svjetski dan prevencije suicida

Suicid je neugodna tema, tabu tema, tema koja se izbjegava i koja se taji. Bolna je za one koji ostaju. Bolna je sama po sebi, zbog gubitka. Bolna je i zbog osude društva. Nedavno se na društvenim mrežama pojavio uznemirujući video mladog muškarca koji je počinio suicid online. Činjenica je da nas je sve zaprepastilo da itko poželi pogledati taj užasan trenutak očaja u kojoj se osoba koja počini suicid nalazi. Jer, suicid je konačan, bolan, bespovratan, stravičan čin koji za sobom ostavlja tragične posljedice. Može li se spriječiti? Može!

10. rujna se obilježava vrlo važan, Međunarodni dan prevencije suicida, s ciljem podizanja svijesti društva o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava na globalnoj razini.

Svake godine 800.000 ljudi izvrši suicid. Svakih 40 sekundi jedna osoba počini suicid. (Svjetska zdravstvena organizacija, 2019)

Prema istraživanjima, otprilike 80% žrtava prethodno najavi suicid ili pokazuje znakove suicidalnosti prije samog čina (Kozarić-Kovačić i sur., 2002; Maris, Berman, Silverman, 2000.)

Centar za reproduktivno mentalno zdravlje je udruga posvećena dobrobiti trudnica, roditelja i budućih roditelja koja se također aktivirala, između ostalog, i po pitanju postporođajne depresije kao jednog od faktora suicida.

View this post on Instagram

Svaki gubitak života je tragičan te svaki suicid ima značajne i dalekosežne posljedice. Društvo izbjegava razgovarati o temi suicida majki u poslijeporođajnom razdoblju. 🤰🤱 Iako je suicid u žena nakon porođaja relativno rijetka pojava, svaki ima dugotrajne i mnogobrojne posljedice na obitelj i samo dojenče. 🆘⠀ ⠀ Pokazalo se kako je učestalost suicida majki u poslijeporođajnom razdoblju veća kod žena koje su prethodno bolovale od teškoća mentalnog zdravlja, posebice ako nisu zaprimale odgovarajući i pravovremeni tretman. I ovdje naglašavamo važnost mentalnog zdravlja jer nema zdravlja bez mentalnog zdravlja‼⠀ ⠀ Iako neka istraživanja ukazuju na smanjenu učestalost suicida i pokušaja istog tijekom trudnoće i poslije porođaja, u odnosu na druga razdoblja u ženinu životu (Marzuk i sur., 1997), kada se uzme u obzir učestalost suicida oni objašnjavaju 2️⃣ 0️⃣ % smrti u poslijeporođajnom razdoblju (Fauveau i Blanchett, 1989).⠀ ⠀ Istraživanja ističu kako je rizik za počinjenje suicida značajno viši kod majki adolescentica i žena koje pate od depresije tijekom perinatalnog razdoblja. Alarmantan je podatak kako je suicid drugi vodeći uzrok smrti kod žena koje boluju od depresije u perinatalnom razdoblju. 😞⠀ ⠀ Upravo zbog toga je izrazito važno obratiti pozornost na majke koje su prethodno imale teškoće mentalnog zdravlja radi pravovremene identifikacije žena s povećanim rizikom. 🚫⠀ ⠀ Svakako valja spomenuti i samoozljeđivanje, koje je češće nego pokušaji suicida ili suicid, pri čemu se želje i misli povezane sa samoozljeđivanjem javljaju u 5️⃣ do 1️⃣ 4️⃣ % žena poslije porođaja. ⠀ ⠀ Ako imate teškoća, znajte da niste same i da je pomoć dostupna!🤝⠀ ⠀ U KBC-u Zagreb djeluje Centar za krizna stanja i prevenciju suicida gdje se može doći bez najave i uputnice radnim danom 8-20h ili nazvati telefon 01 2376 470, 0-24h svaki dan.☎️⠀ Za krizne slučajeve izvan radnog vremena Klinike i vikendima, posjetite hitnu službu psihijatrijskih bolnica (Zg: PB “Sveti Ivan” i Klinika za psihijatriju Vrapče). 🏥🤲⠀ ⠀ Svatko zaslužuje voditi kvalitetan, ispunjen i zdrav život, stoga, ako ste u potrebi, obratite se stručnjacima jer pomoć je nadomak ruke! ❤⠀ ⠀ © Laura Martinić, mag. psych.

