začeto dijete začinje majku

Doživjeti iskustvo začeća i trudnoće na putovanju kojim se korača, umjesto prolazi, znači uvidjeti razliku između mehaničkog poimanja stvaranja i svih doživljaja unutar takvog procesa i između stvaranja svjesnog, intuitivnog i opuštenog ciklusa unutar nas.

Samo začeće jest mehaničke prirode i duboko je integrirano u našoj biologiji. Objašnjivo je i poznato svakom tko započinje takvo putovanje i gotovo da nema nepoznanica u tom vrlo složenom mehanizmu koji se događa na razini naših fizičkih tijela.

Ali začeće kao unutrašnja, intuitivna i osjetilna stvar, suptilno se gura u stranu jer se interpretira kao praznovjerje ili naporna struktura “vjerovanja” i “ne vjerovanja” u neku izmišljenu moć.

Začeti, roditi se ili umrijeti ne možemo teoretski. U tom logičnom svijetu spajanja i raspadanja, formiranja tkiva i razvoja ipak je mnogo unutrašnjih stvari koje djeluju kao koagulator svemu tome. Pomalo neobjašnjivo kao što je neobjašnjivo da na prvom pregledu začetom djetetu kuca srce bez impulsa iz mozga koji njime upravlja.

Začeće kao korporativna služba?

U današnjem svijetu vrlo je često, iako ne i pravilno, da žene planiraju majčinstvo i porodništvo da bi ostale što bliže “plemenu”, korporaciji ili pozivu kojoj “osjećaju pripadnost” iako svjesne svoje zamjenjivosti. Trudimo se pripadati plemenu više no što želimo unutrašnju pripadnost sebi. Odobravanje, pohvale i sudjelovanje u zajednici takvog karaktera gdje si “potreban dok vrijediš” hrane naše identitete bez obzira što smo premorene i iscijeđene.

Radije ćemo vlastitu slabost i istrošenost pripisati “životu” nego priznati da sve to nije jednostavno naše prirodno okruženje za majčinstvo i stvaranje.

Nerijetko, velike korporacije a sve češće i manje nude ženi “siguran” prolazak kroz proces povratka na posao i to što je ranije moguće. Grade se vrtići, igraonice, restorani, centri za rekreaciju u svrhu što dužeg i češćeg ostanka majke na poslu. Dok žena gradi karijeru i oslanja se na vanjska priznanja zajednice koja ju koristi na određeni način, ona planira svoje trudnoće, ako se uopće na njih i odluči, u skladu sa vanjskim potrebama, a čekajući i odgađajući majčinstvo sluša kako joj vrijeme prolazi i biološki sat otkucava.

Rastrgana i nemoćna pokušava uskladiti te dvije neuskladive dinamike ne osjećajući prirodni nagon niti zov za majčinstvom. Taj se nagon ne može probuditi jer je pod uvjetima u kojima nitko ne bi trebao željeti donijeti novi život na svijet.

Začeće nije samo odluka, želja, plan i struktura kojom se manipulira kad “bude pravo vrijeme”, kad bude sve “sigurnije”, kad “se sredimo”…ono je puno više od toga.
Donijeti novi život u svoj svijet, ne u zločesti, veliki i nepravedni, znači dobiti priliku iskusiti iskustvo izvan svih svojih sebičnih i naviknutih nagona i potreba. Takva se nesebičnost i toplina, bez da nas iscrpljuje, može dogoditi kada smo sigurne, zaštićene i bez pritiska oko gubitka posla, strukture i obaveza koje nas “čekaju”.

Gledati i doživjeti novi život, osim straha i neizvjesnosti, donosi nam učenje o životu koji ne možemo, ne smijemo i nećemo moći kontrolirati. Biti majkom ne donosi samo materijalnu brigu, donosi odgovornost stvoriti odnose koji ne ovise o nama, a želimo da se maksimalno dobro i uspješno ostvare.

Moći potisnuti, na neko vrijeme, svoje nemoći i slabosti i pružiti najbolje od sebe predstavlja velik izazov o kojem često mislimo da ga treba poslati “k vragu”.

Dijete je poput biljke koja treba vodu. Majka je voda, a otac je cijev kojom voda do biljke dolazi ma koliko biljka daleko rasla od izvora. Biljku nije briga kako će voda doprijeti do nje. Za to se moraju pobrinuti cijev i voda sama svojim tokom. Neometanim. Neprekinutim. Zbog toga je i samo začeće takav neometan tijek između oca i majke. Njihovo spajanje. Spoj izvora i dobavljača. Spoj neprekinute želje i pažnje da voda ne prestane teći. Ponekad je majka sama ta koja napaja. Ponekad sam otac.

Ali biljka treba napajanje.
Povjerenje.
Usklađivanje vremena.
Vrijeme kad cvjeta i kad se razvija.
Vrijeme kad dozrijeva i biva produktivna.

Začeće nije oplođivanje tkiva, ono je oplođivanje plodnog i spremnog tla za iskustva koja u tom tlu mogu pogodno rasti.

Mi kao roditelji nismo samo nasumičan izbor u tom procesu. Opustite se. Na tom putu nismo bitni samo mi. Duša nikad ne pogriješi, izbor ne ovisi samo o našim uspjesima ili osobinama. To može biti pogodna okolina i način života koji treba proći i doživjeti do svog konačnog cilja.

Zbog toga se u mnogim tradicijama nalaže da se žena “pripremi” i očisti da bi duša koja dolazi s radošću odabrala tlo koje je pogodno i zdravo. Način na koji će to učiniti žena intuitivno zna i osjeća. Svaka čistoća, iskrenost, ljubav i njega doprinose tom procesu. Svakoj ženi na njezin način i u mogućnostima koje ima. Ne postoji pravilan ili bolji način. Ne postoji proces, plan ili formula. Svijest, znanje i doživljaj razlikuje se od jedne do druge.

Znajući da je polje pogodno, duša će odabrati taj život koji treba da nauči pripremljene nove lekcije.

Želimo li da je “usjev” uspješan, unutrašnjim radom i introspekcijom, možemo učiniti toliko za pripremu da se nadamo uvijek najboljem. Onom ishodu koji je za nas, u trenutku kada smo odabirali i svoje polje, također lekcija ili blagoslov.

Neka vam ove riječi u vašem razumijevanju služe na dobro.

Fotografije: DOMA studio

Korana Kolec
KORANA Mama dvije djevojčice Lane i Ruže, kći, supruga, yoga teacherica i improvizator. Obožavateljica univerzuma i istraživačica. Kontradiktorna i rob navike, uvijek u procesu promjene. Ponekad stroga dosljedna mama, više puta mama u kaosu bez plana.