brak na četiri strane svijeta

On je živio u Londonu i nisam to uopće shvaćala kao vezu na daljinu. Čak naprotiv, rekla bih da smo se viđali više nego neki parovi koji su živjeli na relaciji Zagreb – Hercegovina, primjerice. Niti nam je taj London ikad bio daleko. Sve što nas je moglo spojiti za par sati nije bilo daleko u našim glavama. Zato sam se uvijek čudila onima koji su kilometre i udaljenosti smatrali problemom, ne shvaćajući da su oni samo poput utrke s preponama. Moraš ih malo više preskočiti i malo je napornije od obične utrke, ali cilj je tamo negdje gdje i onima bez prepreke. Nebitno je ideš li ravno ili preskačeš barijere, ne gubiš cilj iz vida.

BUDI ČOVJEK, POSLIJE ŠTO STIGNEŠ

Moji roditelji su liječnici i kroz njihove, desetljeće duge karijere sam uvijek slušala iste riječi svoje majke „Nikad ne idem sama leći. Uvijek spavam u mislima s nekim od njih“, misleći na svoje najteže pacijente, one kojima svaki dan priopći one najgore vijesti moleći ih prvo da sjedne. Kad te doktor zamoli da sjedneš, znaš da slijedi nešto što obara s nogu, a nije rakija. Čujem ju ujutro dok se sprema za posao kako potajno, skrivajući se od same sebe i autoritativne kute koju nosi, iz toaleta naziva ljude i pita je li im stigao nalaz kojeg iščekuju. Da skine barem jednog s vrata prije noćas. Čujem ju, u toaletu samo ona i Hipokrat. U zadnje vrijeme se toga sjetim svakog dana. Svaku noć i ja liježem s nekim. Tjedan…

TKO SE ŽELI VRATITI NA POSAO JOŠ!?

Koliko samo puta sam tijekom svog porodiljnog dopusta govorila kako jedva čekam vratiti se na posao. Žudila sam za jutarnjim spremanjem uz kavu čiju šalicu redovito ostavim u kupaonici, riskirajući ranojutarnje svađe s mužem koji dobije napadaj bjesnoće kad ugleda taj sveti napitak „tamo gdje mu nije mjesto.„  Odlazak na posao bio je popraćen odličnom glazbom u autu koja bi se jedva čula od mog pokušaja pjevanja najglasnijim tonovima toliko da bi se stakla pomicala od straha i želje za bijegom od mog solističkog nastupa svako jutro. U uredu je bio jedan od razloga zbog čega se želim vratiti: ONE. Moja skupina kolegica koje su odavno prestale biti samo to. Prijateljice koje su u tom istom uredu dijelile najintimnije stvari, smijale se i plakale. Svađale se (Bok Gudinjo, volim te)…

SAMO OZDRAVI MI TI. I NASPAVAJ SE JA.

Osim standardnog pitanja što to moj muž radi pa hoda po bijelom svijetu od nemila do nedraga, ljude zanima kako naš brak opstaje na toliku udaljenost i je li mi naporno samoj. Na prvo pitanje obično odgovaram da živi zahvaljujući ogromnom povjerenju bez kojeg bi cijela priča i avantura zvana #braknadvakontinenta bila nemoguća za izvesti. Srećom, nismo ljubomorni ni jedno ni drugo, pa ne paničarimo kad se onaj drugi ne javlja u pojedinim satima u svom kutku ove kuglice koju nazivaju svijetom. Zato bi se o naporu sad već dalo govoriti!

TEBI UMJESTO ROĐENDANSKE ČESTITKE

Pišem ti dok spavaš, onako predivan i savršen sa svakim udisajem. Još savršeniji dok skupljaš gornju usnicu prilikom izdisaja. Napokon mirno dišeš, za razliku od proteklih dana kad ti čak ni zločesti laringitis i još poganiji bronhitis ipak nisu uspjeli skloniti taj osmijeh s lica. Najljepšeg na svijetu. Konačno sam i ja prodisala. Tvoja mama, koja unatoč liječničkom podrijetlu, za iste nikad nije marila niti ih obilazila, nije se pridržavala terapija jer „sve su to gluposti, ništa mi nije“, koja je uvijek bila glas razuma i prva osoba na koju pomisle pri riječi „hrabrost“. Ona koja je prošla operaciju koja je krenula po zlu i osjetila na sebi svaki komadić metala i svaki pokret precizne liječničke ruke, a danas to prepričava sa smiješkom kao da je otišla kod frizera koji…

ZAŠTO TI NEĆEŠ DOBITI POKLON ZA BOŽIĆ

Dragi moj sine, Dolazi tvoj prvi Božić. Moj najdraži ikad. Želim ti pokloniti onu božićnu čaroliju koja se događa samo jednom godišnje u toj prosinačkoj zimi, uljepša ti život i pospe svoj vilinski prah na svakodnevicu. Želim ti pokloniti Božić kao s reklame, svjetlucav i sretan. Crven, veseo i mirišljav na cimet. Sretan i sit. Dosad si uspio shvatiti uloge u našoj kući. Znam da jesi, pametan si ti dječak. Zato i iskorištavaš činjenicu da si tatina slaba točka i tjeraš ga da radi sve što poželiš kad mama ne gleda. Da, znam za svako nošenje na rukama i usputno guranje kolica, gospodine. Zaboravljaš da mama ima oči i na leđima? Tako je, znam i za svako hranjenje na rukama umjesto u hranilici. Nemoj se lukavo i pobjedonosno smiješiti. Oo…

JESAM LI SEBIČNA?

Bilo je to već u poodmaklom stadiju moje trudnoće. Uživala sam u posjeti obitelji u Hercegovini, najdražem konzervativnom mjestu na svijetu u koji često nisam sigurna pripadam li još uvijek po mnogim svojim stajalištima. Zapravo, nisam ni sigurna jesam li ikada u suštini i pripadala ičim osim srcem. Cijelim srcem ostavljenim dolje negdje ispod Grabovine.

JA IMAM NAS

Kad smo tek započinjali svoju vezu on je živio u Londonu, a ja sam radila u Zagrebu sa stalnim odlascima u Mostar u kojem sam paralelno završavala svoj master studij. Bilo je gusto i tijesno u jedan mali i nemilosrdni kalendarčić koji ti škrto odredi koliko mjesec ima dana, ugurati i one u kojima se trebamo vidjeti, ali usavršili smo organizacijske sposobnosti do te mjere da nikad nisu prošla dva tjedna da se ne vidimo. Postali smo stručnjaci u varanju vremena tehnikom koju smo vježbom doveli do savršenstva. Kako, danas ne znam ni sama. Vjerojatno zato znaju brojne milje skupljene u aviokompanijama, poneko trčanje na boarding i skupina parfema s najraznovrsnijih djutića svijeta.

DOGODILA SE LJUBAV

Sjećam se dana kad sam saznala da sam trudna. Nije bilo neočekivano, ali svejedno se valjda nikad ne možeš dovoljno naviknuti na tu vijest niti istrenirati kako ćeš reagirati. Isto kao što možeš pročitati stotinu knjiga i priručnika o roditeljstvu, no nijedan te ne može pripremiti na koktel ljubavi, nesanice i brige koja te čeka. Neke se stvari jednostavno moraju iskusiti. Ne postoji knjiga koja će ti pružiti osjećaj, ma kako dobro napisana bila.