smije li roditeljstvo biti teško?

Smije li roditeljstvo biti teško?

Smije li brak (zbog dolaska djece) biti težak?

Smije li se to sve reći naglas? A zapisati negdje?

Ne, ne žalim se! Da! Sam sam si ih radio. Da, nitko me nije tjerao da se vjenčam s Enom kad je ostala trudna.

Ovo ljeto me zbilja izmorilo više nego ikad išta do sada. Svako putovanje je borba, izlazak iz kuće borba, ulazak u stan borba, mijenjanje pelene borba, pranje kose djeci… Svjetski rat!

Opet ponavljam, ne žalim se, samo moram to sve napisati na jednom mjestu da bih zadržao koliko toliko zdravi razum.

Sretan sam čovjek! Zbilja jesam. Imam predivnu (kao osobu a i fizički) i mladu (aha! tu se malo hvalim) partnericu. Dvojicu preslatkih i živahnih sinova te trećeg na putu. Dobar posao, prosječnu plaću, super kolege (zbilja, rijetko se nađu takvi ljudi na okupu), vlastiti stan s pogledom na more (hvala mama i tata), veliki auto da svih (uskoro) 5 stanemo u njega i živim u gradu koji nije velik, a nije ni mali. Taman je ugodan za život i brzo dođeš s jednog na drugi kraj grada kad baš trebaš, a možeš pronaći 90% dućana i svega ostalog što ti treba. Za ostalih 10%, Trst, Ljubljana i Zagreb su sat i nešto vožnje udaljeni.

Što bi normalan čovjek više poželio!?

E pa… U tom grmu leži zec.

Očekivanja, opet, oprostite na izrazu, jebena očekivanja.

Bio sam zbilja blizu toga da ostanem “mladić” do kraja života (vlastitom odlukom), ali život je imao druge planove i hvala mu na tome, ma koliko naporno trenutno bilo.

Vjenčao sam se s 33 godine (tako zvane Isusove godine) i prijatelji i poznanici nisu propustili naglasiti simboliku pribijanja na križ uz komentare što bi tebi bilo bolje nego nama hehe…

Prije 34. rođendana dobio sam Nou! Predivnog, posebnog dječaka koji sada ima već gotovo dvije i pol godine te i dalje ne želi pričati. Da, daje dojam da ne želi, bili smo kod logopeda, od jeseni krećemo intenzivno raditi na tome da se počne izražavati riječima, a ne djelima i gestama. Ma koliko god da znaš da će sve biti ok i da će početi pričati, kao roditelja me to konstantno u podsvijesti opterećuje. Te Nea, eeee Neo. To dijete, to treba doživjeti. To dijete je toliko simpatično i živahno, nema trenutka mira, ali zbilja nema trenutka mira, čak ni kad spava. Uvijek gnjavi (animira) nekoga, brata, nas, noniće… Uvijek pozdravlja susjede, u liftu, na hodniku, maše svima, šalje puse… Šarmer (sa ili bez) pokrića još nismo sigurni.

(Sad ide NE plaćena reklama) 

Najbolje ćete shvatiti koliko je živ kad vam kažem da ga kamera s normalnog mobitela ne može uhvatiti pa sam si morao kupiti Huawei (malo reklame možda mi jednom daju barem popust za novi P40 pro jer mi P30 pro nije preživio Neovo “gledanje” crtića nogama) (GOTOVA REKLAMA).

Neo naravno hoda i priča “otkad se rodio”, sve jede i sve pije i vrlo brzo i lako izražava nezadovoljstvo, hehe.

Ovog ljeta smo otkrili njegov kriptonit. Naime, Neo je odlučio da se “boji” mora i cijelo ljeto je bio u moru pa možda sve skupa sat vremena (ovako kao na slici ispod). Samo za referencu, Noa i ja se kupamo od SVIBNJA! Toliko nas je ispilao, i sve na plažama, da smo Noa i ja dobili blagoslov od Ene da smijemo ponekad sami na more.

