danska nakon koronavirusa

Prvo je bilo zatišje – sa svih strana pa tako i moje. A onda više nismo mogli ignorirati glasove koji su postajali sve jači. Prije sada više od mjesec dana sjedila sam na stepenicama središnje gradske knjižnice u Aarhusu i ispijala svoju vruću šalicu bijele kave dok sam s jednim okom promatrala djecu kako se igraju. Mi mame raspravljale smo hoćemo li ići na kreativnu radionicu tog dana i između rasprava o crtanju, igranju i homeschoolingu netko je spomenuo koronu. Ni jedna od nas nije bila zabrinuta i vjerojatno smo naivno vjerovale kako je prava opasnost daleko od nas. Jedna od mojih najboljih prijateljica iz homeschoolinga tri dana prije toga je otputovala za USA, nas je tu nedjelju čekao put u Norvešku.  Nakon završenog dana uz druženje i crtanje akvarela,…

hrana kao sloboda izbora

Prošli tjedan sam na svom Instagram profilu (@mamaanavi ) napisala post o hrani i kontroliranju. Ali kako mislim da jedan post na tu temu nije dovoljan da se dodirnu svi duhovi, raščiste odnosi i otvore tabui, evo me opet. Kako neki znaju već sam prije pisala o procesu deschoolinga i našem novom statusu homeschoolera. Jednoga dana kada na deschooling budem mogla sagledati s odmakom, voljela bih napisati više o svim apektima i procesima koji su mi se što svjesno, što nezapaženo prikrali i dogodili. Ono što me svakodnevno zatekne je koliko je proces deschoolinga nešto što ja kao odrasla osoba, mama i Ivana prolazim u sebi i za sebe. Kada smo krenuli u ovu priču o homeschoolingu mislila sam da će se velika većina toga događati mojoj djeci, a nisam…

plan za dan

Nedavno me je muž za stolom preko doručka, nonšalantno upitao koji mi je danas plan. Bilo je oko 8.45 ujutro, dok smo još uvijek ispijali prvu kavu taman prije nego je on trebao sjesti u auto i odvesti se na posao. Mi naime ne žurimo nikamo. Djeca se bude kada su spremna, a moj muž nerijetko ostane zadnji pa ustane nešto pojesti, skuha si kavu za van i odveze se nakon što su gotovo svi već stigli na posao pa najveću jutarnju gužvu izbjegne u širokom krugu. Tako nije oduvijek bilo. Naša jutra su često bila ona puna stresa, između neopranih zuba, raščupanih kosa i šmrkavih nosova preko lunch boxova i rasparenih čarapa, 5 minuta prekasno i nerijetko u ljutnji. Sjećam se svega vrlo dobro, ali malo čemu od toga…

zakon privlačnosti

Prvi puta sam o zakonu privlačnosti (eng. Low of atractions) čula kao bubuljičasta tinejdžerica na satu hrvatskog jezika u gimnazijsko doba kada je moja najdraža profesorica bila na bolovanju i kada je kao njezina zamjena došla mlada studentica kroatistike koje je više od književnosti voljela pričati o prizivanju pozitivne energije i onoga što si želiš da ti se dogodi. Sjećam se kako je strastveno govorila o mantrama koje ispisuje na stotine stranca i kako priziva svemir da joj pošalje upravo to što si želi. Sjećam se kako sam joj željela postaviti toliko pitanja o tome, ali kako sam onda bila ona koja se rijetko usudi podignuti ruku, sva su moja tadašnja pitanja ostala neodogovorena. Danas 20 godina kasnije vratilo me sjećanje na te dane. Nedavno me stvarnost podsjetila na zakon…

zašto sam ispisala dijete iz škole

Prije nekoliko mjeseci pisala sam o želji da ispišem stariju kćer iz škole i umjesto da bude dio školskog sustava kao većina djece njezine dobi da umjesto toga bude dio homeschoolinga. Imam sliku u glavi koja najbolje opisuje moje osjećaje i procese oko odluke. Kao da sam stala na rub litice bez ideje što se nalazi na samom dnu. Imala sam veliku želju skočiti iako me je strah od nepoznatog preplavljivao iznova i iznova. I dok sam ja tako stajala i nagovarala samu sebe, pregovarala sa svojim razumom i nabrajale sve razloge za i protiv, iza mene se nečujno prišuljala moja osnovnoškolka i bez imalo razmišljanja pogurnula me u nepoznato. Rekla je jedno jutro: «Ja nemam želju ići u školu. To nije škola za mene.» Kada sam ja u čudu…

