odgojiteljice u vrtićima – kraljice starog normalnog

unsplash.com

Svi znamo koliko je za djecu, u najranijoj dobi važna rutina. Ne mislim pritom samo na pranje zuba ujutro i navečer. Već na sigurnost, stabilnost koja se stvara granicama, pravilima, rasporedom, svojim mjestom u skupini, obitelji i svijetu. Korona je svima, u većoj ili manjoj mjeri poljuljala sigurnost. Dani su ponekad mjeseci, a tjedni godine. Ne znamo što će biti sutra, koja mjera će nas ograničiti (kao da strah sam po sebi nije dovoljan), kad ćemo opet na večeru, koncert, kavu, pivo, predstavu, predavanje… I dok smo u strahu za svoje najmilije i sebe same, događa se život. I dalje se živi. Ne znamo koliko će ovo što odbijam nazvati novim normalnim trajati. Još mjesec, dva, tri, godinu, dvije, tri? Što ćemo u tom periodu? Hoćemo li se otuđiti jedni od drugih ili probati živjeti, s oprezom, ali ipak odabrati živjeti. To ne znači ugrožavati zdravlje drugih i biti društveno neodgovorni, ali potruditi se naći svoj mir u kaosu, barem pokušati.

Tu na scenu stupaju tete u vrtićima, kraljice starog normalnog. One čine sve da djeca ne osjete povijesni trenutak koji je zadesio njihova krhka i sveta djetinjstva. One se igraju, pjevaju, plešu, oblače, tješe, razgovaraju, pomažu, ponašaju se kao da je staro normalno. I to je nešto najuzvišenije što mogu činiti za njih koji će jednoga dana odrasti. I igrati ključne uloge u zajednici za 20ak, 30ak godina, na ovaj ili onaj način. Kreirat će stvarnost. Zato je važno koliko će traume biti na njih prenijeto.

Naravno da djecu okrznu priče o koroni. Naravno da, pravilno dozirano i pažljivo objašnjeno, imaju pravo znati što se događa. Jer su, u konačnici, sudionici društvenog trenutka. No, to s koliko pažnje i neusiljene dragosti, nježnosti i topline tete u vrtićima vješto balansiraju ovu tranziciju starog i novog normalnog, vrijedno je svakog divljenja.

Upravo su one, uz liječnike, epidemiologe, profesore, učitelje, pripadnike civilne zaštite i sve one „na prvoj liniji“, prave heroine koje stoički i kroz igru prkose izazovima i potencijalnim opasnostima, uvijek s osmijehom.

Jer realno, i one su u opasnosti, izložene brojnim kontaktima. I one imaju svoje najmilije, pa i one najosjetljivije članove obitelji. Ali u njihovim očima da se iščitati kako je ljubav pobijedila strah. Kako je vjera jača od strepnje. Kako dječji život treba čuvati i njegovati poput rose na latici najljepšeg cvijeta. Hvala vam tete, što će dijete ostati dijete.