obrnuta matematika ili o tome kako sam drastično smanjila troškove hrane

pexels.com

Prije više od dvije godine otišla sam na zadnji porodiljni dopust, točnije na godišnji pa onda na 8 tjedana porodiljnog prije samog termina. Sjeli smo u auto taj dan, dan kada je naša mlađa kćer punila 3 godine, i odvezli se u vikendicu na sjeveru Danske. Sjećanje na pogled na more i onaj osjećaj slobode koji se ne može ni s čim mjeriti, još danas rado prizivam. Sjećam se i kako mi je muž pomalo zavideći pripomenuo kako ću sada imati više od dvije godine slobode koncentrirati se na djecu i sebe, bez obaveza.

Dvije godine su se tada činile tako duge i beskrajno daleke u budućnosti za koju smo mislili da je već imamo na dlanu.

Dvije godine od tada već su odavno prošle.

Život prije toga bio je onaj radni, podložan trošenju vremena i novca i vječitom traganju za još više tog istoga. Život prije toga nije mi dao da ostanem doma s curama ni dana duže od planiranog i plaćenog porodiljnog dopusta. Život prije toga mi nimalo ne nedostaje.

Kada smo prošle godine konačno pogledali istini u oči, shvatili smo da se nećemo vratiti tom životu prije i da će uskoro ekonomska matematika biti ona u kojoj su oduzimanja veća od zbrajanja i u kojoj će svaka kruna imati drugačiju vrijednost. Ali tada više nije bilo upitno da ono materijalno pada u drugi plan.

Tada, baš nekako u ovo vrijeme prošle godine, moj je muž napravio jednostavnu računicu (on je taj kojem je matematika jaka strana u našoj konstelaciji).

A računica ide nekako ovako, molim vas da uzmete u obzir danske standarde i norme.

Svaki mjesec s punim radnim vremenom moja neto plaća iznosila je oko 20.000 danskih kruna (plus-minus, oko 19.000kn ). Od tih 20.000, čak ih je 10.000 svaki mjesec odlazilo na: vrtiće, škole, dječje obroke, boravak, osiguranja raznih vrsta od kojih sindikat i osiguranje u slučaju gubitka posla, gorivo, moji obroci i ostalo. Dakle, 10.000 kruna sam davala, odnosno plaćala svaki mjesec kako bih mogla raditi – biti daleko od svoje djece, 2 sata trošiti na prijevoz i dolaziti doma umorna, loše volje i kronično nezadovoljna. Moje česte depresije u to vrijeme imale su i više nego dovoljno pokrića u mojoj radnoj situaciji.

Da se razumijemo, moj posao je jedan od bolje plaćenih, radni uvjeti su izrazito dobri i postojali su stvarno ljudi i dijelovi posla koji su me ispunjavali i koje sam voljela.

Ali voljela sam i volim vlastitu djecu više od posla.

I nije me to sram reći. Ne više.

Jer kada zbrojim i oduzmem sve što sam u tih 5 godina prije zadnjeg porodiljnog propustila i koliko sam vremena potrošila na kajanje raznih vrsta, stvarno nije bilo vrijedno.

I eto me tu u toj računici: 10.000 kruna da bi mi na kraju mjeseca ostalo drugih desetak tisuća. A što bi bilo da okrenem sada tu brojku i umjesto da se usredotočim na tih 20.000 kruna razrađenih neto, odlučim da neću raditi 37 sati tjedno da bi mi ostalo 10.000 kruna na kraju mjeseca? Što ako mogu raditi nešto dok sam s djecom doma i zaraditi tih 10.000 kruna koje sam na kraju svakog mjeseca imala na računu. Dakle, djeca ne idu u vrtiće i škole, ne plaćamo boravak, hranu, opremu, auto stoji doma, ne koristi se pa time nema ni troška oko goriva, sindikat i osiguranja mi ne trebaju jer nemam što izgubiti.

Kako doći do tog iznosa da mi ostane sva sloboda i vrijeme koje imam školujući djecu doma?

Za početak sam našla način da drastično smanjim troškove hrane. Ovdje je normalno da peteročlana obitelj prosječno mjesečno potroši oko 7500-8000 kruna samo na hranu. Naš mjesečni budžet je bio 6500 kruna i time nisam bila u stanju pokriti sve troškove pa je račun za hranu baš svakog mjeseca bio u minusu.

