gdje je nestala prosječna mama?

Nekako se današnje vrijeme dijeli na natjecanje u krajnostima. Kad je u majčinstvu riječ, na one koje su bogom dane supermame. One savršene. Koje u parkiću nose igračaka dovoljno za cijeli kvart, koje uvijek uza se imaju pripremljenu opremu za pijesak (znatiželje samo, jel’ uvijek to nosite na kolicima ili što? U mom slučaju, kad to ponesem mali neće ni blizu parka s pješčanikom kao da ga svi vrazi otamo tjeraju. A kad ne ponesem, to je jedino mjesto na koje hoće ići i onda sam ja jedina čije dijete dođe bez kante i glupih grabljica dok izgledam jednako jadno dok mu skidam poklopce od bočice da ima i on u što umetati, a rukama glumi bager i usput pjeva Excavator song, jer eto, njemu ipak ne treba oprema. On je sam oprema.)

Gledaju me one tako s klupe dok moj potomak izuva cipelice čim vidi pijesak i bos uskače u njega, a pijeska ima baš svugdje, od kose do ušiju. Ja gledam i smijem se, fotografiram ga za uspomenu. One sjede na klupici, savršeno čiste kose (ni to nisam sigurna kako im uspijeva baš svaki, ali svaki dan) dok nude svoju savršeno ispeglanu djecu (stvarno peglate dječje stvari? Stvarno?? Ja jedva stižem oprati i složiti tu količinu odjeće koje moje dijete isprlja na dnevnoj bazi, a zadnji put sam mu ispeglala opravu za krštenje. Iako, tek sad mi se čini da odgovor na ovo pitanje pronalazim u par redaka iznad jer njihova djeca ne glume Peppu Pig u lokvama i pješčanicima), kojekakvim brižno pripremljenim domaćim specijalitetima koji slasno izviruju iz njihovih Tupperware posuda. I sva ta ispeglana djeca s guštom jedu hranu koju ni mame vjerojatno nisu ni čule ni vidjele dok se nisu učlanile u poznate Facebook grupe koje ne gledaju milo članove koji ne znaju značenje skraćenice EMU i koji ne konzumiraju avokado za doručak i misle da je smrtni grijeh dati djetetu gotovu kašicu, dok na komentar „Pa i nas su tako odgajali i ništa nam nije bilo“ svake sekunde jedna od članica tamo negdje u svom savršenom stepfordskom svijetu dobije infarkt.

S druge strane su mame koje nastoje glumiti frajerice. Ne pričam o onoj skupini koja nema previše majčinskog instinkta i neke stvari im nisu prirodno urođene kao što društvo pretpostavlja da bi trebalo biti, već o ovima koje pripadaju skupini prirodno urođenih koje žarko žele biti mame frajerice, što god to one mislile da jeste. I automatski te vrate u školske dane i podsjete na sve one koje su noćima učile, ali kad ih pitaš ništa ne znaju i ništa nisu učile, pa eto, uvijek dobiju petice.

Tako i ove. Kad ih pitaš, ništa nisu puno proučavale o dohrani, ali opet kroz razgovor shvatiš da su ipak pročitale nekog vraga i da su se interesirale iako im je prvi odgovor što daju jesti svojoj djeci, spreman automatizirani ponosni odgovor gotove kašice i smješkaju se kako su nemajke. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv gotovih kašica i majka sam djeteta koje je također i njih jelo, isto kao i većina djece vjerojatno, što definitivno ne smatram nikakvim nemajčinstvom. No budimo realni, svaka od nas je većinom kuhala svojoj djeci i kad je to moguće i u normalnim okolnostima, prije davala kuhani obrok svojoj djeci barem kad su doma, a gotove pripravke mudro čuvale za park i aktivnosti izvan doma olakšavajući si život; ali prosječna mama će to predstaviti tako, a neće se hvaliti jedino time glumeći mamu frajericu. Neke mame se jednostavno vole dičiti heštagom #nemajka, ne razmišljajući o negativnim konotacijama koje to vuče. Isto kao što one prve vole biti žene majke kraljice.

Previše puta sam proklinjala Rozgu zbog standarda kojeg je nametnula mnogim natjecateljski nastrojenim ženama koje nastoje biti baš to. I jednostavno, u svemu tome se izgubila sredina. Bare se pita gdje je nestao čovjek, a ja se pitam gdje je nestala prosječna mater?

Ona koja kuha svom djetetu i sretna je što dijete jede zdravo, ali ne pravi kvantnu fiziku od toga i ne pripravlja petnaest vrsta jela dnevno za malo dijete. Koja ne pravi problem oko toga što će dijete u parku jesti gotovu kašicu, što će jesti pecivo, sladoled ili bilo što drugo što će realno, svakako poslije jesti. Da, moje dijete već zna reći Happy Meal i veseli mu se (gotovo) jednako kao mama kad uđe u dizajnerski dućan, ali ne pravim problem oko toga jer se trudim da svaki dan jede normalno i uravnoteženo.

