samo mama!?

pexels.com

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata, nakon što je čula broj djece, samo je dodala: “Ajme, pa što ti je to trebalo?! Uopće ti ne sliči da imaš toliko djece!!”.

Možda zbog godina koje imam, možda zbog svega što sam prošla u svom životu, ali davno sam prestala mariti za tuđa mišljenja o meni i mom načinu života. Posebice ako ti drugi ljudi nisu neke meni bliske i bitne osobe. Trenutak kada shvatiš da ionako ne možeš udovoljiti drugima, koliko god da se trudiš, trenutak kada shvatiš da život ne živiš zbog tuđeg odobrenja, za druge, već da život živiš samo za sebe, taj trenutak je oslobađajući i od tada tvoj život dobiva znatno na kvaliteti.

Ali unatoč tome, što me izjava moje poznanice nije dirnula, ipak mi je dala misliti. Što se to događa s nama kao društvom, što je nagnalo mladu, fakultetski obrazovanu djevojku, da ima takav odbojan stav prema obiteljima s više djece… prema ženi koja se odlučila baviti svojom djecom, a ne graditi karijeru u struci?

Kada je postalo loše biti “samo” mama? Zašto su žene koje grade karijeru uspješne, dok one koje “samo” podižu djecu i brinu se za obitelj, neuspješne?

Zašto već kod male djece stvaramo sliku da žene koje su ostale doma i brinu se za obitelj i kućanstvo, ne rade ništa? Mislim da svaka žena, a i muškarac koji se okušao u tome, mora priznati da je briga za djecu, obitelj i kućanstvo, težak rad, samo što eto, nažalost, nije plaćen. Barem ne u novcima.

Zar feminizam, emancipacija žena i ne znam ni sama što sve ne, nisu trebali rezultirati našim, ženskim pravom izbora, a ne time da moramo sve biti karijeristice!? Zar nije moje pravo kao žene koja je svojim trudom i radom, završila fakultet, položila sve što se moglo položiti i nakon toga rodila troje djece, odlučiti da su moj izbor njih troje i moja obitelj, a ne posao? Zašto su svi puni razumijevanja za žene koje rade, a nisu za ženu koja, unatoč fakultetu, želi neko vrijeme (a možda i dulje) posvetiti djeci, umjesto poslu?

I sama imam puno prijateljica koje su se iskreno začudile kada sam im rekla da želim ostati kući s djecom, najmanje do Juditine treće godine života, a ukoliko bude moguće i dulje. Shvaćam da puno žena ne dijeli moje mišljenje i shvaćam i razloge zbog kojih se žele vratiti raditi. Ali isto tako bih nekada voljela da me ne gledaju u čudu kada obznanim da sam ja presretna kući s djecom i da se kroz njih sasvim dovoljno ostvarujem.

View this post on Instagram

Uglavnom ljeta provodim s djecom kod mojih na otoku. I priznam da mi je tamo lakše.. Prvenstveno, nema auta cijelo ljeto. Na plažu, u dućan, na pijacu, svugdje idemo pješice.. Naravno, tu je i mama koja uglavnom kuha za svih.. A i činjenica da nas je više, olakšava život s troje djece.. Ali! Kod mene je uvijek neko "ali".. 🙈. Isto tako, oduvijek otvoreno kažem da je meni s njima lakše kad sam sama.. Da ne bude zabune, sama sam jer mi muž radi.. Ali čini mi se da su mi doma poslušniji, mirniji.. Imaju neki svoj red, sobu, igračke.. Jer koliko god ja rekvizita uzela sobom na otok, uvijek im treba baš ona jedna koja je ostala doma (a s kojom se inače uopće ne igraju 🤷‍♀️). Jel to samo moj dojam ili se i vama tako čini? Što je više ljudi oko moje djece, to su oni gori.. Ja kažem ne, a oni odmah gledaju u babu i dida i traže odobrenje.. Možda se svi skupa, uključujući i mene, jednostavno zaželimo našeg doma poslije par tjedana. Ovaj vikend iza nas je protekao baš ono mirno, obiteljski.. Svi smo se priznam, zaželjeli tate. ❤️ Želim i vama što više mirnih, obiteljskih trenutaka! ❤️ #momof3 #2020 #ljeto #shtorija #blog #Zadar #family #mama #kidstime #djeca #childrensbooks

