pismo novim i budućim mamama

Prije nekoliko dana srela sam kolegicu glumicu, mamu dvogodišnjeg sina. Bile smo obje svečano obučene, sređene od glave do pete, okružene kolegama i kolegicama, a sve o čemu smo pričale bila su, naravno, naša djeca. Ona me, tako predivna, u srebrno-crnoj haljini, upitala: “Jesi li spremna za sve ono što te čeka? Sada znaš kroz šta ćeš prolaziti.” Rekla sam joj iskreno da je dio mene spreman, ali veliki dio mene je još uvijek na “godišnjem”, jer je istina da su, otkako je Korana napunila tri godine, stvari postale stvarno super, lakše. Bolje spavamo, više putujemo, više imam vremena za svoje neke želje i slično. Stigli su neki novi izazovi, ali lakši. A sada idem sve ispočetka. Na to mi ona kaže: “Da sam barem znala neke stvari, možda bi…

‘ajde pozdravi!

Već neko vrijeme se borim s jednom Koraninom karakteristikom. Još kao mala beba nije voljela strance. Sve one znatiželjne ljude koji promijene svoje glasove kad dođu u susret s djecom ona je gledala nepovjerljivo, praktički si joj mogao čuti misli: “Koji je tebi vrag? Daj normalno pričaj! ”. Nije se puno promijenilo ni sada. Čim joj se netko obrati, netko koga nikad nije vidjela, ona automatski podigne veliki kineski zid oko sebe, pogleda tu osobu tako mrko da gotovo svi iskomentiraju “Joj što je ozbiljna.” U početku sam joj govorila da pozdravi, da mahne pa-pa, “Pa to je susjeda od susjedine susjede, zašto ju nećeš pozdraviti?” Onda sam ju prestala nagovarati, ali sam se počela ispričavati u njeno ime. “Ma znate, loš dan”, ili “Ma ona vam je takva, neće…

loš start

Iza mene je dosta turbulentan početak druge trudnoće. Kratko, ali burno razdoblje vrlo čudnih razmišljanja, ekstremnih promjena raspoloženja, dana punih nepredvidljivosti. Sve me to uhvatilo nespremnu, ništa nisam očekivala, ali na kraju, tko je spreman na negativne vijesti? Ja sigurno nisam bila. 11. srpnja ujutro, nakon neprospavane noći (do dva ujutro sam čitala knjigu „Most ponad burne rijeke“, a zatim sat i pol grcala u suzama), pomislila sam da sam trudna. Grudi su mi bile otečene, prištići mi obasuli lice, kasnila mi je dva dana, a inače je švicarski točna, a i to plakanje sinoć…koliko god da sam osjetljiva i emotivna, to je ipak bilo malo previše. Nisam gubila vrijeme, odmah sam skoknula do ljekarne i kupila test za trudnoću. Ljubazna farmaceutkinja pružila mi je papirnatu vrećicu s bijelim komadom…

prvi sat plesa

Ispunila sam papire s Koraninim podacima i predala ih u kazalište. Moje dijete od idućeg tjedna kreće na ples. Dobila sam obavijest kako je prvi sat u srijedu u 17h. Kako sam predala papire, nisam prestala pričati o tome. Čini mi se da sam bila uzbuđenija od nje same. Ne, ne čini mi se. Bila sam uzbuđenija od nje. I onda je došla srijeda. U 16:50 hodnik u kazalištu koji vodi do baletne dvorane bio je prepun roditelja koji su, baš kao i ja, doveli svoje dijete na prvi sat plesa. Mobiteli su svima bili spremni, uključeni, a svima je titrao blesavi osmijeh preko lica. Vrata dvorane su se otvorila, a teta Martina pozvala je curice unutra. Dala sam Korani veliki poljubac i rekla joj da se zabavi. Mahnula mi…

