SVE ŠTO VAM TREBA ZA BEBU JE – SVE

Na pola sam puta i petak čekam više nego Vlatka Pokos. Naime, u petak je ultrazvuk za koji čekam da mi kaže da je i dalje sve u redu i da obilježi da je službeno prošlo pola trudnoće. A pola trudnoće znači da sada ipak ubrzavamo s pripremama. I onima za bebu, ali i onima oko Morane, preostalog posla koji se treba obaviti, projekata koji se mogu završiti i sl. I za sada je sve ok i još uvijek sam pozitivna. Dokle god ne pogledam svoju ‘to-do’ listu i osjetim kako me pomalo obuzima panika. A mislila sam da će ovaj put biti drugačije.
Read More

MAMA S PAMĆENJEM ZLATNE RIBICE

Nedavno me prijateljica u panici pitala je li Morana imala fazu neprestanog plakanja u prva tri mjeseca života. I ja sam ozbiljno stala na par sekudi – jer se nisam mogla sjetiti. Pogledala sam upitno muža na što je on začuđeno rekao ‘da naravno da jesmo’. I tek u tom trenutku mi se djelomično vratilo. Da, imali smo. Da, ne sjećam se previše.Read More

HALLOWEEN NAM KVARI DJECU!

Kreće moje najdraže doba godine. Taman nekako od sredine listopada, kada se ne može više zanemariti jesen, tamo negdje do kraja veljače. U tom periodu obavim šetnje u kojima ti se ruke smrzavaju, nošenje kaputa, pokrivanje dekicom pred tv-om, mirise toplih kava, čokolada, čajeva, kestenja, pečenke pa nadalje. Krene s Halloweenom, nastavlja se sv. Nikolom, Božićem, proslavom Nove, nekim kraćim putovanjem i neizbježnim snijegom. Mir, tišina, hladno i mrak. Dekica i tv. Debljanje. U listopadu polako krenem sa svojom tradicijom gledanja klasika u rane večernje sate – Casper, Obitelj Addams, Hocus Pocus, Nightmare before Christmas, Dracula, Corpse Bride, Hotel Transilvanija… Da, volim tzv. Noć vještica i sve što ona donosi sa sobom. Zaljubljena sam u nju od djetinjstva. Znate tko nije zaljubljen? Mnogi nanovo pronađeni katolici i licemjerni new-age roditelji. Već godinama slušam te izljeve pameti pune netočnih informacija i sad mi je već poprilično dosta. Pa krenimo redom!Read More

ZAŠTO NAŠA ISKUSTVA NIKADA NEĆE BITI ISTA

Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I dok sam čitala banalne odgovore, srce mi se paralo jer je bilo vrlo očito da žene i muškarci nikada neće živjeti u istom svijetu. I prečesto se čini da smo mi samo gosti u njihovom.Read More

ŽIVOT PRIJE DJECE ILI PARTY-MAMA

Krenula sam izlaziti u srednjoj školi. Bila sam gimnazijalka s odličnom, zaštitnički nastrojenom, pretežno muškom ekipom i moja mama im je vjerovala. Vjerovala je i meni pa sam tako mogla izlaziti redovno – ne predugo, ali redovno. Granica se pomicala nekim prirodnim tokom i nikad se nisam mogla žaliti da mi netko nešto brani, da mi se ograničava sloboda ili što već. Ali ja sam svoje izlaske temeljito odradila. Mislim da kroz cijelo srednjoškolsko obrazovanje ne mogu nabrojati sveukupno pet vikenda da nisam bila vani. I petak i subotu. Odradila sam parkiće i u snijegu do koljena i na plus trideset u ponoć. Najsmješnije, iz ove perspektive, je činjenica da nisam probala alkohol do osamnaeste. Ali sam se družila.
Read More

VRAĆANJE NA TVORNIČKE POSTAVKE

I evo ga opet. Došli smo s dugačkog godišnjeg. Tri tjedna smo imali turneju po rodnoj grudi, obišli sedam gradova, pet država, dvjesto rođaka i popili nebrojeno mnogo kava. Bilo je lijepo, bilo je zabavno, bilo je okrepljujuće i na kraju je taman bilo – dosta. Naravno, najviše je profitirala Morana, najdruštvenije dijete u povijesti čovječanstva. Nekog bi umorila komunikacija s minimalno deset novih ljudi dnevno, ali ne i moje dijete. Ona je cvala sa svakim šaltanjem od bake do bake, od sladoleda do kave, od centra do parka i, natrag, od bake do bake. Ja sam se, s druge strane, osjećala kao na kolodvoru. Ali ona je bila sretna i ja sam bila sretna.

Read More

BIT ĆE LAKŠE, OBEĆAVAM

Morana i ja završile smo s tjednim šopingom i prolazimo kraj nekog velikog (skupog) Volva. I tu moje dijete konstatira kako nam treba veliki auto. Jer ovom se samom zatvara gepek, zašto se nama ne zatvara gepek?! (Ne znam ni ja, srećo, zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?!) I dok joj ja objašnjavam da ćemo imati i mi veliki auto (nekad) i da će onda mama lakše zatvoriti gepek (tko uopće kaže prtljažnik, ikad?!), ona se sama uspela u sjedalicu, namjestila, provukla ruke i ja sam samo učinila zadnji ‘klik’. Read More