želim živjeti punim plućima svoj novi život bez bombe u glavi

unsplash.com
Skoro duge dvije godine nisam mirno spavala. U mojoj podsvijesti je stalno bila misao da aneurizma može puknuti, a da ću ja odmah umrijeti ili imati posljedice na mozgu. Ja sam s tom činjenicom živjela. Iskreno, nekada jako teško. Nekada sam, od silnih obaveza oko troje djece, na trenutke zaboravljala na sve to, ali je uvijek taj strah bio prisutan. Koliko sam se puta upitala :” Što ako aneurizma pukne, a ja sama s dječicom?”
Moj život je bio strepnja od smrti skoro svaki dan.
U tom periodu iznijela sam savršenu trudnoću i rodila savršenu kćerku – moju Doriu. Pola godine poslije, točnije za moj dvadeset deveti rođendan, počela je terapija lijekovima kao priprema za operaciju.
Lijekove nikada ne pijem, ne volim ih, ali ovaj put nisam imala izbora. Znala sam da će narednih nekoliko mjeseci mog života to biti moja svakodnevnica. Dobila sam nuspojave od lijekova kao što su velike modrice po nogama. Sjetila sam se onda svoga nezadovoljstva od prije i kako sam uvijek govorila da ne volim svoje noge zbog proširenih vena. Vjerujte mi, uvijek ima gore od gorega. Zato vas molim ne budite nezadovoljni i nemojte se previše nikada ni na što u životu žaliti.
Stigao je i taj dan koji sam dugo čekala. Idem na liječenje u Tuzlu jer u Mostaru ne postoji aparat za moje liječenje. Opisat ću vam sve svoje emocije koje su se javile na put prema Tuzli. Taj dan kada sam ostavila svoju kćerku, svoje dečke, muža, roditelje, sestru i kada sam ušla sama u bolničku sobu…
Mislim da je taj dan ispričao jednu uistinu predugačku priču koja će ostati zauvijek u mome srcu i da prenesem sve u tekst jednostavno bi bilo predugačko, ali neke stvari se i ne mogu ispričati riječima, pa tako neka ostane i taj dan. “Ivana, Vi ste prvi na redu ujutro za operaciju”, rekla je sestra Edina. Moja operacija se izvodila ubodom u preponu, točnije glavnu arteriju putem tih svih silnih žica kojima i ne znam naziv, pa sve do moje glave.  Sat i pol sam ležala na tome stolu. Budna, sve osjetila i sve čula. Moj doktor inzistirao je da budem budna zbog moje opće slike i mog stanja.

Doktori su rekli da im nikada nitko više pitanja nije postavio za vrijeme operacije. Najčešće pitanje je bilo: ”Koliko još do kraja operacije?“. U pozadini je svirao radio, Balašević kojeg obožavam, ali od silnog adrenalina i emocija se ne sjećam točno pjesme. Znam da sam pjevala tiho u sebi.

Osjećala sam ogromne trenutke slabosti i nemoći kada su ubrizgavali kontrast u moje vene, kada mi je bol paralizira moje tijelo. Moje ruke, noge, glavu… Žicu koju sam osjetila kako ide po sredini glave, žile u boji sam vidjela iako su mi oči bile zatvorene. Priznajem, bilo mi je teško i psihički i fizički. Mozak je stvarno fascinantan.

Osjećala sam snagu molitve ljudi što su molili za mene, ali sam ja morala moliti za sebe.
Nakon što je sve završilo, anesteziolog me upitao koga da nazove da javi da sam dobro. Mislila sam reći moga muža, ali sam u tom trenutku rekla svoju mamu. Mame brinu najviše, vole najviše, a znam da je to cijelo jutro molila za mene i bila na lijekovima za smirenje. “Mama dobro sam, završilo je. Volim te i molim te javi Stanku, javi svima, ne brini se.“
Nedugo nakon operacije osjetila sam slabost i trnjenje u desnoj ruci tako da su me opet hitno odveli u operacijsku salu na stol da sve još jednom provjere. Bogu hvala sve je dobro prošlo i to su neke minimalne posljedice operacije .
Sutra idem svojoj kući, svojoj djeci. Svome novom životu. Znam da imam terapije i preglede još sljedećih pola godine do godinu dana. Mene to više ne zanima jer znam da sam zdrava. Znam da će sve biti u redu na kontrolama.
Znam i vjerujem da više neću živjeti u strahu nego u sreći i zahvalnosti što je moje tijelo savršeno prihvatilo jedno novo strano tijelo koje će biti tu sa mnom do kraja života.
Ivana Cvitković
IVANA Sretno udata. Mama dva dječaka i jedne djevojčice. Obožava provoditi vrijeme u prirodi s obitelji i istraživati nova mjesta, prikladna za njih. Diplomirana novinarka, zaljubljena u fotografiju i pisanje, bivša BiH reprezentativka u rukometu. Ambiciozna, komunikativna, pozitivna, tvrdoglava i vesela osoba.