MAJČINA LJUBAV NE SMIJE BITI UTEG DJETETU

“Tko drugom sreću želi, sam u nju pada. Shvaćam to u ovom bijelom kutu grada. Na krevetu u kojeg stane cijeli Svemir sav je moj život sada. Koliko li sam siromašna bila dok te nisam poljubila, sine… Znam, proći će godine i lanci trenutaka dovest će nas u vrijeme kada ćeš biti jači od mene. Uz tvoju gustu kosu bit će moje sijede. I možda ću ja u tvoje naručje hrliti po spas… Kao da se znamo oduvijek stigao si baš za nas. Nikad ti nećemo umjeti reći kakvoj si nas približio sreći i koliko si dragosti doveo iz Raja i smisla u život koji se nastavlja. ⭐ROKO⭐”

ROĐENDANI I BOLJI DANI

Bliži se drugi rođendan mog sina. Prilika je to da rezimiram razdoblje od njegova rođenja do danas. Gdje i koliko sam griješila? U kojim situacijama sam se štedjela? Jesam li mogla više i bolje? Je li moje dijete zaslužilo više i bolje?…….I onda svjesno prekinem taj suludi niz. Bilo je baš kako je trebalo biti. Nisam mogla bolje, nisam znala bolje. Bila sam umorna, iscrpljena, neispavana, bolesna, uplašena… Ali sam istovremeno bila ispunjena, kompletna, ostvarena, zaljubljena, život je imao svrhu i uvijek bi se na kraju tunela umora i nemoći, našlo svjetlo. (“Samo živi, samo budi, svi odgovori doći će sami…”) To zna svaka mama. Kad misliš da više ne možeš, nešto se lijepo dogodi; baš taj dan beba spava duže, ili razgovaraš s dragim ljudima, dobiješ potrebnu podršku u…

BAGERI I BISERI

Svom djetetu ne kupujem igračke. Ne zato što sam tako odlučila, nego mi je to prirodno. Igračke dobije na poklon od ostalih članova obitelji za Božić, rođendan i sl.  Čak je i takvih igrački previše. I sve su, osim električnog motora i lego – kocki , zanimljive pune tri minute. Igračke ima u vrtiću, a uostalom, puno boravimo vani. Kupujem mu hranu, pretežno zdravu, ali hvala Bogu, znamo i zastraniti. Nek’ dijete proba sve.

DOVOLJNO MUDRA DA ŽELIM BITI KUĆANICA

“Fuck IT! Želim biti kućanica! Želim čistiti kuću, uživati u njenu dekoriranju, peći kolače u domu koji miriše na cimet i vanilin šećer. Uživati u vatrici pored peći, roditi sinu brata ili sestru, uređivati vrt u čizmama cvijetnog uzorka i noktiju prljavih od zemlje. Želim ušuškana u vunenu dekicu, uz čašu toplog čaja, promatrati djecu kako se igraju, opuštena, neopterećena poslovnim obavezama i pustim tlapnjama. Odrasli su takvi daveži. Iskompleksirani, licemjerni, nedosljedni. Ništa ne cijene. Potpuni gubitak vremena.”

LJUDI OD PAMUKA

Nemojmo se lagati. Nikoga ne mijenja roditeljstvo ako sam nije spreman mijenjati se, biti uzvišeniji od svoje okoline. Je, utjecalo je na mene to što sam imala žgaravice, otečene noge, mučnine, vrtoglavice, bolne zglobove, patila od nesanice i migrene, upale carskog reza itd. 🙂 No, nije roditeljstvo uvjet zrelosti. Zreli možemo biti za bilo što; samostalan život, borbu za vlastita uvjerenja, ostvarenje svojih snova, vršenje određene dužnosti. Ne mora netko biti roditelj da bi bio zreo, samodostatan, kompletan i odgovoran. Dapače. Bezbroj je primjera u kojima upravo roditelji nisu takvi. Pa umjesto da veličamo (ili kritiziramo) isključivo roditelje separirajući ih time od onih koji to nisu, ‘ajmo veličati ljudsku rasu. Ili ju korigirati gdje je moguće. 

