u Danskoj je škola opcija – iskustvo školovanja od doma

“I have come to believe that a person’s schooling is as much a part of his private business as his politics or religion, and that no one should be required to answer questions about it. May I say instead that most of what I know I did not learn in school, and indeed was not even ‘taught.’”—John Holt Ne znam koliko puta sam posegnula za stranicama Johna Holta i ne znam koliko puta sam već pročitala gore napisani citat i svaki, baš svaki put me jednako dirne. Valjda zato što pogađa direktno u srž mog shvaćanja škole i učenja. I vidim koliko to progovara iz svih nas, samo što je duboko zakopano pod svim onim godinama, doživljajima, iskustvima koje je školski sustav utkao u nas. Često smo nesvjesni dubokih tragova…

obrnuta matematika ili o tome kako sam drastično smanjila troškove hrane

Prije više od dvije godine otišla sam na zadnji porodiljni dopust, točnije na godišnji pa onda na 8 tjedana porodiljnog prije samog termina. Sjeli smo u auto taj dan, dan kada je naša mlađa kćer punila 3 godine, i odvezli se u vikendicu na sjeveru Danske. Sjećanje na pogled na more i onaj osjećaj slobode koji se ne može ni s čim mjeriti, još danas rado prizivam. Sjećam se i kako mi je muž pomalo zavideći pripomenuo kako ću sada imati više od dvije godine slobode koncentrirati se na djecu i sebe, bez obaveza. Dvije godine su se tada činile tako duge i beskrajno daleke u budućnosti za koju smo mislili da je već imamo na dlanu. Dvije godine od tada već su odavno prošle. Život prije toga bio je…

pravo da budem ja

Pitam se nekada dok trčim slobodna i s vjetrom u leđima, kako bi moj život izgledao da sam ostala? Da se nikada nisam preselila u Dansku, trudila biti nešto više zbog sebe i drugih, neka ja koja se poput kameleona prilagođava zakonima, pravilima, sustavima? Pitam se bih li završila jednako buntovna, na granici prihvatljivog, alternativna, čak ekstremna, sve više hrabra dizati vlastiti glas i postavljati neugodna pitanja i glasno izjašnjavati neprihvatljive stavove, postavljati upitnik u slučajevima kada norma postaje normala i kada ono što živi većina diktira standard pojedinaca, kada pravo da budemo svoji postaje nevažna i usputna želja zaglušena jekom svega onoga što nismo mi. Nekada mi se čini da ne poznajem onu sebe od prije, a u isto vrijeme nikada nisam bila bliža onoj koju sam ugušila, ostavila…

danska nakon koronavirusa

Prvo je bilo zatišje – sa svih strana pa tako i moje. A onda više nismo mogli ignorirati glasove koji su postajali sve jači. Prije sada više od mjesec dana sjedila sam na stepenicama središnje gradske knjižnice u Aarhusu i ispijala svoju vruću šalicu bijele kave dok sam s jednim okom promatrala djecu kako se igraju. Mi mame raspravljale smo hoćemo li ići na kreativnu radionicu tog dana i između rasprava o crtanju, igranju i homeschoolingu netko je spomenuo koronu. Ni jedna od nas nije bila zabrinuta i vjerojatno smo naivno vjerovale kako je prava opasnost daleko od nas. Jedna od mojih najboljih prijateljica iz homeschoolinga tri dana prije toga je otputovala za USA, nas je tu nedjelju čekao put u Norvešku.  Nakon završenog dana uz druženje i crtanje akvarela,…

hrana kao sloboda izbora

Prošli tjedan sam na svom Instagram profilu (@mamaanavi ) napisala post o hrani i kontroliranju. Ali kako mislim da jedan post na tu temu nije dovoljan da se dodirnu svi duhovi, raščiste odnosi i otvore tabui, evo me opet. Kako neki znaju već sam prije pisala o procesu deschoolinga i našem novom statusu homeschoolera. Jednoga dana kada na deschooling budem mogla sagledati s odmakom, voljela bih napisati više o svim apektima i procesima koji su mi se što svjesno, što nezapaženo prikrali i dogodili. Ono što me svakodnevno zatekne je koliko je proces deschoolinga nešto što ja kao odrasla osoba, mama i Ivana prolazim u sebi i za sebe. Kada smo krenuli u ovu priču o homeschoolingu mislila sam da će se velika većina toga događati mojoj djeci, a nisam…

