kako dalje nakon spontanog pobačaja

pexels.com

Sada, nakon drugog spontanog pobačaja imam potrebu više nego ikad pretočiti sve svoje misli i osjećaje u riječi i podijeliti ih sa svijetom jer mislim da jedino na taj način možemo jedna drugoj biti podrška i utjeha za sve što je bilo i za sve što dolazi.

Imam curicu od tri i pol godine s kojom je sve ovo lakše prolaziti i tugu pretočiti u smijeh jer s njom je svaki dan veselje i radi nje je sve lakše podnositi. Ali nije lako. Nije lako ujutro se buditi bez simptoma trudnoće, niti ponovno proživljavati svu tugu i bol koju sa sobom nosi gubitak trudnoće, ploda, djeteta, ili kako god to netko naziva!

Prvi put sam imala spontani pobačaj u 13 tt, srce je stalo s 10 t i 5 dana. Kiretažu sam imala u 14tt pod općom anestezijom – hvala doktoru koji je sam ponudio da mi obavi kiretažu pod općom anestezijom. Nije mi uopće jasno zašto ženama rade bilo kakve ginekološke zahvate na živo, i zašto pristajemo na to! I sama sam imala prije prvog spontanog ginekološki zahvat bez ikakve anestezije, bol nije bila neizdrživa, ali kad se sjetim žene koja je kraj mene išla na isti taj ginekološki zahvat, vratila se u sobu i pala u nesvijest, odnosno doživjela epileptički napad – je li radi zahvata ili šoka organizma radi takvog postupka na živo – nikad nećemo znati!

Danas, nakon drugog spontanog, nakon 8 mjeseci od prvog ne znam što me čeka – nadam se samo ne kiretaža, i da će kako oni kažu „otići samo“.

Te riječi – OTIĆI SAMO mi tako okrutno zvuče, i ne mogu se pomiriti s tim da nešto od mene opet odlazi, ali moram, znam da moram prihvatiti sve što me čeka i to na najbolji mogući način izgurati u pozitivnom smislu.

Nakon svog prvog spontanog često sam razmišljala koliko sam bila neopterećena i koliko sam malo znala kad sam prvi put bila trudna, kad je i moja najbolja frendica bila trudna – i mislim da nijednom nismo pomislile da moja ili njezina trudnoća neće dobro završiti – i nije, hvala Bogu – sve je bilo dobro!

Ali sada, nakon jednog, i nakon dva spontana ne mogu ne razmišljati o tim statistikama – svaka četvrta trudnoća ne završi do kraja, tj. završi s lošim ishodom, i pitam se – zašto sam ja imala tu nesreću da dva puta zaredom budem jedna od četiri! I baš zato što sada toliko toga znam, čitam, googlam – znam da neću nikad više imati mirnu trudnoću, nažalost! Kakve me sad pretrage čekaju, i koliko mjeseci ću morati čekati nalaze, i koliko dugo ću iščekivati sljedeću trudnoću – ne znam, ali znam da se tuga i bol izgubljene i željene trudnoće najviše liječe s novim plusićem na testu za trudnoću.

Svaka od nas je drugačija, i svaka od nas drugačije prolazi kroz sve faze tuge, bijesa, ljutnje i žalovanja, ali je svakoj od nas potrebno vrijeme za psihičko izlječenje i prihvaćanje svega što smo proživjeli u trudnoći i prestanku trudnoće. Zato znam da ću morati koji mjesec sama sa sobom opet proći „Rocky“ fazu što uključuje odlazak u crkvu i propitivanje svoje vjere i Boga kako da prihvatim ono što mi je ‘dano’ i promijenim ono što mogu, plakanje na krevetu, provođenje oko sat vremena pod tušem svaki dan, večernje trčanje i pokušaj broj milijun i koji za zdravim životom i zdravom prehranom, odlazak frizeru na konkretnu promjenu, i naravno koga god sretnem i pita me kako si? što ima kod tebe? – pričanje o mojim iskustvima s dva spontana pobačaja i onome što ide uz tu priču!

To su neke moje stvari koje će me, znam, zaokupiti sljedećih par mjeseci – a što će tebe, koja znaš koja je bol spontanog pobačaja zaokupiti i kako ćeš se izliječiti – to ti moraš sama shvatiti, ali naravno uz podršku drugih žena sa sličnim iskustvima, uz podršku svoje obitelji i svog partnera, i naravno uz potporu i potpuno razumijevanje okoline.

Okolina još uvijek ne priča o spontanom pobačaju jer je ‘TO’ tabu tema u našem društvu, a o bolovanju nakon spontanog pobačaja nemam baš puno toga reći – osim da svaka žena koja je prošla kroz iskustvo spontanog pobačaja ima pravo uzeti si onoliko vremena koliko smatra da joj treba za ponovno ‘uključenje’ u svoj ‘stari’ život.

Jer ONA ‘stara’ znam da nisam više bila nakon prvog spontanog, i znam da ne mogu biti ni nakon drugog.

Jer nešto se u tebi prelomi nakon takvih iskustava i neke stvari u svom životu kreneš mijenjati. Drugačije razmišljaš o svojim željama i o onome što imaš, i o onome što želiš, a nemaš. Doživljavaš bol drugačije, i trudnoću, i odnose sa svojim bližnjima.

Jednostavno te takvo iskustvo promijeni, ali vjeruj mi – VRIJEME je ono koje pomaže najviše da rane zacijele i da kreneš dalje! Bit će mi drago ako moje iskustvo i moja priča pomognu onima koje se trenutno nalaze u sličnim situacijama – niste SAME.

Zrinka Lucić
Moje ime je Zrinka, majka sam djevojčice Hane koja ima tri i pol godine i sretna supruga Karla. Diplomirana sam ekonomistica i radim kao komercijalni voditelj projekta. Volim svoj posao, koliko se mora voljeti, ali volim i pisati (i oduvijek sam voljela pisati), te naravno, najviše od svega volim svoje slobodno vrijeme koje najradije provodim u krugu obitelji. Volim i sve što uključuje adrenalin, isprobavanje i učenje novih iskustava, te otkrivanje svih kutaka naše lijepe Zemlje – što se naravno odnosi na putovanja. Od svih životnih iskustava – biti majka bi izdvojila kao ono koje me najviše uči o životu