u Danskoj je škola opcija – iskustvo školovanja od doma

unsplash.com

“I have come to believe that a person’s schooling is as much a part of his private business as his politics or religion, and that no one should be required to answer questions about it. May I say instead that most of what I know I did not learn in school, and indeed was not even ‘taught.'”—John Holt

Ne znam koliko puta sam posegnula za stranicama Johna Holta i ne znam koliko puta sam već pročitala gore napisani citat i svaki, baš svaki put me jednako dirne. Valjda zato što pogađa direktno u srž mog shvaćanja škole i učenja.

I vidim koliko to progovara iz svih nas, samo što je duboko zakopano pod svim onim godinama, doživljajima, iskustvima koje je školski sustav utkao u nas.

Često smo nesvjesni dubokih tragova tog sustava pa ni ne razmišljamo otkud dolaze pitanja, komentari, osude i brige oko tuđih odluka kada se radi o školovanju (vlastite) djece.

Ali evo nas, evo mene: 36 i kusur godina, diplomirana profesorica kroatistike koja je položila razliku ispita ovdje u Danskoj i stekla diplomu učiteljice danskog, engleskog i tjelesnog s nadogradom danskog kao drugog stranog jezika, i ovo moje troje djece – krenuli smo stopama mnogih, a završili u 1% svih danskih obitelji koje svoju djecu školuju od doma.

U Danskoj je pravo na homeschooling ustavom zajamčeno. Nitko i ništa to ne može osporiti. Škola je izbor ili bolje rečeno: opcija, ali je obrazovanje pravo koje je zajamčeno svima. Kada dijete dođe u školsku dob, koja je ovdje sa 6 godina i počinje s nultim razredom, automatski je upisano u lokalnu državnu školu. Ako se u bilo kojem trenutku roditelji (ili skrbnici) odluče dijete školovati od doma, pošalje se kratak e-mail (neke općine imaju i obrazac) u kojem se obavijesti kako će se dijete obrazovati kod kuće i tko je odgovorna osoba za obrazovanje (obično jedan ili oba roditelja). Općina pošalje potvrdu da su registrirali dijete kao homeschooler-a i javi lokalnoj državnoj školi kako se taj i taj od tog i tog dana školuje kod kuće. Lokalna škola je po zakonu dužna provoditi nadzor nad obrazovanjem i metodama obrazovanja, ali ne nadzor nad roditeljem ili djetetom. Zakon je šturo pisan i o homeschoolingu u njemu nema puno osim da spada pod slobodne škole («friskole», «free school»), da se nadzor mora vršiti minimalno jedanput godišnje i kako znanje djeteta koje se obrazovalo kod kuće treba biti jednako onom stečenom u osnovnoškolskom sustavu nakon položenog državnog ispita za deveti razred.

U Danskoj naime postoje državne škole u koje ide velika većina djece i koje se razlikuju veličinom i brojem djece, zatim postoje već prije spomenute slobodne škole koje su privatne i jako se razlikuju veličinom, brojem djece ali i načinom učenja i s onim na što stavljaju naglasak u obrazovanju (neke od njih su npr. Montessori škole, Waldorfske škole koje se ovdje zovu Steiner škole i sl.) u koje ide oko 10% danske djece i onda ostaje ovaj 1% (rastući) homeschoolera.  Zakon također navodi da je svako dijete u homeschool-u škola za sebe, ali za razliku od slobodnih škola koje podupire država i koje imaju više papirologije i veći nadzor nad radom, mi kao škola nemamo nikakvih prihoda, a svi troškovi idu na vlastiti račun. Slobodne škole mogu, ali ne moraju svoju djecu slati na državne završne ispite kao što ni jedno dijete ne mora polagati iste u sklopu državnih škola jer je završni državni ispit neobavezan.

Ono što školama bez državnih ispita u Danskoj i nas kojih se istih odričemo (iz razno raznih razloga) ide na ruku jest činjenica da se daljnje obrazovanje može nastaviti i bez istih. U Danskoj postoje dvije kvote pri upisivanju u srednje škole (i fakultete) i pri tome je kvota A prosjek ocjena i relevantnih predmeta, a kvota B je motivacijski razgovor i eventualno posebno testiranje koje srednja škola može, ali i ne mora, zahtijevati pri upisu. Homeschooling je ovdje vrlo mlada pojava, ali oni čija su djeca završila osnovnu školu od doma, tvrde kako su bez problema nastavili školovanje dalje gdje su željeli.

Sam nadzor obrazovanja razlikuje se od škole do škole, ali kako u zakonu nema strogo propisanih smjernica, uglavnom se radi o sporazumnom dogovoru između škole i roditelja u svrhu dobre suradnje zbog dobrobiti djeteta. Iskustva su različita, a naše je za sada super. Osim što su nas prvo zbog preseljenja, pa onda korone zaboravili, prvi sastanak nas roditelja i odgovorne osobe iz škole je prošao divno. Mi smo iznijeli naše ideje i pristup, opisali unschooling filozofiju bez imenovanja istog, stavljajući naglasak na unutarnje motivirano učenje gdje se ne usredotočavamo na unaprijed zacrtan plan i program, nego slijedimo djetetov interes i želju za učenjem određenog sadržaja i onda dijete podržavamo, usmjeravamo, inspiriramo da nastavi na tom putu. Naša «škola» nema ispite pa kada je naša nadzornica spomenula mogućnosti testiranja na kraju svake školske godine, odbili smo isto uz objašnjenje kako testovi nisu kompatibilni jer ono što mi učimo nije nužno dio školskog programa za razred u koji bi ona išla. Za sada je naše objašnjenje prihvaćeno i na testiranju nije inzistirano.