plan za dan

Nedavno me je muž za stolom preko doručka, nonšalantno upitao koji mi je danas plan. Bilo je oko 8.45 ujutro, dok smo još uvijek ispijali prvu kavu taman prije nego je on trebao sjesti u auto i odvesti se na posao. Mi naime ne žurimo nikamo. Djeca se bude kada su spremna, a moj muž nerijetko ostane zadnji pa ustane nešto pojesti, skuha si kavu za van i odveze se nakon što su gotovo svi već stigli na posao pa najveću jutarnju gužvu izbjegne u širokom krugu. Tako nije oduvijek bilo. Naša jutra su često bila ona puna stresa, između neopranih zuba, raščupanih kosa i šmrkavih nosova preko lunch boxova i rasparenih čarapa, 5 minuta prekasno i nerijetko u ljutnji. Sjećam se svega vrlo dobro, ali malo čemu od toga…

zakon privlačnosti

Prvi puta sam o zakonu privlačnosti (eng. Low of atractions) čula kao bubuljičasta tinejdžerica na satu hrvatskog jezika u gimnazijsko doba kada je moja najdraža profesorica bila na bolovanju i kada je kao njezina zamjena došla mlada studentica kroatistike koje je više od književnosti voljela pričati o prizivanju pozitivne energije i onoga što si želiš da ti se dogodi. Sjećam se kako je strastveno govorila o mantrama koje ispisuje na stotine stranca i kako priziva svemir da joj pošalje upravo to što si želi. Sjećam se kako sam joj željela postaviti toliko pitanja o tome, ali kako sam onda bila ona koja se rijetko usudi podignuti ruku, sva su moja tadašnja pitanja ostala neodogovorena. Danas 20 godina kasnije vratilo me sjećanje na te dane. Nedavno me stvarnost podsjetila na zakon…

zašto sam ispisala dijete iz škole

Prije nekoliko mjeseci pisala sam o želji da ispišem stariju kćer iz škole i umjesto da bude dio školskog sustava kao većina djece njezine dobi da umjesto toga bude dio homeschoolinga. Imam sliku u glavi koja najbolje opisuje moje osjećaje i procese oko odluke. Kao da sam stala na rub litice bez ideje što se nalazi na samom dnu. Imala sam veliku želju skočiti iako me je strah od nepoznatog preplavljivao iznova i iznova. I dok sam ja tako stajala i nagovarala samu sebe, pregovarala sa svojim razumom i nabrajale sve razloge za i protiv, iza mene se nečujno prišuljala moja osnovnoškolka i bez imalo razmišljanja pogurnula me u nepoznato. Rekla je jedno jutro: «Ja nemam želju ići u školu. To nije škola za mene.» Kada sam ja u čudu…

život u kontrastima

Ima ovdje jedna žena koja me zadnju godinu dana neopisivo inspirira ( ako razumijete danski odite na www.majmy.dk, a ako ne ostanite sa mnom da vam ispričam više). Ona me podsjetila danas kako je život prepun kontrasta i kako je važno živjeti za njih i kroz njih. Prosinac je mjesec prepun kontrasta – najtamniji dio godine, sve dok ne dođemo do zimskog solsticija i polagano počnemo puštati svjetlo u naše živote. Mjesec kada radimo užurbano, kada kupujemo mahnito, kada mislimo na običaje više nego na ono što bismo sami željeli, kada jedemo previše i kada se smijemo najglasnije nazdravljajući šampanjcem za sreću u idućoj godini. A godine idu, tako ih mnogo odjednom stane u veliku kutiju uspomena. Suprotnosti. Svjetlost sunca u sjajnim kristalima prvog mraza, kristalno čisti zrak u hladnoći…

zeleni božić

Prije više od 12 godina upoznala sam svog Danca. Prvi danski Božić bio je obilan i raskošan i njegovi roditelji nisu štedjeli kada su ugostili svoju buduću inozemnu snahu samo 4 mjeseca nakon što su čuli da ja postojim. Bio je to Božić pun topline i uz manjak zajedničkog jezika.  Odmah mi je bilo jasno koliko su običaji i neodstupanje od njih jako važni. Rekao mi je još tada moj budući muž, da za Božić uvijek stoje iste stvari na meniju, da se pokloni ispod jelke ne broje u sitno, da se budan ostaje do kasno u noć i da se pokloni otvaraju jedan po jedan naizmjenice u krug po gostima pa svatko sjedi sa svojim poklonom dugo diveći se i zahvaljujući na istome. Doduše sve se uvijek može zamijeniti…