kako se vratiti sebi nakon porodiljnog i društvene izolacije

pexels.com

Nedugo nakon što sam rodila, na društvenim mrežama naišla sam na zanimljivu anketu. Pitanje je glasilo: „Što vam je najteže palo u trudnoći i majčinstvu?“ Od svih ponuđenih odgovora jedan mi je odmah zapeo za oko. Nešto o čemu prije nisam ni razmišljala. Uvijek kada sam čitala o trudnoći i majčinstvu, govorilo se u većini slučajeve o problemima u trudnoći, iskustvu poroda i dojenju. Moj odgovor na anketu bio je – društvena izolacija.

Nakon odrađivanja staža, porodiljni mi je počeo u šestom mjesecu trudnoće jer tada nije imalo smisla tražiti posao u školstvu. To znači da sam u trenutku kada je kćer krenula u jaslice, a ja na posao bila dvadeset mjeseci kod kuće. Kroz komunikaciju s drugim mamama saznala sam da ima i onih koje su doma puno dulje, ali osobno mi je dvadeset mjeseci bila krajnja granica nakon koje bih vjerojatno ‘pregorjela’. Dobro, ruku na srce, vjerojatno pretjerujem, ali takav je bio osjećaj.

Po prirodi društvena i komunikativna, užasno mi je falilo druženje i kontakt s drugim ljudima. Nije to bila potpuna izolacija, jer zahvaljujući mojim roditeljima mogla sam par mjeseci nakon poroda vikendom otići na poneku feštu ili druženje s društvom. Suprug bi pričuvao kćer ako bih otišla kod frizera ili nešto obaviti, ali mame će me shvatiti kad kažem da mi je odlazak u tjednu nabavu namirnica ponekad bio kao odlazak u Disneyland.

Koliko sam uživala u majčinstvu i provođenju vremena s malim klupkom sreće čije su me okice gledale kao sve na svijetu, toliko su me gušila četiri zida u kojima sam se većinu vremena nalazila.

Nedostajalo mi je vrijeme za sebe. Vrijeme da se posvetim svojim hobijima, interesima i ciljevima. Znala sam da će to vrijeme kad-tad doći, ali u tim trenucima nekoliko mjeseci činilo se kao vječnost.  U ovu priču uplela se i još jedna gospođa, sveprisutna korona pa je socijalna izolacija dobila još doslovnije značenje.

Ovaj tekst nije napisan da se malo požalim (iako ni to ne bi bilo pogrešno), već da ispričam kako sam se ja vratila sebi. Pomalo neobičan izraz – vratiti se sebi. Pa nisam nikamo ni otišla, barem ne doslovno. No, jedan dio mene i moje ličnosti bio je zapostavljen na neko vrijeme. Čučao je u kutu i strpljivo (a nekad i malo manje strpljivo) čekao da se vrati u punom sjaju.

„Francuska živi prema prevladavajućoj društvenoj poruci da je roditeljstvo važno, ali da ne smije potlačiti sve ostale uloge ljudskog bića“, kaže autorica Pamela Druckerman u svojoj knjizi „Zašto francuska djeca ne bacaju hranu“.

Uistinu je tako, u trenutku kada rodiš, tvoje prijašnje uloge ne prestaju postojati, samo su na kratkoj pauzi jer neko vrijeme prevladava uloga majke.

Kada sam uspjela ukrasti malo vremena za sebe, da popijem kavu u miru, razmišljala sam što volim raditi, što me veseli i pokreće u kreativnom smislu.  Oduvijek sam voljela čitati knjige i pisati. Prvi korak sam napravila. Za sljedeći zadatak i drugi korak zadala sam si razmisliti na koji način bih voljela ostvariti svoje interese. Nisam baš od onih koji vjeruju u onu da ako nešto jako želiš, svemir će se pobrinuti da ti se to ostvari, ali u ovom slučaju morala sam priznati da ima nešto u tome. Učlanila sam se u jedan čitateljski klub i usto s prijateljicom osnovala još jedan kojeg nas dvije vodimo i moderiramo. Počela sam na Instagramu objavljivati o tome što čitam, čitateljskom klubu i poneke isječke iz osobnog života. Kao da sam se našla u pravo vrijeme na pravom mjestu, za suradnju su mi se obratile Ivana Bakarčić i Martina Novosel, pokretačice inicijative “Mame Kvarnera“. Neću puno otkrivati jer je cijeli projekt još u izradi, ali reći ću da savršeno spaja roditeljstvo, knjige i čitanje i nadam se da će uskoro ugledati svijetlo dana.

Ima još jedna stvar, koja vam je možda i očigledna – odvažila sam se svoja razmišljanja staviti na papir i poslati Sonji i Martini na portal Supermame :-). Sve se počelo kotrljati i povezivati kao snježna kugla, ali nije došlo samo od sebe, već se pokrenulo kada sam se i ja odlučila trgnuti iz letargije i pokrenuti. Osjećaj je odličan. Na kraju dana osjećam se ispunjeno, makar pročitala samo jednu stranicu knjige ili napisala tri reda teksta.

Javi se tu i tamo onaj poznati „mom guilt“, ali utišam ga. Dopuštam si to vrijeme za sebe, tu malo dozu sebičnosti – ili još bolje, dozu ljubavi prema sebi.

Život ne staje u trenutku kad dobijemo dijete, samo na kratko ispadne iz poznatog kolosijeka dok ponovno ne uspostavimo ravnotežu između žene i majke u sebi. Godinu i pol posvetila sam se isključivo njoj – sve svoje vrijeme, pažnju i ljubav. Kada sam s njom i dalje to činim, onda sam njena. No, kada ulovim vrijeme za sebe onda sam svoja, bez grižnje savjesti, bez loših emocija. Svi mi volimo provoditi vrijeme sa svojom djecom, ali ponekad nam treba vrijeme za sebe, vrijeme za napuniti baterije. Mislim da kada smo zadovoljni sobom i ispunjeni, tek se tada možemo potpuno i bezuvjetno posvetiti svim ulogama koje nosimo u sebi.

Poanta je da nitko to neće, ne može i ne bi trebao napraviti za tebe, već se sama moraš pokrenuti. Razmisli što ti donosi osmijeh na lice, u čemu se vidiš i što želiš promijeniti i kreni. Bilo da se radi o vježbanju, skidanju kila, učenju novih vještina ili vraćanju starim navikama – moraš KRENUTI jer je to jedini način da se vratiš sebi.

Lea Klarić
LEA Mama šesnaestomjesečne Une, diplomirala je engleski jezik i književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a trenutno radi kao asistent u nastavi djeci s poteškoćama u razvoju. Povremeno piše za lokalni novinski portal. Kolumne piše iz sasvim osobnih ili kako ona to navodi “sebičnih” razloga – znati da nije jedina i da ima još netko tko dijeli njezino mišljenje ili iskustvo.