Gdje je nestala mama koja se ne srami reći da je zabrinuta hoće li dijete moći spavati bez nje bez da ju prozovu papučarom i posesivnom? Ona koja iz gušta popije gin tonic i u dječjem parkiću jer joj se eto pije, a ne zato da bi glumila nemajku? Ona koja misli da djetetu baš ništa neće biti od smokija pojedenog s poda vlastite kuće, koja mu ga otpuhne i kaže „izvoli“, a to ne predstavi kao pothvat vrijedan divljenja?

U svijetu nejednakosti, minusa i plusa (jel to isto Rozga?!) , frajerica i ženo majko kraljica, biram biti ja. Mama šmokljo. Ona čije dijete jede avokado, kvinoju, čokoladu, nuggetse i pije „sljamkicu sokić“. Ona čije je dijete uvijek najprljavije u parku jer je uvijek boso i ne pravim problem da leži po podu i u prašini. Ima vode. Ona koja se ne brine zbog mravi, ali strepi od krpelja i osa. Ona koja nikad neće djetetu reći da je malo i da se ne može negdje popeti, već će mu dati da proba baš sve uz potrebne mjere opreza. Ona koja ima pravu malu kućnu ljekarnu i u svako doba dana i noći zna militraže i doze svih lijekova, od onih za snižavanje temperature do adrenalina i nije je sramota to priznati. Ona koja vjeruje da se ne treba baš svega čuvati i da su neke nečistoće potrebne da imunitet ojača. Ona koja muti svako jutro svježe voće s medom i D vitaminom za taj isti imunitet i spava s ravensarom. Ona koja jedina pušta djetetu vani da dira vodu i da se smoči. Ona čije dijete zna da se prvo izuvaju cipele u kući pa potom idu prati ruke. Ona čije dijete liže lizalicu, ali zna da ne smije hodati s njom. Ona čije dijete gleda crtiće, ali kontrolira mu sadržaj birajući one edukativne. Ona čije dijete ulazi u prostoriju govoreći „Dobar dan“ i izlazi iz trgovine govoreći „Hvala đenja“. Ona koja napamet zna svaki postupak i fazu prokletog laringitisa, ali strepi i ne spava svaki put kao da je prvi i nije ju sram to priznati. Ona koja čita knjige o odgoju i dječjoj psihologiji jer vjeruje da uvijek ima mjesta napretku i za rad prvenstveno na sebi, a ne kako bi dijete odgajala po knjizi.

„Moj predivni Noa“ – govorim mu svaki put kad mi trči u susret dok sam već u polučučnju, rukama raširenim da zagrlim svijet. Svoj svijet koji mi najčešće bosonog trči s osmijehom na usnama. Tako i taj put u parku kojeg samo malena ograda dijeli od terase kafića u kojem često sijedi stariji bračni par.

„Znate gospođo, supruga i ja vas često komentiramo“ , govori mi kroz smiješak taj gospodin.

„Mene, zašto?“ – ostajem u nevjerici.

„Zato što često sjedimo ovdje i htjeli ili ne, vidimo roditelje. I jedino vi uvijek imate strpljenja za svoje dijete, ne sputavate ga i baš uvijek mu to govorite kad vam prilazi pa nam je zapelo za oko“.“

„To mi je bilo predivno za čuti, prepričala sam to svojoj djeci za ručkom. Ostavit ćete predivne uspomene na djetinjstvo svom sinu, svaka vam čast“, nastavlja njegova gospođa ostavljajući me bez teksta.

Platili su i otišli, a toliki osjećaj ponosa i sreće me preplavio da su mi se oči napunile suzama. Kad je Noa to vidio, baš kao i svaki put, zagrlio me i pomazio uz riječi „It’s OK, don’t worry“. Nije se rodio s tim. Tako ja pristupam njemu svaki put kad mu je nešto i to mu je postala prirodna reakcija na takvo ponašanje. Tek tada sam zaplakala i vidjela da ipak nešto dobro radim. Odgajam dobrog čovjeka.

Par dana nakon toga mi dolazi nećak od četiri godine i kaže da mi mora reći nešto što mu je baka, ne moja mama već njegova druga baka, rekla o meni.

Sjela sam pored njega i on kaže „Moja baka je rekla da misli da si ti najbolja mama na svijetu“. I ponovno su mi se oči napunile suzama i shvatila sam da nisam ja ni žena, ni majka ni kraljica. Nisam bome ni nemajka. Samo prosječna mama šmokljo koja jednu stvar tako dobro i iznadprosječno radi. Voli svoje dijete. Baš kao i svaka prosječna mama.

Maja Šantić
MAJA Mama dječaka koji mrzi spavati, preslatkog uragana zvanog Noa. Supruga svjetskog putnika zbog kojeg živi #braknadvakontinenta, kćer najboljih ljudi na svijetu. Kreativac koji nikad ne miruje, vječni optimist, ovisnik o kavi i klaustrofobičar najgore vrste.