kako sam prestala tražiti savršenstvo i počela živjeti roditeljstvo

Danas sam intenzivno razmišljala ili čak bi bolje bilo reći – osjećala kako još nisam spremna biti mama dvoje djece i kako nisam ni sada, u sedmom mjesecu trudnoće, sigurna jesam li to ikad željela. Jasno, jesam na onoj idealnoj razini, u kojoj sretna obitelj ima dvoje djece – curicu i dečka, ali kad sam iskrena… Kad sam skroz iskrena prema sebi, zapravo bih rekla da to nisam željela, da nisam spremna i da mi je jedno dijete zapravo dovoljno. Takvo priznanje najčešće prethodi i uzrokuje osjećaj krivnje i grižnje savjesti jer uopćeno je mišljenje da bebe u trbuhu osjećaju sve, a osobito osjećaju da nisu željene. A tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko. Zbog toga puno mama ovakve emocije proguta i potrpa ispod tepiha, misleći…

flow ili “hustling”

Danas sam ujutro sjedila na terasi pitajući se što zapravo želim. Kao i svatko tko je na svojoj koži osjetio što zapravo znači biti osjetljiva osoba i kakav je osjećaj anksioznost, znam da je trenutak u kojem se osjećam loše zapravo trenutak u kojem od loših misli ne vidim ljepotu trenutka i da je izlaz iz toga uvijek – prisutnost. Kroz ovo putovanje koje sam prošla zadnjih nekoliko godina jednu sam lekciju definitivno usvojila. A to je lekcija prolaznosti. Sve, dobro ili loše, prolazi. I kad samo gledamo, analiziramo i proučavamo kako se osjećamo, što mislimo, što zapravo trebamo, prođu nam trenuci poput tog mog jutrošnjeg, kad ptičice pjevaju, kava je topla, sunce lagano grije i svijet je na svom mjestu. Rekla bih, prođe nam život. Većinu svog života ponosila sam se…

množi li se ljubav kad se dijeli?

Već i ptice na grani znaju da mi je bilo teško kad sam rodila. Pisala sam o tome nekoliko puta i uvijek sam nastojala biti iskrena prema sebi, ali i prema drugim ženama jer, smatram, nije to stvar kukanja, već podrške i nastojanja da jedna drugoj kažemo – hej, nisi jedina i meni je tako. Ono o čemu nisam pisala jest kako se mijenjaju odnosi kad postaneš mama. I nije tu bitno imaš li jedno, dvoje ili petero, iako postoje velike razlike, bitno je da si promijenila svoj identitet i svoje ja, a s time i svoje odnose. Prijateljice više ne mogu računati na spontanost, duge izlaske zamijenile su kratke usputne kave i kava za van u parku uz trčanje za toddlerom. U tvoje priče ubacile su se i priče…

godine krize, godine promjene, godine sazrijevanja – 30te

Zadnje dvije godine za mene su bile nekako teške. Ne mogu čak reći da se nešto strašno dogodilo. Imam ljude oko sebe, imam zdravo dijete koje napreduje, imam posao koji volim, u obitelji su svi ok. Imam obitelj. Dakle nije bilo ništa prijeteće niti ništa što bi se moglo nazvati nekom tragedijom, naprosto bile su prepune nekih izazova, suočavanja sa sobom i težnje da se ponovno regrupiram i prestrojim i vidim gdje sam i koliko živim autentično i iz sebe. Jasno je da je 2016. bila drugačija jer postala sam mama. Ona je ispunjena zapravo time. Porodom, bolnicom prva dva tjedna, i zapravo bih mogla reći, u nekim trenutcima, bila je preživljavanje. Ali to se nekako i očekuje od prve godine s bebom, pa sam to još i lakše prihvatila, gledajući unazad….

100 dana prve bebe

Budući da je mjesec mentalnog zdravlja i svjesnosti o mentalnom zdravlju u tijeku, osjećam potrebu da napišem tekst o svojim prvim mjesecima s Vitom. Potaknuta jednom instagramskom inicijativom, razmislila sam o tome što bih željela da svaka mama koja se bori s teškim postporođajnim emocijama – zna.

BALANS, BALANSIRANJE, TANJURI, BEBE I GOSPOĐICA KRIVNJA

Ponekad si stvarno želim dati medalju jer uspijevam brinuti o sebi, o braku, o svom malom Zmaju i hendlati posao, a uz to još i imati kakav takav društveni život. Ponekad. Ali ne danas. Danas nije taj dan. Prošli sam vikend bila na poslovnom putu. To zvuči onako ozbiljno, ali nije. Radila sam i uživala sam. Ali sad plaćam. Naime tako kad me nema za vikend nastojim Zmaja bar jedan dan ostaviti doma u tjednu da se malo družimo. E a onda kad to učinim, zapravo izgubim jedan „poslovni“ dan i tako sam cijelo vrijeme kao u nekom nesrazmjeru između onog što bih željela stići i onoga što zapravo stižem. Kao da se utrkujem s nekim tko je realno puno puno brži od mene, lovim trenutke za sve što čini…

ŠTO SAM TO RODILA?

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo. Vjerujem da dosta ljudi danas snima videe baš iz tog razloga, nekako je lakše kliknuti „rec“ i izreći ono što misliš, a i greške se puno više toleriraju kad snimaš nego kad nešto imaš napisano. E zbog te inspiracije u mojim ćete tekstovim pronaći greške i tipfelere koje ne stignem ispraviti, a stan mi trenutno izgleda kao da je prašina kućni ljubimac, a ne nepoželjan…

MAMA, TATA, DIJETE, POSAO I BALANS

Neki dan sam gledala fora video u kojem je postavljeno pitanje muškarcima kako balansiraju privatni i poslovni život, odnosno obiteljske i radne obaveze. Većina muškaraca blijedo je pogledala i totalno se zbunila pitanjem. A to pitanje je nešto što mi mame često dobijemo, osobito u slučajevima, kao što je to sa mnom, kad imamo neki svoj biznis ili možda čak i više njih. Osim toga, žene su često pod upitima – tko ti čuva dijete, dok ćemo rijetko, čak i mi, isto pitati muškarce.

mama, dobra si

Obožavam pisati i obožavam čitati tuđa razmišljanja. Isto tako, obožavam i kvalitetne konstruktivne rasprave i ljude koji vole upozoravati na neke nepravilnosti u društvu i koji vole ukazivati na drugačija rješenja. I to nastojim činiti  i sama na svoj način. No, ono što me u tome svemu počelo izuzetno smetati jesu konstantne kritike na račun današnjeg roditeljstva jer mislim da u tome više jednostavno nema mjere.

MOJ BRAK – MOJE OGLEDALO

Sjećam se još onih dana leptirića u trbuhu, veselog iščekivanja i uzbuđenja koje je svakim susretom s mojim mužem raslo i cvalo. Sjećam se i noći provedenih u nježnosti i razgovorima, i njegove jurnjave da u 6 ujutro stigne doma prije posla da bi se spremio za novi dan. Znam da smo tada bili kao neki zombiji opijeni jedno drugim i lebdjeli pola metra iznad zemlje.