cambridge – naš singapurski vrtić

Dok smo bili u Hrvatskoj pitanje vrtića prije treće godine nije ni bila opcija. Čak naprotiv, i sam pedijatar nam je savjetovao da „ako smo u mogućnosti ne upisujemo dijete u vrtić prije, dok ne ojača imunitet“. Našli smo dadilju koja je ostala s njim kad sam se ja vratila na posao i to je bilo sasvim u redu. Nikad nisam razmišljala o alternativi ni jesam li dobro postupila. Vjerujem da sam se pomalo vodila i linijom manjeg otpora jer je dadilju jako dobro prihvatio pa mi se nije dalo prolaziti kroz adaptaciju u vrtić jer je moj muž većinom bio na drugim kontinentima, pa bi i ta obveza pala na mene. Kad je riječ o vrtiću u Hrvatskoj, primijetila sam kako svi na prvo mjesto stavljaju zdravlje, odnosno brigu…

prvi i samostalni let s toddlerom

Tek kad smo kupili karte postalo mi je jasno da zapravo trebam sama putovati s djetetom iz Singapura do Zagreba. Nisam sigurna jesu mi se više znojili dlanovi ili srce lupalo pri pomisli na vrištećeg uragana na predugim letovima i bijesne poglede ostalih putnika koji ne mogu spavati od mog djeteta. Razum mi je govorio da je to dijete koje je i na prethodnom letu bilo savršeno, neprimjetno i za primjer ostaloj djeci, ali isto tako sam znala da je karma kučka koja me obično čeka negdje iza ugla da vidi kad sam sama da me napadne. Također, razum mi je objašnjavao i da se nemam čega bojati jer sam ja najveći kontrol frik koji postoji, te da mi društvo ni ne treba jer svaki suputnik ionako radi onako kako…

ne baš tako opuštena mama

  Gledam ih. One nisu ni svjesne mog pogleda, još manje ljubomore koja viri ispod predimenzioniranih naočala. Razmišljam koliko su samo hrabre i opuštene tek tako se pojavljivati bez gomile dodatne opreme?! Samo s djetetom i osmijehom na licu, u potpunosti neopterećene. Pogledam sebe, a moja Yoyo karavana izgleda kao netom pobjegla iz ciganske mahale. Pomislim na vrijeme provedeno u kalkulaciji najbolje torbe koja je u stanju primiti svu silu (ne)potrebnih stvari koje uporno vučem za sobom i dovoljne širine kako bi obuhvatila moj prijenosni ormar u kojem vozim dijete, kako se ne bi prevrnula onog časa kad izvadim čedo iz njega. Moja potreba za kontrolom svega što diše, pluta i lebdi se pojačala s danom kad sam postala mama. Sva neopterećenost života je završila tim prvim krikom u trećem…

hvala ti, živote!

Odluka o preseljenju je bila jednostavna. Usudila bih se reći i prejednostavna jer sam ja tolika suprotnost sama sebi. Opsesivni kontrol frik i najležerniji opušteni tip u jednom. Ono što je drugima velika stvar napravim dok ni ne trepnem, dok su stvari koje drugi ni ne primjećuju meni ogromni problemi. Nešto kao Linolada, gdje crna i bijela strana nimalo sličnih okusa zajedno čine cjelinu i savršeno funkcioniraju zajedno. Luđak opsjednut organizacijom kojemu neće smetati uprljana dječja majica. Prekomplicirano jednostavna za objasniti. Preodgovorni kreativac. Sve sam to ja. Znate ono kad kažu opiši se u tri riječi? Ne vrijedi za mene. Niti bih se mogla u toliko kratko opisati, niti sam u stanju toliko malo riječi izustiti s obzirom na moju lajavu stranu. U ništa nisam sigurna kad je riječ o…

brak na četiri strane svijeta

On je živio u Londonu i nisam to uopće shvaćala kao vezu na daljinu. Čak naprotiv, rekla bih da smo se viđali više nego neki parovi koji su živjeli na relaciji Zagreb – Hercegovina, primjerice. Niti nam je taj London ikad bio daleko. Sve što nas je moglo spojiti za par sati nije bilo daleko u našim glavama. Zato sam se uvijek čudila onima koji su kilometre i udaljenosti smatrali problemom, ne shvaćajući da su oni samo poput utrke s preponama. Moraš ih malo više preskočiti i malo je napornije od obične utrke, ali cilj je tamo negdje gdje i onima bez prepreke. Nebitno je ideš li ravno ili preskačeš barijere, ne gubiš cilj iz vida.