uspješne žene

Prije nekoliko mjeseci bila sam sudionik tribine “Uspješne žene”. Nas četiri, iz različitih sfera poslova i različitih godina, prozvane smo uspješnima jer imamo priznanja i nagrade u poslovima koje radimo, a uz to smo i predane majke. Kada je došao red na pitanja iz publike, ustala se majka, žena u ranim tridesetima i rekla: “Nedavno sam se vratila na fakultet. Na jednom predavanju profesor je tražio da se svatko predstavi i kaže nešto o sebi. Ja sam rekla svoje ime i odmah nakon toga da sam mama. To je izazvalo tiho smijanje ostalih studenata. Po njima sam valjda trebala reći da sam studentica, ali ja se nisam dala. Rekla sam im – Oprostite, ali da, ja sam prvo mama, a onda studentica.” Koliko god su ove njene riječi snažne, one…

iskreno

Nije lako priznati da nam je ponekad teško. Mislim da je to zato što živimo u ovom ludom vremenu insta sreće, kada sve “gori” od  lijepih boja, širokih osmijeha i sređenih kuća, kada više percipiramo vizualno, a manje intuitivno. A ako si često u takvom okruženju, osjećaš se kao da griješiš ako ti nije dobro.  Kada sam nedavno na svojoj insta(sretnoj)stranici podijelila kako sam umorna jer smo dragi i ja već tri tjedna sami na moru sa svojom kćerkom bez ikakve pomoći baka, djedova, teta i ostalih, javilo mi se nevjerojatno puno žena. Neke su podijelile svoja iskustva, neke su poslale virtualni zagrljaj podrške. Iskreno da vam kažem, osobno nisam fan pretjeranog otkrivanja na društvenim mrežama. Na mom instagramu nećete saznati kako izgleda naša dnevna soba ili gdje pijemo kavu, nećete…

što bi mi htjeli, a što je

Mislim da sam imala osamnaest godina kad sam počela slušati Soundgarden, grungerski bend iz Seattlea koji se sluša jako glasno. Ne ide drugačije. Sjećam se da mi je mama ušla u sobu dok je Chris Cornell vrištao iz mojih zvučnika i rekla: “Jao, gdje smo pogriješili ?“  Nasmijale smo se, a ja sam, njoj za ljubav, malo stišala. Nije ona mislila ozbiljno, ali istina je da njeno uho to nikad nije moglo podnijeti. I za puno „mekše“ pjesme ona nije shvaćala kako mogu slušati to „nabijanje“ i „tamburanje“.  Ali prihvatila je. Šta će sa mnom. Prihvatila je, ne baš s oduševljenjem,  i kad sam rekla da odustajem od Filozofskog fakulteta da bih studirala glumu i lutkarstvo, fakultet koji je postojao tek godinu dana. Prihvatila je i kad sam rekla da…

novi član obitelji

Jedne večeri, dok smo ležale u krevetu i čitale priču za laku noć, kaže meni Korana: „Gle mama, Bidi je tu!“ i rukom pokaže lijevo od kreveta. Pogledam, a tamo nema ništa, osim praznog dijela između kreveta i zida. „Bidi?“, pitam ja pomalo sumnjičavo. „Da, da. Bok Bidi!“, pozdravi ona veselo i nastavi gledati u knjigu kao da se ništa nije dogodilo. „Tko je Bidi, ljubavi?“ „Bidi je Bidi“, odgovori ona nonšalantno. „Okeeeeej“, pomislim ja, „očito imamo imaginarnog prijatelja. Juhu.“

TA DIVNA MALA BIĆA

Već neko vrijeme moje dijete ima svoju bebu –  lutkicu koju oblači, uspavljuje, gura u kolicima, tušira, pere joj zube. Kad beba zaspi, ona ju pokrije dekicom i govori nam da budemo tiho jer „Bebe nina-nana.“ Tada dragi i ja hodamo po stanu na prstima i govorimo šaptom. Beba se često budi (baš čudno, to je njezina „mama“ radila!) pa ju moja curica uzme u svoje naručje i lagano ju ljuljuška dok ona ponovno ne utone u san.

MAJKE I TIJELO

Prošlo ljeto na plaži čula sam jednu djevojku kako komentira moje tijelo. Nije se trudila biti diskretna. Buljila je u mene neko vrijeme, zatim svojim prijateljima rekla: “Da, to je ona. Gle ju, celulitasta i ravna ko daska.” Da se razumijemo, u to vrijeme sam dojila i bila presretna veličinom svojih grudi, hahah. (Što bi tek rekla da me vidjela ovo ljeto u kupaćem!??)