A post shared by Male životinjske priče (@shtorija) on

Možda je moje mišljenje i stav o ovom pitanju, uvjetovano time da je i moja mama bila kući pa sam jednostavno naviknuta na taj rekli bi “staromodni” oblik obitelji i podjele poslova. Ali meni osobno je uvijek bio prekrasan osjećaj doći kući, u toplu kuću, gdje te mama dočeka s ručkom, toplom čokoladom ili jednostavno zagrljajem i “običnim” – kako si? I kada god bih Evu ostavljala u vrtiću za narednih devet sati, uvijek bi mi glavom prošlo kako mi je žao što svom djetetu ne mogu pružiti ono što sam ja imala, a to je da mama bude kući. Dolaskom Noe i Judite, taj se dio ostvario i na svoje sam oči vidjela koliko je moje dijete sretnije dok sam ja kući. A njena (i njihova sreća) su razlog moje sreće.

Nismo sve iste i nikako ne želim kritizirati žene koje rade, dapače, skidam im kapu jer uspješno balansiraju između posla i obitelji. I otvoreno priznam da meni to balansiranje niti malo ne fali.

I puno me prijateljica pita kako mi ne dosadi biti stalno kući, zar se ne poželim “srediti” i napraviti odmak od djece… Ne fali. Barem ne još. Možda će doći dan, kada će djeca malo narasti, naći svoje društvo i mama neće više biti toliko zanimljiva. Sigurna sam da hoće. Ali isto tako sam sigurna da ću tada znati odreagirati ispravno, značilo to vratiti se na posao ili početi se baviti nečim sasvim stotim. Tko zna.

U konačnici, što više o ovome razmišljam to više mi se čini da smo mi žene same sebi neprijatelj. Ako žena ne želi djecu ili, i uz djecu želi ostvariti svoju karijeru, onda je karijeristica kojoj drugi odgajaju djecu dok ona gradi karijeru. Ako se pak, poput mene, odluči posvetiti isključivo djeci, onda vjerojatno ispada nezadovoljna, zapuštena domaćica. Što je to u nama da ne možemo prihvatiti tuđu različitost i poštovati izbor onog drugog, ili bolje rečeno one druge?

Možda bi svijet bio malo bolji kada bi jednostavno jedno drugom priznali pravo da budemo ono što jesmo, radimo ono što volimo, što nas ispunjuje. Da budemo drugačiji od drugih.

Na kraju vam svima želim slobodu od tuđih mišljenja i zadiranja u vašu privatnost. Budite najbolja verzija sebe i radite ono što volite. Ne zbog drugih. Samo zbog sebe!

Sarah Stručić
Moje ime je Sarah Stručić i sa svojom obitelji živim u Zadru. Po zanimanju sam diplomirana pravnica i do rođenja svog drugog djeteta, aktivno sam radila u struci. Poslije sinova rođenja, suočena s nekim novim izazovima u životu, odlučila sam se posvetiti odgoju djece i ostati s njima kući. I nisam požalila! U međuvremenu je broj djece porastao za još jedno, tako da za sada, još uvijek uživam u čarima majčinstva troje djece. Mislim da su upravo njih troje i razlog što je moje piskaranje rezultiralo pričama za djecu, a ne nekim ozbiljnijim romanom. Uistinu vjerujem, kako je upravo kroz ovaj naš “kaos” dječjeg smijeha, plača, pjesme i igre, moj kreativni izražaj pronašao svoj put. https://shtorija.hr/