voljeti sebe, ali ne na silu

U starijoj verziji sebe, nikad ne bih objavila ovakvu fotku bez da ju prvo obilato ispeglam i provučem kroz pregršt filtera, a ako bih ju i objavila takvu, uz nju bi došao set isprika, kao npr.:

„Ovo tijelo je rodilo, patilo, lomilo se, živjelo….svi ovi ožiljci su tu kao podsjetnik na….“

Blah.

Ovo tijelo je moje tijelo i odnedavno dolazi bez isprika.
Nemam više potrebu ispričavati se, prvenstveno sebi.

Nemam više potrebu manijakalno pokušavati biti 3 broja manja u obujmu kostiju, kada moje kosti fizički ne mogu biti manje.

Nemam više vremena provoditi život u razmišljanju o tome kako izgledam i uklapa li se moje tijelo u standarde koji su neodrživi i nerazumni.

Bitnije od neimanja potrebe i vremena je što sam si oprostila da moje tijelo to ne može. Prestala sam se ljutiti na tijelo/sebe/roditelje/gene/karmu i energiju i fokus preusmjerila na življenje i na zdravlje.
Kroz shvaćanje da zdravlje ne znači imati određeni broj na vagi, nego kondiciju, izdržljivost, fleksibilnost i sposobnost bivanja u svom tijelu, u oklopu koje nam je dano da nas služi (a ne mi njega).

Umjesto brojke na vagi kao finalnog cilja, biram ciljeve kao što su „45 sekundi u planku bez da krepam od umora“,  „popeti se uz stepenice bez da se uspušem“, „polizati sladoled mindfully i s guštom, bez da ostatak dana provedem s grižnjom savjesti“.

View this post on Instagram

Ja zapravo nikad nisam u potpunosti isprocesirala svoju fizicku transformaciju. Sa maksimalnih 120 (u rodilistu), do minimalnih 68.8 (sa sjetom ih se sjetim 😁), cijeli proces i sve te godine su bile obojane brojkama. Kila, grama, centimetara, kalorija, dnevnika prepunih informacija o obrocima, navikama, promjenama. Znate li da sam i Harvardov science of cooking i kasnije nutricionizam zavrsila da bih naucila kako funkcionira tijelo i hrana i probava i sve u vezi tih vrazjih kila? . Svi se vesele kad smrsavis. Hvale te, bodre, poticu…ponosni su, hrabra si ti, macka i po, vis kako sad dobro izgledas. Pa umislis da je biti full mrsava zauvijek, jedini cilj. Smrsavila si, svi su sretni i to je sad to. . Ono sto malo tko zna je sto se dogadja u pozadini. Da se ujutro probudis savrsena, zadovoljna i sretna (u svom tijelu) a onda stanes na vagu, vidis 20g vise i sve ode kvragu. Odjednom se osjecas napuhano, tromo i kao ultimativni fail. I ne, to nije u glavi. U tijelu se tako osjecas, sa svim simptomima. Jer to je ono sto bolesti imaju – simptome. A poremecaj prehrane jest bolest. I sto prije pocnemo priznavati kad ju primjetimo, prije cemo poceti ozdravljati. . Meni je trebalo PUNIH DESET GODINA svakodnevnog vaganja da lani konacno kolabiram od samokontrole i ritualno RAZBIJEM sve vage. . Ozdravila sam tim cinom i dozvolila si konacno osjecati ono sto osjecam, a ne sto mi broj na vagi kaze da bih morala. Nemam pojma koliko kila imam i taj osjecaj slobode, neznanja i prepustanja kontrole mi je toliko svjezine upuhao pod rebra da i dalje levitiram od srece. . Jest, znam da sam se i nadebljala. Ali ucim se oprostiti si. I na debljanju i na maltretiranju same sebe citavu dekadu. I kao da si konacno dajem dozvolu biti i nesto vise od broja kila ili broja na etiketi na vratu. . A kad kazem da nikad nisam isprocesirala svoju fizicku transformaciju, hocu reci da nikad (do sad) sebi nisam dozvolila sljedece: – disati (bez straha da ce se sve vratiti) – veseliti se uspjehu i ucinjenom – zahvaliti svom tijelu na domu koji mi daje, na izdrzljivosti, zdravlju, snazi, utocistu – voljeti se u potpunosti i cjelovito, tocno ovakvu kakva jesam – vjerovati si da mogu i bez vage 🎈

A post shared by Maya | Mindfulness trainer (@bigmammamm) on

No, osjećam potrebu napisati par riječi o #selfacceptance i #bodypositive jer imam feeling da smo i ovo uspjeli opteretiti očekivanjima i nametnutim standardima.

Jednako kao što s jedne strane imamo nametnute standarde idealnog (tijela), tako se sad sa druge strane nameće i gura pod nos prihvaćanje i voljenje tijela baš onakvog kakvo je, često i na silu.

Voljeti sebe i svoje tijelo ne isključuje da vi s tim tijelom radite što god vas je volja.

  • Ako vam smetaju male grude i želite veće, pa povećajte ih (ako ste u mogućnosti)
  • Ako vas nervira trbuh koji visi do koljena, zarolajte ga kirurški nazad na mjesto (pupku ionako nije mjesto pored femura)
  • Ako je liposukcija jedina opcija koja vam se čini prihvatljiva za vaša bedra – niste ju dužni nikome pravdati
  • I zube popravljamo, zar ne?
  • Imamo i frizure, manikure, pedikure…sve to spada u vanjske fizičke atribute koji nas u konačnici čine zadovoljnijima/sretnijima

 

Ja se volim, danas zaista i skoro pa u cijelosti (ovo je cjeloživotni proces koji nikad ne završava).

Ali znate što me najviše dotle dovelo?

Operacija trbuha i grudi.

Ta fizička korekcija mi je pomogla da se malo opustim, udahnem i da konačno imam vremena i energije za kopanje po sebi iznutra. Jer kad si fizički toliko umorna od nevoljenja tijela koje je tu svaki dan da te podsjeti na sve to što te smeta – onda je nenormalno teže raditi na prihvaćanju sebe i svog tijela, iznutra.

Poanta je, nikome se ne moraš opravdavati. Ako i nakon hrpetine rada na sebi i potpune blissful ljubavi poželis na liposukciju bedara, by all means, ne daj nikome da ti objašnjava kako se to kosi sa ljubavi prema sebi.

Slušati sebe, svoje potrebe i želje i iz mudrosti života odabrati one koje će ti pomoći učiniti sljedeći korak u oslobođenju (sebe, ljubavi, slobode…) – TO je ljubav prema sebi, a ne grljenje celulita na silu, ako ti nije do grljenja svog celulita.

Ako ti na tom putu treba pomoć, savjet, podrška, prijatelj –  tu sam.
Ne ustručavaj se javiti.

Namaste 🎈

Maja Mačković
Maja Mačković Mindfulness trener, regresoterapeut i pasionirana ljubiteljica biljki i diy prirodne kozmetike/parfema.