tko od vas nije superjunak?

pexels.com

Nakon što sam već četiri godine roditelj, često imam jedan osjećaj. Javlja se prilikom čitanja portala, gledanja Instagrama ili posjećivanja grupa za podršku dojenju, bebonošenju ili prodaju dječje opreme. Taj me osjećaj prođe od glave do pete, ali ostaje ispod radara pa sam ga postala svjesna tek nedavno. Tko bi mi zamjerio? Prve dvije godine sam se trudila preživjeti.

Imala sam osjećaj kao da mi je netko dao da vozim helikopter pun ranjenika nakon tjedan dana prisilnog rada na Golom otoku i 48 sati budnosti. Takva jadna još sam si nabijala osjećaj krivnje kad bih čitala o tome kako bih nešto trebala raditi bolje. I bez raznih uputa sam si svakih sat vremena pronalazila strašne pogreške. Bilo je zaista grozno pa sam išla i na savjetovanja terapeutici. Tada mi je rekla nešto što mi je kasnije odzvanjalo u glavi mjesecima. „Tako kako se ti ponašaš prema sebi, ne bi se ponašali ni prema robovima na galijama“. Tada ju čak nisam niti shvatila pa sam molila da mi ponovi rečeno, a nakon toga i da mi isto detaljno objasni. Nisam vidjela nikakvu poveznicu sa svojim životom i robovlasništvom.

Onaj osjećaj koji sam spomenula je sram. Zato što nisam dovoljno dobra mama kakva bih trebala biti. Pa za njim osjećaj tuge, ljutnje, frustracije…

Baš me zanima kada sam točno dozvolila da mi tuđi prezrivi pogledi budu mjerilo uspjeha? U mome slučaju ja to nisam dozvolila. O ne! Pa ja sam unaprijed predvidjela svaki prezrivi pogled i reagirala akcijom ili u krajnjoj nuždi samokritikom unaprijed. Rijetko sam odustajala od svih svojih ciljeva savršene mame, ali ponekad sam morala svjesno preskočiti „ispravno“. I danas tugujem jer nisam koristila platnene pelene, nego sam kupovala one jednokratne. Užas.

Svakodnevne borbe sa svijetom i svojim očekivanjima od same sebe su mi postale normalne. Pa tko smo mi, superjunaci?

Niti Superman i Batman ne bi mogli zadovoljiti sve potrebe svojeg djeteta. Mislim da čak niti He-man to ne bi mogao, a mislim da je on najsnažniji i najispravniji čovjek koji je ikada postojao. U jednoj sam knjizi pročitala da će djeca svojim roditeljima uvijek nešto zamjerati, bez obzira na to što oni činili. Ukoliko ste popustljivi, zamjerat će vam to, a ako ste previše strogi – isto će vam biti zamjerano. Neizbježno.

Superjunaci su oni koji svakodnevno pomažu da svijet bude bolje mjesto za život. Samim svojim rođenjem već ste svijet uljepšali, dovoljno. Sve što napravite više od toga bit će ravno čudu. Neki sam dan u dječjem parku pričala s mamom koja je iznosila neke svoje dvojbe oko odgoja. Brinula se kako će njen sin biti meta jer je dobričina i nije bila sigurna treba li mijenjati svoj odgoj. O sličnome sam i ja puno puta razmišljala dok nisam shvatila da moje odgojne metode mogu biti samo ono što sam ja sama. Rekla sam joj: „Mogu li Vam nešto iskreno reći? Žao mi je, bit će kao Vi.“

Mogu ja djetetu pričati što god želim, ali ono uči kopirajući moje reakcije u stresnim situacijama, moj rječnik prema dragim i manje dragim ljudima, moju razinu ljubavi prema sebi, moj odnos prema novcu i radu.

Želim li dijete nečemu podučiti, prvo moram to napraviti sa sobom. E pa sad je vrijeme da naučimo voljeti i cijeniti sebe, ako to nismo naučili do sada! Nije li to ono osnovno što želimo svojoj djeci?

Dakle, sljedeći puta kada si zamjerite jer ste išli u restoran brze hrane umjesto da ste kuhali špinat, sjetite se da ste svojem djetetu priuštili ručak, vrlo vjerojatno u isto vrijeme kada ga inače jede što mu pruža sigurnost rutine. Kad odlučite ne peglati odjeću, sjetite se da ste umjesto peglanja u to vrijeme igrali društvenu igru s djecom ili odmarali s knjigom u ruci i ignorirali njihove pozive za istu igru. Kad si zamjerite jer niste kupili ulje crnog kima i dijete je dobilo temperaturu, sjetite se da to dijete ima brižnog roditelja koji vidi promjenu boje očiju i određuje stupnjeve temperature preciznije od bilo kojeg toplomjera.

Dragi moji superjunaci, ono s čime se vi u današnjem urbanom svijetu nosite je strašno teško. Svijet nije uopće prilagođen obiteljima, od majki i očeva se očekuje da imaju savršeno pristojnu djecu koja će ljupko sjediti u čekaonicama ili restoranima i biti tiha. Djeca su glasna, živahna, puna energije, znatiželjna, neumorna, brbljava i ispituju naše granice tisuću puta na dan. Svakoga se dana borite s nemanima koja su uz to neodoljivo slatka i vaša. Jedini način da to preživite je da si priznate svoje supermoći  i divite se sami sebi naglas. Vi ste superjunak svoje priče.

Imam nekoliko prijedloga glasnih priznanja:

Odlična sam mama! Odličan sam tata! Oprezno vozim! Brinem o nabavci namirnica! Osigurala/o sam djeci krov nad glavom! Djeca imaju miran i stabilan dom! Puštam im da pobijede u „Čovječe ne ljuti se“! Učim ih da gube u „Čovječe ne ljuti se“! Učim ih strpljivosti kad zaboravim! Učim ih pokazivanju svojih osjećaja kad vičem! Učim ih oprostu kad se navečer ispričam za vikanje!

 

Fora priča superjunak

Fora priča kreće s novim ciklusom radionica za male superjunake. Na radionicama ćemo pričati priče o junacima i oponašati ono što smo čuli kroz dramske vježbe i lutkarske igre. Radionica povezuje pričanje priče, dramske igre, kreativno likovno stvaranje i igru. Sve kako bismo se osnažili te sami postali superjunaci naših priča.

Radionice se odvijaju dva puta mjesečno, drugu i treću subotu u mjesecu od 11 do 12.30 u Kukuljevićevoj 15 u RelaxKids4AllCentru. Ciklus radionica traje dva mjeseca i uključuje 4 dolaska. Nakon čega upisujemo novi ciklus kojem se mogu pridružiti i polaznici prethodnih ciklusa. Cijena drugog ciklusa s kojim krećemo od 12.9.2020. je 200 kuna za dva mjeseca.

Datumi: 12.9.2020., 19.9.2020., 10.10.2020., 17.10.2020.

Radionice su namijenjene djeci u dobi od 4 godine do 8 godina. Broj mjesta je ograničen. Mala grupa. Djeca prisustvuju radionicama bez roditelja.

Danijela Miklec
DANIJELA Mama, učiteljica, kolumnistica, voditeljica projekta tješilice za bebe Bezabu i projekta Fora priča.