ODGOJNO – OBRAZOVNI OLIVER; EDUCIRAO NAS PRIMJEROM, A NE PUSTOM PRIČOM

Ležim potrbuške na ručniku, na obali, suze kroz njega tope kamenčiće koji ne znaju razliku između suza i mora. Oliver ne može biti mrtav. Ne može. Danas moje djetinjstvo jeca, moje mladenaštvo tuguje. Izgubilo je djeda koji to nije, dobrog duha, glas promukao od soli, riba, vina, stijena, valova, galebova, najljepših uvala, barki, ribara, maslina i svega što Jadran jest. Realnost se ne poklapa s osjećajem Oliverove vječne prisutnosti. Bune se moje strune protiv te vijesti. Moji su praunuci trebali sjediti na kamenu amfiteatra i slušati njegov Ključ života. Toliko je zauvijek bio doživljavan, jedan od onih ljudi za koje ne pristajemo prihvatiti da su bolesni, a kamoli da ih nema. On je uvijek trebao za klavirom puniti duše. Znam, sebično je takvo razmišljanje. Ali, kad nas je tako razmazio….

DEMISTIFIKACIJA SUPERMAMA

Ja nisam supermama. Super nisam, a mama sam zahvaljujući nevidljivoj božanskoj energiji koja me blagoslovila u trenutku kad sam to poželjela, kako bi naši životi i ovaj svijet bili obogaćeni za jedno prekrasno biće za koje sam sigurna da će mnogo dati svijetu. Međutim, licemjerno bi bilo reći da sam supermama. Baš zato što nisam supermama, sam super. Ja sam kaotična i smirena, uplašena i hrabra, nervozna i strpljiva, slaba i jaka, uredna i neuredna, nasmijana i uplakana, odmorena i mrtva-umorna. Sve sam to ja, kao i svi ljudi uostalom. Ja ne čitam knjige o odgoju, ja nisam članica grupa mama, ja odgajam instinktom i unutarnjim glasom. Ja ne pohađam tečajeve o dječjoj prehrani, ja ne moram čitati o štetnosti i dobrobitima cjepiva, o tome koliko treba dojiti, kad dijete…

VATRA U MENI

Otkako sam rodila, često razmišljam o nasljeđu. Točnije, osjećam ga. Ne ono materijalno, opipljivo, već nematerijalnu baštnu u različitim oblicima. Najčešće je njena nuspojava samo jedna; doživljaj, odnosno emocija. Uvijek sam tome pridavala važnost, no ne do te mjere da se rasplačem kad čujem zvuk istarske ljestvice na harmonici na manifestaciji koju odrađujem u sklopu poslovne obaveze (što baš i nije najprofesionalnije) ili da se naježim i natopim oči razmišljajući koliko bi se pobjedi Vatrenih veselili oni kojih više nema, a koji su najviše zaslužili doživjeti ju.  

TI SI SRCE MOJE, JA SAM TVOJE

Sunce me grije kroz staklo automobila kojime jurim s jedne poslovne obaveze na drugu i proklinjem se što sam krenula raditi, što još nisam bila doma, u sebi psujem ovo patrijarhalno društvo, u kojem majke ne prolaze “lišo”, u kojem, bit ću iskrena, ni sama nisam imala dovoljno razumijevanja za radne kolegice majke, dok sama to nisam postala. I nije da mi je potrebna pomoć i podrška, toga mi, srećom, ne nedostaje. Ni od obitelji ni radnih kolega. Ono što mi treba je VRIJEME s mojim djetetom. Imam grižnju savijesti za svaku minutu manje s njime, fali mi do boli…

MUDROST SE KRILA U PIJESKU DJEČJEG IGRALIŠTA

Hodam prema središnjem dijelu zelene pulske livade, razgaljena, znojnih ruku, raznježena, ustreptala od uzbuđenja. Zapravo, od nepoznatog “jedvačekanja”. Čudno i blesavo, no osjećaj je blizak onom nakon poroda, a ni sama ne znam zašto do te mjere podsjećaju jedan na drugog. Livadom odzvanjaju glazba i glasovi djece, roditelja, baka i djedova. Baloni miluju grane stabala, a među njima se ističu oni što ispisuju srebrni broj deset, slavljenički broj djelovanja jaslica (i vrtića) koje moj sin pohađa svega tri mjeseca.