nije u redu!

unsplash.com

Prije pet mjeseci sam vam pisala o svom porođaju, o svom pozitivnom iskustvu. Rodila sam bebicu prirodnim putem, taman kad je pandemija počela. Rodila sam bez epiduralne, bez dripa, bez pucanja, bez šavova, bez hematoma, bez krvarenja i teških posljedica. Bez partnera pored sebe. I kad me netko pita kako je bilo, uvijek ću reći “Bolno, ali super! ” i zaista to mislim. Nakon tog teksta, javilo mi se jako puno žena sve redom zahvaljujući mi jer sam im ulila nadu da ne mora sve biti loše. Da nije svaki porod neugodno i traumatično iskustvo. Jer žene STALNO slušaju loša iskustva i kad nekome spomeneš riječ porod, automatski svi povezujemo da je to nekakav strašan događaj od kojeg se teško oporavlja, ali se eto, mora dogoditi i ne možemo to izbjeći. Mnogo žena se plaši tog dana zamišljajući najgore scenarije. Nije ni čudo.

Jedna moja poznanica nedavno je rodila. Na svijet je došao maleni dječak težak četiri kilograma, dugačak 52cm. Rodila je prirodnim putem, bez epiduralne (makar to nije htjela). Poslavši mi slike svoje bebe, primijetila sam kako mu je glava prekrivena hematomima. Pored njega je ležala ona, smiješkom prikrivajući svoju iscrpljenost. Na pitanje je li sve bilo dobro, ona je odgovorila: “Da, rodila sam za dva i pol sata!”, govoreći kao da je to najveći uspjeh. Tek sam kasnije u razgovoru otkrila da su joj dva doktora stiskala rukama trbuh kako bi bebač što prije izišao van. Strahovito je popucala, ni sama ne zna koliko je šavova dobila. Svaki dan mora nekoliko puta popiti tabletu da umanji boli koja je, kaže, neizdrživa. Sve to ne priča kroz suze, nego kao da je to normalno. Kao da je to u redu. “Preživjela sam”, kaže, “bitno da nije dugo trajalo”.

Žene, ovo nije u redu. Nije u redu da je najveći uspjeh poroda brzina kojom ste donijele svoju bebu na svijet.

Nije porod natjecanje tko će prije do cilja. Koliko je trajalo potpuno je nebitno pitanje jer porod ima mnogo faza koje ne možemo stisnuti u jedan jedini vremenski period. Pitaš me koliko sam bila u bolnici ili me pitaš koliko je trajalo nakon što je vodenjak puknuo ili me pitaš koliko je trajao sam izgon ili… ? To pitanje “koliko je trajalo” i slična pitanja postavljaju se zbog neznanja. Žene se boje rađati bez partnera i podrške jer to znači da će u rađaoni biti same s doktorima, a tko zna kako će se onda doktori i sestre ponašati prema njima. Nije li to suludo?!? I ja sam bila bez partnera, ali sam uspostavila sa svima odnos u kojem ja poštujem njih, ali isto tako želim da oni poštuju mene. Moj vodenjak nije pucao pa su ga htjeli probušiti kako bi ubrzali proces, ali sam ja rekla “Ne. Puknut će kad treba puknuti.” Na kraju uopće nije puknuo. Moja Edita je odlučila izići van u njemu. Da, i to je moguće, ali kako da se to dogodi ako ništa ne znate o tome?

U školama se ne uči detaljno o porodu jer to valjda nije primjeren sadržaj za maloljetnike. Ne mogu govoriti o svim trudničkim tečajevima jer to varira od bolnice do bolnice, ali uče li nas svim detaljima i svim našim pravima? Sve o porodu ne znaju ni žene koje su rodile, kao što ni ja ne znam sve i nisam stručnjak iako sam rodila dva puta, a bome ne znaju ni žene kao što je ova moja poznanica misleći da je u redu što je potpuno izmrcvarena jer “to tako ide”.
Ne, ne ide tako i ne, nije u redu! Jer ne radi se o brzini, radi se o događaju koji je bitan i za VAS i za vaše DIJETE.

Proučavamo knjige koje govore o odgoju, o hranjenju beba, proučavamo koji su materijali prirodni, a koji štete bebama, proučavamo etikete na prašcima za pranje bebine robice, proučavamo eterična ulja koja ublažavaju prehlade i donose lak san, a ne proučavamo događaj koji zaista može ostaviti traume, kako ženi tako i bebi. To što čujemo previše loših priča o porodu je rezultat needuciranih žena koje odlaze u bolnicu potpuno se predajući u ruke doktorima jer oni znaju što rade. I ja vjerujem da doktori znaju što rade, nemojte me krivo shvatiti, rodila sam oba puta u bolnici uz prisustvo doktora koji su slušali mene i koje sam ja slušala, ali isto tako mislim da su i doktori samo ljudi kojima se može dogoditi, iako u dobroj namjeri, da donesu krivu odluku za VAS. Zato se trebamo educirati. Postoje ljudi koji će vam reći što smijete odbiti, što ne, kada trebate slušati doktora, a kada trebate slušati sebe. Postoje ljudi koji će vas saslušati i reći vam koja su vaša prava. Jer imate ih, nemojte sebe kažnjavati samo kako biste što prije dovele dijete na svijet. Vaša beba i Vi ste bitni! Dani poslije poroda su također bitni i ne trebate ih provoditi u patnji.

Nije u redu da slušamo samo loše priče, ali ako ne počnemo nešto uistinu činiti za sebe, te priče će se samo gomilati.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.