život u kontrastima

Ima ovdje jedna žena koja me zadnju godinu dana neopisivo inspirira ( ako razumijete danski odite na www.majmy.dk, a ako ne ostanite sa mnom da vam ispričam više). Ona me podsjetila danas kako je život prepun kontrasta i kako je važno živjeti za njih i kroz njih. Prosinac je mjesec prepun kontrasta – najtamniji dio godine, sve dok ne dođemo do zimskog solsticija i polagano počnemo puštati svjetlo u naše živote. Mjesec kada radimo užurbano, kada kupujemo mahnito, kada mislimo na običaje više nego na ono što bismo sami željeli, kada jedemo previše i kada se smijemo najglasnije nazdravljajući šampanjcem za sreću u idućoj godini. A godine idu, tako ih mnogo odjednom stane u veliku kutiju uspomena. Suprotnosti. Svjetlost sunca u sjajnim kristalima prvog mraza, kristalno čisti zrak u hladnoći…

zeleni božić

Prije više od 12 godina upoznala sam svog Danca. Prvi danski Božić bio je obilan i raskošan i njegovi roditelji nisu štedjeli kada su ugostili svoju buduću inozemnu snahu samo 4 mjeseca nakon što su čuli da ja postojim. Bio je to Božić pun topline i uz manjak zajedničkog jezika.  Odmah mi je bilo jasno koliko su običaji i neodstupanje od njih jako važni. Rekao mi je još tada moj budući muž, da za Božić uvijek stoje iste stvari na meniju, da se pokloni ispod jelke ne broje u sitno, da se budan ostaje do kasno u noć i da se pokloni otvaraju jedan po jedan naizmjenice u krug po gostima pa svatko sjedi sa svojim poklonom dugo diveći se i zahvaljujući na istome. Doduše sve se uvijek može zamijeniti…

odluke koje mijenjaju život

Prodali smo dvije kuće u manje od godinu dana. Prvi puta jer smo bili spremni krenuti dalje, u nešto novo. Drugi put jer se nismo vidjeli u tome novome u čemu smo završili. Neki bi rekli da smo poludili. Neki ni ne pokušavaju razumjeti. Drugi vide da samo živimo život koji nama i za nas ima smisao. Kada smo u rujnu prošle godine prodali naš dom koji smo stvorili za i zajedno s našom djecom, jedini dom koji su naša djeca znala i to isti taj u kojem sam rodila jedno od njih, bili smo sigurni da je to za veće dobro. Vjerujete li da vam život pruža mogućnosti kada ih najviše trebate i žudite za njima, samo ih trebate prepoznati i iskoristiti? Mi smo naizgled imali sve: dva stabilna,…

dansko (ne)vrijeme

Ulazim u 12. godinu života na Sjeveru. Ja koja sam oduvijek voljela ljeto, more i sunce – što više to bolje, zavoljela sam jednog Danca i zbog njega prevalila udaljenost i fizičku i onu mentalnu pa sam samu sebe uvjerila kako će i život ovdje biti dobar. Ako me pitate kako sam se privikla, odgovor je dobro, ali njegove dubine i razmjere ostavit ću za neko drugo pisanje. No, ono što su se svi u početku pitali je kako sam se navikla na vrijeme ovdje i kako mi je palo živjeti u zimi. Ono što je najgore u danskom vremenu je njegova promjenjivost i neuračunatost. Još se uvijek sjećam kako sam jednoga dana na početku života ovdje stajala nasred dnevnog boravka i kako je s jedne strane zgrade padala kiša…

(po)rodi u danskoj

Prije malo više od godinu dana na svijet je došao naš sin. Prije malo više od godinu dana rodila sam po treći put. Svaki porod je drugačiji, svaki porod je čudo i na kraju svakog poroda čudo ostaje u nama. I danas nakon svih ovih godina iza mene sjećam se svakog svog poroda. Svaki je bio na svoj način ponosan i ja sam sretna što sam ih svakog memorirala u sjećanju i na papiru. Ovo je još jedna moja verzija priče o porodu u Danskoj. Iz mog ugla. Tri različita scenarija. Sve trudnoće normalne i bez ikakvih komplikacija. L. je na svijet došla na kraju kolovoza prije 7 godina. 13 dana prenesena, inducirana, nestrpljiva i puna očekivanja i snova. Sanjala sam curicu smeđih očiju i crne kose. Došla je ona,…