Idući mjesec će nam nadzornica doći u posjet kod kuće i tada ćemo joj pokazati dio onoga što radimo. Ja vodim dnevnik tjednih aktivnosti uz opis gradiva koje smo prošli i iz kojih izvora smo do istog došli.

Stvarno je jako, jako individualno kako koja obitelj pristupa učenju i kako se organizira u tome. Neke obitelji imaju rasporede i plan rada, imaju točno određeno mjesto i vrijeme kada nešto rade, druge nemaju ništa od navedenog i stavljaju naglasak na slobodu u pristupu učenja i onda postoje svi oni između ta dva pola. Škola od doma, kao i mnoge druge stvari u životu, nije crno-bijela.

A što s drugim aspektima škole i školskog sustava? Kao npr. pripadanje sustavu, učenje o pravilima i redu, i što s prijateljima i druženjima?

Često su upravo ta pitanja ona koja čujemo kao dio kritike i brige oko našeg izbora.

Ja imam mišljenje i o jednom i o drugom. Mislim da djeca uče o sustavu i pripadanju, pravilima i podređivanju istome na različite načine. Ono što rade kod kuće nije isto što rade izvan kuće. Biti homeschooler ne znači biti izoliran, nemati kontakte s drugima, ne razumjeti kako je država i njezin sistem uređen. Moja djeca znaju da se npr. doktora zove unaprijed i naručuje vrijeme za pregled i da se onda dolazi na pregled u točno određeno vrijeme, da se ne kasni, da se poštuje odgovorne (npr.na slobodnim aktivnostima), da svatko ima granice i da se te granice ne krše. Mi u učenju od kuće polažemo veliki naglasak na to da je svaka osoba individua za sebe, sa svim onim što nju čini cijelom. Mi smatramo kako je puno važnije izgraditi osobnost punu empatije, altruizma, autonomije, slobodnog kritičnog razmišljanja i individualnog načina razmišljanja gdje je sloboda najveće pravo koje imamo (i da pri tome ne kršimo prava na slobodu drugih), nego što je znati koje je godine Krleža napisao Zastave ili u kojem točno određenom trenutku naša djeca uče čitati i pisati. Želja za učenjem, za razvijanjem, znatiželja i zaigranost su ono što se trudimo ostvariti i njegovati.

Naša djeca imaju jako puno poznanstava, jako puno prijatelja s kojima se druže i dovoljno dobrih prijatelja s kojima grade odnose. Imaju prijatelje u mjestu u kojemu živimo, imaju prijatelje u cijeloj Danskoj, neke koje viđaju svaki tjedan, neke s kojima se samo povremeno druže. Imaju prijateljstva i poznanstva s djecom koja su mlađa, kao i s puno starijima, dječacima i djevojčicama. Zašto upravo to naglašavam? Jer se u Danskoj ustalilo pogrešno mišljenje kako je jedini (pravi) oblik socijalizacije druženje ili točnije boravljenje određenog broja sati svaki dan s vršnjacima i to po mogućnosti istog spola. To je toliko duboko ustaljeno da se jako često začude kada pričam o odnosima koje naša djeca imaju bez obzira na godine i kilometarske udaljenosti. Nevjerojatno je kako često vjerujemo koliko malo su naša djeca sposobna i koliko često gradimo uvjerenja iz vlastitih iskustava i onoga što su nama s godinama usadili.

Prošla je godina i pol dana od kada smo se zaputili na ovaj put. Nisam nikada planirala biti homeschool-unschool mama (obitelj), ali nam je život pružio nevjerojatnu priliku da to probamo. Kada smo prije godinu i pol dana završili 3 mjeseca na putu i kada smo na vlastite oči vidjeli koliko puno (više) naša djeca uče (cijelo vrijeme) aktivno pola do sat vremena dnevno provedenog za knjigom, u odnosu koliko su naučila u školi u 6 mjeseci xx sati dnevno provedenih tamo, nismo mogli nego se zapitati: je li škola stvarno najbolja opcija?

Ja često naglašavam kako se ne radi o pronalaženju savršenog recepta za obrazovanje. Kada otvoriš jedna vrata, neminovno je da ćeš neka druga za sobom zatvoriti (možda i zauvijek), neke stvari koje bi dobili u školi, ja im sigurno neću pružiti, ali isto tako ima puno toga što u školi nikada ne bi dobili.

Kada smo ih ispisali iz sustava prošle godine, naša je najstarija kćer bila podvojena oko toga što sada, kako će učiti, što znači ne ići u školu i često je spominjala kako bi se vratila u prvu školu u koju je išla (zbog selidbe išla je u dvije iako jako kratko), ali danas kada otvoreno razgovarate s njom, ni sekunde ne dvoji da se ne bi vratila u školu, dapače jako je ponosna na svoj status.

Naš život je slobodan, neovisan o drugima, budimo se i odlazimo na spavanje kada imamo za to potrebu, isto je s obrocima, pauzama, igra nam ispunjava dane, druženja i aktivnosti imamo toliko da moramo vagati i stalno odabirati, zajedno smo i to nam je najvažnije. Kada me pitaju kako mogu i gdje pronalazim motivaciju, odgovor je –  u slobodi. Biti baš ono kada i gdje želim je neprocjenjivo. Mnogi će misliti (i reći) kako sam nazadovala s obzirom na obrazovanje i karijeru koju sam imala, ja sam sigurna da nisam. Učim, radim i napredujem svaki dan, samo što to sada umjesto s kolegama radim sa i zajedno sa svojom djecom. I pri tome se osjećam neopisivo privilegiranom.

Ovo je samo ukratko i više iz praktične pozadine homeschooling–a u Danskoj, postoji tu još jako mnogo detalja i iskustava i primjera istih. Voljela bih pisati još (i više) i zato bi mi neopisivo puno pomogla pitanja i komentari na ovu temu.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.