A post shared by CentarRMZ (@centarrmz) on

 

Što je postporođajna depresija?

Često smo pisale o postporođajnoj depresiji, međutim, nedovoljno. Prije par mjeseci, anonimno nam se javila Supermama koja je 7 mjeseci patila od postporođajne depresije koja je toliko daleko otišla da je pokušala suicid. To je tema o kojoj se mora otvoreno i stvarno razgovarati. Odgovornost je i na nama, na društvu koje mora biti tolerantno, otvoreno i bez osuđivanja. Postporođajna depresija je poremećaj raspoloženja s kojim se majke susreću nakon poroda. Osjećaj tjeskobe, konstantno plakanje, osjećaj nesigurnosti, osjećaj posesivnosti. Postporođajna depresija se događa i ako se ne liječi, može dovesti do tragičnih posljedica.

Razmišljam o suicidu?

Savjetodavnu pomoć suicidalnim osobama pruža udruga “Životna linija” putem besplatne SOS linije. 

U svom radu Udruga u potpunosti poštuje privatnost, te ima vrlo visoke etičke standarde pružanja psihosocijalne pomoći. Svakom se pozivatelju pristupa individualno, uz poštivanje njegovih osobnih izbora i granica. 

Stručna pomoć je dostupna telefonskim putem na broju 0800 / 123-123 svakim radnim danom od 10-22 sata, te putem e-maila: [email protected]

Što se događa s bliskom okolinom nakon što osoba počini samoubojstvo?

“Izgubiti člana obitelji njegovom odlukom, devastirajuće je za obitelj. Oduzme dah, oduzme mir, ostavi potpunu pustoš i bol koju vrlo teško mogu shvatiti ljudi koji nisu isto prošli. Nakon gubitka voljene osobe, osobito na ovakav način, za sobom ostavi tisuću pitanja, a niti jedan odgovor. Često se javi i osjećaj krivnje, osjećaj odgovornosti, osjećaj nemoći, mučan osjećaja bespovratnosti i vraćanja tisuću jedne situacije u kojima sada, kada je gotovo, primjećujete sitne znakove. Ta silna pitanja koja se vrte, razdiru um i tijelo. I svaki dan je borba. Ustajete, borite se i idete dalje. Bude dana kada ste OK, kada prihvaćate da je tako, ali ima dana kada poželite ne ustati iz kreveta i jednako tako nestati. Je li se moglo spriječiti? O tome razmišljam svaki put kada gledam u grob svoje sestre. Jesam li mogla nešto učiniti? Jesam li uistinu mogla nešto učiniti i spriječiti tu, najtragičniju i najbolniju varijantu? Teško je živjeti s mišlju kako je netko koga ste voljeli, tko je bio dio vas, zapravo bio u silnoj boli, a da to niste znali, niste primijetili. Ali, naučila sam živjeti s tim da je ona tražila mir. I pronašla ga u toj krajnjoj, nama najbolnijoj varijanti. Pročitala sam negdje rečenicu – osobe koje počine suicid, zapravo umiru od tuge. Sada to razumijem. Jer, došla sam do trenutka kada sam i sama razmišljala ima li smisla živjeti nakon takvog razdora. Imala sam sreće da sam tada pored sebe imala svoje bližnje koji su mi pomogli, imala sam stručnu pomoć. Uz duge i stravično iskrene razgovore, izronila iz tame. Kažem stravične, jer nije jednostavno izgovoriti na glas svoje najteže misli i osjećaje. Danas, kao odraslija, zrelija i svjesnija, mogu reći kako s godinama ipak pronađete mir, iako ono jedno pitanje uvijek ostaje, samo naučite živjeti s njim. I svjesna sam kako o suicidu treba razgovarati, to ne smije nikako biti tabu tema, ali potrebno je i da se stav društva o suicidu promijeni i da se ne stvara takva stigma. To je početak koji može napraviti promjenu, olakšati napaćenim dušama da se otvore, pomoći im i ukazati da za svaki problem postoji rješenje. Uvijek.”