odgajate li svoje posljednje dijete?

Uočila sam da sve Tiborove stvari koje preraste (a u tri mjeseca je prerastao 3 broja, hvala lijepa) spremam ‘za kasnije’. Sve što smo kupili od namještaja i većih stvari kupujem ‘da traje’, a u glavi računam koliko godina trebam držati sve to spremljeno prije nego podijelim dalje. Na posudbu može, o poklanjanju još nisam spremna razmišljati. I onda me udari u glavu pomisao – planiram li ja to treće dijete?! Ne, naravno da ne planiram. Imam bebu od tri mjeseca i naprosto bi bilo prerano razmišljati o tome. Ali sama mogućnost me iznenadila jer sam ja bila ‘razmislit ćemo moooožda o jednom djetetu’ osoba, a sada stvari od drugog djeteta spremam za ‘možda neko dijete u budućnosti’. Što (mi) se dogodilo?! Oko Morane smo hodali kao po jajima. Jer…

svaka mama ima svoju mamu

Gledam je cijeli život. Kako spretno obavlja sve odjednom. Kako su svi ručkovi uvijek ukusni i na vrijeme, kako je svaka temperatura skinuta smireno i pod kontrolom, kako je u trenutku Pepeljuga, a onda tri minute kasnije mirne ruke izvlači liniju tušem iznad oka i odjednom je nevjerojatno lijepa, a opet ona ista mama.  I gledam je cijeli život. Jer sve što ona radi, radi na najbolji mogući način, sigurno i provjereno, a opet tako odrješito i precizno. Uvijek točno. Uvijek bez greške. Dok ja fulam i padam i griješim i ponavljam. I gubim živce i plačem u kupatilu i bacam stoti neuspjeli ručak i utapam se.  Jer moja riža nikada nije kao njena, jer i dalje moram zvati telefonom da pitam što je sigurnije kada je dijete pod temperaturom,…

dječja soba kao statusni simbol

Od trenutka od kada sam saznala da sam trudna, bila sam iracionalno iznervirana činjenicom da je ‘sve što imamo u Brodu, a uz to će djeca biti rođena u suprotnim godišnjim dobima što znači da i ono što imamo, neće štimati!’ Po tome sam odmah znala da će ‘biti i (garant) brat samo da meni oteža reciklažu Moraninih stvari’. I istovremeno sam bila ljuta sama na sebe što to uopće tako doživljavam, ali se i dalje nisam mogla suzdržati i odmaknuti od tog ‘i šta sad?!’ osjećaja. Kao da su dva bodija dugih rukava apsolutni smak svijeta. Jasno mi je bilo da se radi o hormonima, ali svejedno mi se nije svidio način na koji sam sagledavala taj segment situacije.

brokula koja život znači

Najsretnija sam u sezoni bundeva. Osim što volim Halloween i jesen, a volim maštati da sam neki netalentirani potomak vještica, sezona bundeva znači da moje dijete jede ogromne količine povrća, a da to ni ne zna. Jer voli ‘pumpkin soup’ pa ja kao prava mater u lončinu utrpam svega i smiksam. I živjeli! Jer da, ja sam jedna od onih majki koje su nakon pet godina života s ‘nejedom’ naučile izbjegavati tu temu i sakrivati sadržaj naših ruksaka kao zmija noge. Jer se ne mogu više opravdavati i nemam snage objašnjavati da moje dijete, eto, ne jede. 

a kako bi bilo da si nađete život?

Sjedim pred kompom u tišini. Kraj mene je vrela kava koju sam si napravila tek sada, oko 11, nakon što sam prvi put od kada imam Instagram, zatvorila profil. Kava je tu da pomogne sa zapetljanim mislima, a komp da ih lakše uobličim. Jer što se točno dogodilo da me navelo na ovakav potez i što Gazde imaju s tim? Da, dobro ste pročitali. Gazde. Tamburaši u kožnim hlačima. Na njih mislim. Ali na njih ćemo se još vratiti, obećajem.  Kao zaposlena mama i trudnica, expat u stranoj zemlji, nemam previše vremena za fizička druženja. Naravno, jedno do dva tjedno se ubace, ali kao i mnogi danas, puno više se oslanjam na društvene mreže nego što bih voljela priznati. Jer tako razgovaram s prijateljicama koje su 1500km daleko dok gledam…

MAGNOLIJA NASRED KORZA

U Slavonskom Brodu, gotovo na sredini Korza, odmah kraj Strojarskog fakulteta, stoji magnolija. Inače neprimjetno, obično drvo među morem zelenila, pretvori se u najljepši prizor tih par tjedana svake godine. I ljepota magnolije nije nešto novo niti neviđeno – svi znamo o njima sve, a društvene mreže samo su pomogle u tome da još više cijenimo krhku prirodu te trenutne prolazne ljepote. 

MAMA KOJA JE BLOGER, A NIJE MAMA-BLOGER?

Krenula sam pisati blog prije točno tri godine i sedam mjeseci. Iza mene je 160 objavljenih tekstova na blogu, 25 tekstova na Supermamama, negdje 50ak po drugim portalima i nebrojeno mnogo obrisanih sinopsisa, kostura i nacrta. Ponekad mi to izgleda kao ogroman broj. Ponekad ipak kao samo prosječan – ali kad se sjetim da je to skoro četiri godine konstantnog objavljivanja, promišljanja, pisanja, otvaranja duše, istraživanja materijala i građenja vlastitog kritičkog mišljenja, ipak osjetim da sam nešto napravila. Vjerujte, nije ni malo jednostavno uvijek imati nešto za reći.

SVE ŠTO VAM TREBA ZA BEBU JE – SVE

Na pola sam puta i petak čekam više nego Vlatka Pokos. Naime, u petak je ultrazvuk za koji čekam da mi kaže da je i dalje sve u redu i da obilježi da je službeno prošlo pola trudnoće. A pola trudnoće znači da sada ipak ubrzavamo s pripremama. I onima za bebu, ali i onima oko Morane, preostalog posla koji se treba obaviti, projekata koji se mogu završiti i sl. I za sada je sve ok i još uvijek sam pozitivna. Dokle god ne pogledam svoju ‘to-do’ listu i osjetim kako me pomalo obuzima panika. A mislila sam da će ovaj put biti drugačije.

KAKO DJETETU ODABRATI IME?

U prvoj trudnoći sam uočila da nisam bila zapravo emotivno angažirana do trenutka dok nisam saznala spol bebe. Ne zato što sam jako željela jedno, a generički odbijala pomisao na drugo, već je ionako apstrakna ideja o ‘imanju djeteta’ bila još apstraktnija ako je i ta beba bila neodređena.

MAMA S PAMĆENJEM ZLATNE RIBICE

Nedavno me prijateljica u panici pitala je li Morana imala fazu neprestanog plakanja u prva tri mjeseca života. I ja sam ozbiljno stala na par sekudi – jer se nisam mogla sjetiti. Pogledala sam upitno muža na što je on začuđeno rekao ‘da naravno da jesmo’. I tek u tom trenutku mi se djelomično vratilo. Da, imali smo. Da, ne sjećam se previše.