100 dana prve bebe

Budući da je mjesec mentalnog zdravlja i svjesnosti o mentalnom zdravlju u tijeku, osjećam potrebu da napišem tekst o svojim prvim mjesecima s Vitom. Potaknuta jednom instagramskom inicijativom, razmislila sam o tome što bih željela da svaka mama koja se bori s teškim postporođajnim emocijama – zna.

BALANS, BALANSIRANJE, TANJURI, BEBE I GOSPOĐICA KRIVNJA

Ponekad si stvarno želim dati medalju jer uspijevam brinuti o sebi, o braku, o svom malom Zmaju i hendlati posao, a uz to još i imati kakav takav društveni život. Ponekad. Ali ne danas. Danas nije taj dan. Prošli sam vikend bila na poslovnom putu. To zvuči onako ozbiljno, ali nije. Radila sam i uživala sam. Ali sad plaćam. Naime tako kad me nema za vikend nastojim Zmaja bar jedan dan ostaviti doma u tjednu da se malo družimo. E a onda kad to učinim, zapravo izgubim jedan „poslovni“ dan i tako sam cijelo vrijeme kao u nekom nesrazmjeru između onog što bih željela stići i onoga što zapravo stižem. Kao da se utrkujem s nekim tko je realno puno puno brži od mene, lovim trenutke za sve što čini…

ŠTO SAM TO RODILA?

Nemam vremena, kronično nemam vremena, ali kad me uhvati osjećaj da moram izbaciti riječi iz sebe, inspiracija da nešto kažem ili želja da se izrazim, onda sve puštam i sjedam za laptop jer znam da je inspiracija neuhvatljiva i da ono što ne izrazim odmah u trenutku, nestane iz mene već u slijedećem ili više nije tako moćno kao što je bilo kad se pojavilo. Vjerujem da dosta ljudi danas snima videe baš iz tog razloga, nekako je lakše kliknuti „rec“ i izreći ono što misliš, a i greške se puno više toleriraju kad snimaš nego kad nešto imaš napisano. E zbog te inspiracije u mojim ćete tekstovim pronaći greške i tipfelere koje ne stignem ispraviti, a stan mi trenutno izgleda kao da je prašina kućni ljubimac, a ne nepoželjan…

MAMA, TATA, DIJETE, POSAO I BALANS

Neki dan sam gledala fora video u kojem je postavljeno pitanje muškarcima kako balansiraju privatni i poslovni život, odnosno obiteljske i radne obaveze. Većina muškaraca blijedo je pogledala i totalno se zbunila pitanjem. A to pitanje je nešto što mi mame često dobijemo, osobito u slučajevima, kao što je to sa mnom, kad imamo neki svoj biznis ili možda čak i više njih. Osim toga, žene su često pod upitima – tko ti čuva dijete, dok ćemo rijetko, čak i mi, isto pitati muškarce.

mama, dobra si

Obožavam pisati i obožavam čitati tuđa razmišljanja. Isto tako, obožavam i kvalitetne konstruktivne rasprave i ljude koji vole upozoravati na neke nepravilnosti u društvu i koji vole ukazivati na drugačija rješenja. I to nastojim činiti  i sama na svoj način. No, ono što me u tome svemu počelo izuzetno smetati jesu konstantne kritike na račun današnjeg roditeljstva jer mislim da u tome više jednostavno nema mjere.

MOJ BRAK – MOJE OGLEDALO

Sjećam se još onih dana leptirića u trbuhu, veselog iščekivanja i uzbuđenja koje je svakim susretom s mojim mužem raslo i cvalo. Sjećam se i noći provedenih u nježnosti i razgovorima, i njegove jurnjave da u 6 ujutro stigne doma prije posla da bi se spremio za novi dan. Znam da smo tada bili kao neki zombiji opijeni jedno drugim i lebdjeli pola metra iznad zemlje.

VAGINALNI TEKST

Počinjem pisati ovaj tekst iako zapravo ne znam što ću napisati i koja mu je tema. Počinjem ga pisati jer sam shvatila da sam u nekom trenutku umjesto iskrenosti sebi dala laž. Dala sam si laž da sam dovoljno dobra, da vrijedim, da sam slobodna i da se volim. Onako kako bi trebala voljeti svoje dijete. Ranjivo, hrabro, bez uvjeta i bez zadrške. To je bila moja laž. Moja istina je da se volim, onako kako često volimo ljude oko sebe, kako često volimo svoje partnere. Kad su dobri. Kad oni vole nas. Kad nas grle, kad nas razumiju. Kad su ono što mi želimo da budu.

KAKO BITI SAVRŠENA MAMA

Odgovor ću dati odmah na početku. Nemoj imati djecu. Jer, kad postaneš mama, sve tvoje „ja neću nikad“ „ja ne bih to tako“ i ostale zavarancije, padaju u vodu. Razmišljala sam zapravo o čemu da pišem danas cijeli dan, i kako to uvijek biva, odgovor dođe sam od sebe. U zadnje vrijeme često čitam kolumne i blogove u kojima se mame proziva za ovo ili ono. Za tablete koje daju svojoj djeci ili za to što udovoljavaju nekoj njihovoj želji ili pak, druge strane, što ih puste da plaču u javnosti iako su preglasni. Prigovara im se što im ne daju čokoladu ili što im daju čokoladu. Što su preblage ili prestroge. Zapravo, u zadnje vrijeme često čitam blogove o majčinstvu od žena koje – nisu mame.

MORAMO LI IMATI SVE?

Prije nekoliko dana došla sam na seminar Buđenje Boginja koje su vodile dvije predivne žene iz Novog Sada – Svetlana i Goga, a organizirala Anamarija, vlasnica centra Laurus Slow Spa. Iako već mjesecima pokušavam odlučiti idem li ili ne presretna sam što se to dogodilo baš sada, jer sada je bio najbolji trenutak da čujem ono što sam čula. Cijeli sam se seminar doslovno ježila, ne samo po tijelu, nego mi se doslovno kosa dizala na glavi od toga koliko rezoniram sa svim rečenim i ispričanim. Što me dovelo do toga da se zapitam – iako često nešto radim za sebe, kad sam si dozvolila uzeti cijeli dan, ispunjen nečim što ispunjava mene i kad mi je zadnji put stalo sve u glavi? Ne sjećam se.

SVIJETLA STRANA MAJČINSTVA

Upravo sam završila s čitanjem bloga MISUSOVO o tamnoj strani majčinstva, kimajući glavom toliko da sam imala osjećaj da će mi ista otpasti s ramena. I onda sam otišla na fejs, gdje je jedna žena napisala kako toliko čita o tamnim stranama majčinstva da se pita hoće li ikada poželjeti imati djecu. Nije osuđivala niti ništa slično, već samo dala svoj osvrt na ono što čita u svojim internet krugovima. Što me navelo da razmislim. Kakvu ja sliku majčinstva dajem svojim prijateljicama bez djece? I hoće li one imati zbog toga veći strah od majčinstva ili samo realnija očekivanja? Sjećam se da sam jednom svojoj prijateljici Maji rekla: ajme moram prestat pričat o svemu tome jer ti nikad nećeš htjeti djecu. Razvit ćeš paranoju. To mi je tada bilo strašno smiješno,…