Puno danskih obitelji, uključujući i nas, polaže veliku cijenu na organsku hranu iz ekološkog uzgoja, koja samim time povisuje troškove drastično. Naša djeca stvarno jedu jako puno voća pa nam je to bila ogromna stavka u proračunu svakog tjedna.

Ali evo zadnja 3 mjeseca naši troškovi za hranu ne premašuju 4.000-4.500 kruna.

Kako?

Jeste li čuli za «dumpster diving», ili uzimanje hrane iz kontejnera?

Ne mogu uopće zamisliti kako bi to u Hrvatskoj izgledalo, ali ovdje je to jedna od normalnijih pojava.

Dakle koncept je da trgovine bacaju sve što je prešlo rok trajanja, što ima oštećenu ambalažu ili je izašlo iz trajnog asortimana. Puno supermarketa ima zaključana mjesta gdje im stoje kontejneri, ali puno njih ima otvorene spremnike u koje je dopušteno zaviriti i uzeti ono što ti treba.

Nije li to ilegalno, pitate se možda? Da i ne. Zapravo je to neka siva zona u zakonu jer u principu se prekoračuje tuđe vlasništvo, ali kako se ne ulazi nasilno u isto, većina vam neće zamjeriti, ako iza sebe počistite nered koji ste eventualno samo napravili. Dapače, neki su zahvalni što im praznite spremnike. Neki to rade preko dana u vrijeme kada su trgovine otvorene, većina ih kao ja više voli otići nakon radnog vremena, dakle kasno navečer.

Nije li to prljavo? Ne smrdi li? Da i ne. Ovisi o tome što bace, koliko dugo stoji, ali većina spremnika se redovito prazni i čisti.

Koliko često se to radi? Neki to rade povremeno, neki s vremena na vrijeme, neki jedanput tjedno, a neki češće.

Ja najviše volim kada imam pratnju pa onda zajedno obiđemo nekoliko mjesta u jednoj večeri, ali kako ima jedan supermarket jako blizu mjesta gdje živimo, odem nekada sama nekoliko večeri uzastopno što mi daje uvid što se točno od dana do dana baci.

I što onda nalazim i uzimam?

Najviše i najčešće voće i povrće: možda u paketu jabuka ili krušaka ima jedna trula od 10 voćki pa nju bacim, ostale pojedemo, možda je paprika ili krastavac natučen ili je od cijelog paketa borovnica 5 njih trulo, jedanput sam našla 10 kg jagoda koje sam čistila i sortirala sat vremena nakon što sam došla kući, ali smo zato imali 3 kg čistih, zrelih i ukusnih. Gotovo uvijek ima krumpira, mrkve i banana. Često ima mesa koje ja nikada ne uzimam – nekako sam oko toga oprezna. Ali ima zapakiranog kruha i onda se s vremena na vrijeme dogodi da se pronađe sve od igle do… Tako je bilo 15 paketa čokolade, 30 vrećica kave, paste za zube, brašna, sredstava za čišćenje, telefonskih punjača, igrački, vrećica za pse…

Zašto dumpster diving? Kod nekih je to izvor uštede za ionako skromne životne uvjete: često kod studenata, za neke je to potraga za blagom i onda mijenjanje za nešto vrijednije, za mnoge je to princip štednje oko silne količine hrane koja se baca, za dio njih koji to rade je kombinacija nabrojanog.

Uključujući i mene.

Jer nije samo ušteda na mjesečnoj i tjednoj razini, već i neko olakšanje što mi tjedni plan jela određuju namjernice koje nađem, a onda se nekako osjećam dobro jer spasim veliki dio hrane od propadanja. Naša djeca nikada nisu jela bolje voće: dinje koje su slatke i sočne, kruške koje se tope u ustima, jabuke i banane od kojih stalno pravimo nove kolače, i sve ostalo što ide u smoothije i sokove, jogurte i kaše.

Na kraju svakog mjeseca moja me «zarada» dovede jedan mali korak bliže onoj brojci s početka.

Cure se svaki put vesele idućem ulovu, a ja se s olakšanjem vraćam kući s vrećicama punim novih stvari.

Ostatak računice, tj. načini kojima se planiram približiti onim 10.000 kruna s početka priče, ostavljam za neki drugi put. Nije ništa ilegalno i sumnjive naravi, samo sam postala kreativnija u snalaženju i kombiniranju vremena, djece i rada.

IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.