Naravno da smo nas dvojica tuljana uživali k’o praščići sami na plaži.

Već bismo se doma obukli u kupaće i nakon 15 min vožnje direkt bismo se bacili u more. Nas dvojica, dva ručnika, voda, kreme sunčanice i rukavići za plivanje.  Brčkali bismo se sat (dva, hehe) i doma našoj “ekipi u kazni”. Kao što sam već pisao prije, oba dečka su katastrofalni spavači. Noa se svaki mjesec malo poboljša pa se tjedan dana vrati na staro  ali Neo jednostavno nema šanse da prespava noć (22-06) bez barem 6, 7, 8 buđenja. Ovog ljeta je imao nekoliko noći kada bi se probudio oko 3 i do 5 ne bi htio spavati. Onda se vrati na spavanje i u 8-9 je budan, pun energije i spreman uzeti sve što mu život pruža. Kakav hedonist, čisto sam ljubomoran…

da sjedi na kupici od prozora i drži noge na stolu… to se zove odustao sam ali njegov izraz lica sve govori

Svo to nespavanje, dvoje male znatiželjne djece, naravno htjeli mi to ili ne, ostavlja traga na Eninom i mom odnosu. Ja mislim da je to nekako normalno kad imaš tako malu djecu i da će doći na svoje kad malo porastu, ali vidim da Eni to zbilja teško pada.

Nestali su oni trenutci samo za nas u svakom danu. Ma koliko se trudili, dogodi se dan da jednostavno dok djeca zaspu, suđe, roba i sve se stavi na pranje, netko od nas je onesviješten s nekim djetetom u krevetu.

Nekad smo barem uspijevali da oboje ulove tih sat vremena popodnevnog sna u isto vrijeme, ali od ovog ljeta Noa više nema potrebu svaki dan odspavati popodne. Najčešće kada sve uspijemo obaviti po planu i u roku, pa smo u 23 sata mi budni a djeca u “dubokom” snu, dobijemo to vrijeme za sebe. U pravilu barem dva sata odvale u komadu. Samo, tada si preumoran za neke smislene i kvalitetne razgovore pa završimo zapravo k’o studenti, netflix & chill 😉 ili bacimo partiju Fortnitea da barem pucajući u igrici izbacimo frustracije iz sebe.

ovo je trenutno najbolja fotka gdje smo samo nas dvoje, sve vam je jasno…

Iskreno se bojim kako će to izgledati kad nam u prosincu stigne i mali Mateo. Jedna pozitivna stvar je što Neo kreće u jaslice za nekoliko dana (Noa nije upao… O logici našeg sustava vrtića neću uopće pisati sada, ali dobro će doći onaj dio kad sam rekao da možeš s jednog na drugi kraj grada brzo doći kad Nou budem vodio u privatni logopedski vrtić ili gdje već bude išao).

Vidi se da sam uzeo pauzu od pisanja mjesec dana jer ne mogu prestati pisati… Ali mislim da sam vas već pogubio do sada pa ću drugi put nastaviti o bojazni (da ne napišem strahu jer očevi su neustrašivi) što nam jesen nosi na privatnom i poslovnom planu s obzirom na globalnu pandemiju i sve što nas čeka, dva posla, faks, vrtić, logopede, psihologe…

Ne želim zvučati kao neka jadalica, ali zbilja nije to roditeljstvo “šetnja parkom”. Svakim danom sve više razumijem svoje roditelje i neke njihove postupke koji mi do nedavno zbilja nisu bili jasni…

Aleksandar Jovanović
ALEKSANDAR Tata dvojice dječaka mlađih od dvije godine, glazbeni i izvršni producent te tehnički direktor Međunarodnog festivala malih scena. Sasvim slučajno završio je u blogerskim vodama, a svoje kratke priče iz obiteljske svakodnevice dijeli na blogu Tatin (b)Log te na svom Facebook profilu.