BUDI ČOVJEK, POSLIJE ŠTO STIGNEŠ

Moji roditelji su liječnici i kroz njihove, desetljeće duge karijere sam uvijek slušala iste riječi svoje majke „Nikad ne idem sama leći. Uvijek spavam u mislima s nekim od njih“, misleći na svoje najteže pacijente, one kojima svaki dan priopći one najgore vijesti moleći ih prvo da sjedne. Kad te doktor zamoli da sjedneš, znaš da slijedi nešto što obara s nogu, a nije rakija. Čujem ju ujutro dok se sprema za posao kako potajno, skrivajući se od same sebe i autoritativne kute koju nosi, iz toaleta naziva ljude i pita je li im stigao nalaz kojeg iščekuju. Da skine barem jednog s vrata prije noćas. Čujem ju, u toaletu samo ona i Hipokrat. U zadnje vrijeme se toga sjetim svakog dana. Svaku noć i ja liježem s nekim. Tjedan…

TKO SE ŽELI VRATITI NA POSAO JOŠ!?

Koliko samo puta sam tijekom svog porodiljnog dopusta govorila kako jedva čekam vratiti se na posao. Žudila sam za jutarnjim spremanjem uz kavu čiju šalicu redovito ostavim u kupaonici, riskirajući ranojutarnje svađe s mužem koji dobije napadaj bjesnoće kad ugleda taj sveti napitak „tamo gdje mu nije mjesto.„  Odlazak na posao bio je popraćen odličnom glazbom u autu koja bi se jedva čula od mog pokušaja pjevanja najglasnijim tonovima toliko da bi se stakla pomicala od straha i želje za bijegom od mog solističkog nastupa svako jutro. U uredu je bio jedan od razloga zbog čega se želim vratiti: ONE. Moja skupina kolegica koje su odavno prestale biti samo to. Prijateljice koje su u tom istom uredu dijelile najintimnije stvari, smijale se i plakale. Svađale se (Bok Gudinjo, volim te)…

SAMO OZDRAVI MI TI. I NASPAVAJ SE JA.

Osim standardnog pitanja što to moj muž radi pa hoda po bijelom svijetu od nemila do nedraga, ljude zanima kako naš brak opstaje na toliku udaljenost i je li mi naporno samoj. Na prvo pitanje obično odgovaram da živi zahvaljujući ogromnom povjerenju bez kojeg bi cijela priča i avantura zvana #braknadvakontinenta bila nemoguća za izvesti. Srećom, nismo ljubomorni ni jedno ni drugo, pa ne paničarimo kad se onaj drugi ne javlja u pojedinim satima u svom kutku ove kuglice koju nazivaju svijetom. Zato bi se o naporu sad već dalo govoriti!

TEBI UMJESTO ROĐENDANSKE ČESTITKE

Pišem ti dok spavaš, onako predivan i savršen sa svakim udisajem. Još savršeniji dok skupljaš gornju usnicu prilikom izdisaja. Napokon mirno dišeš, za razliku od proteklih dana kad ti čak ni zločesti laringitis i još poganiji bronhitis ipak nisu uspjeli skloniti taj osmijeh s lica. Najljepšeg na svijetu. Konačno sam i ja prodisala. Tvoja mama, koja unatoč liječničkom podrijetlu, za iste nikad nije marila niti ih obilazila, nije se pridržavala terapija jer „sve su to gluposti, ništa mi nije“, koja je uvijek bila glas razuma i prva osoba na koju pomisle pri riječi „hrabrost“. Ona koja je prošla operaciju koja je krenula po zlu i osjetila na sebi svaki komadić metala i svaki pokret precizne liječničke ruke, a danas to prepričava sa smiješkom kao da je otišla kod frizera koji…

ZAŠTO TI NEĆEŠ DOBITI POKLON ZA BOŽIĆ

Dragi moj sine, Dolazi tvoj prvi Božić. Moj najdraži ikad. Želim ti pokloniti onu božićnu čaroliju koja se događa samo jednom godišnje u toj prosinačkoj zimi, uljepša ti život i pospe svoj vilinski prah na svakodnevicu. Želim ti pokloniti Božić kao s reklame, svjetlucav i sretan. Crven, veseo i mirišljav na cimet. Sretan i sit. Dosad si uspio shvatiti uloge u našoj kući. Znam da jesi, pametan si ti dječak. Zato i iskorištavaš činjenicu da si tatina slaba točka i tjeraš ga da radi sve što poželiš kad mama ne gleda. Da, znam za svako nošenje na rukama i usputno guranje kolica, gospodine. Zaboravljaš da mama ima oči i na leđima? Tako je, znam i za svako hranjenje na rukama umjesto u hranilici. Nemoj se lukavo i pobjedonosno smiješiti. Oo…