i tijelo priča

unsplash.com

Ponekad čujem priče o ženama koje mjesecima nisu znale da su trudne. Jedna priča ide tako daleko, ako je istinita, sve do zadnjeg mjeseca trudnoće. Navodno je žena shvatila da je trudna tek kad joj je vodenjak puknuo. Moja jedna poznanica bila je pet i pol mjeseci trudna, a da uopće nije znala. Kaže da se nije osjećala ništa drugačije nego inače. Malo se udebljala, kaže, ali to joj je bio stresan period pa nije obraćala pažnju. A menstruacija? Ma ionako joj nije redovita. 

Sjećam se trenutka kad sam kupila svoj prvi test za trudnoću. I kad se pojavio plavi plus. Bila sam tada pet tjedana trudna. Ali još prije testa, osjećala sam da sam trudna, makar si nisam priznala. Vrteći film unazad, držeći pozitivan test u rukama, bilo mi je apsolutno jasno kako mi je tijelo slalo signale. Za početak – moja su se raspoloženja mijenjala kao u najtežem PMSu. Dragi i ja smo ležali navečer u krevetu, a ja sam osjetila silni poriv za plakanjem. Nekog očitog razloga nije bilo. Suze su odjednom počele nekontrolirano teći, a od njega sam samo tražila da me zagrli i ništa me ne pita. Jer ni sama nisam znala odgovor. Zaspala sam u suzama. Nekoliko dana poslije otišla sam u DM i pokupovala sjenila zlatne, zelene i ljubičaste boje (inače se uopće ne šminkam tako!). Te večeri izašla sam van našminkana valjda kao paun u (jedinim) čizmama na petu (gotovo nikad ne izlazim u petama!) i jedva popila gemišt jer mi je iz nepoznatog razloga bilo čudno piti alkohol. Idući tjedan moje lice se osipalo sitnim prištićima koje sam, naravno, stiskala jednog po jednog dok nisam od svog lica napravila površinu sličnu onoj na Marsu. A bila sam i neobjašnjivo umorna. Tih dana, moj je dragi nekoliko puta ponovio ono što sam negdje duboko u sebi znala, a što je čarobni štapić potvrdio : “Ti si trudna!” 

Pitam se, slušamo li uopće svoje tijelo ili samo zanemarujemo signale? Jer ono komunicira s nama stalno.

Mali prištić može biti estetski problem, ali on je zapravo tihi uzdah, neuobičajeno puno vlasi kose u ruci može biti poziv, dok je bol već glasno plakanje našeg tijela. To su sve riječi našeg tijela. Bilo je trenutaka kad sam se osjećala iscrpljeno, suho, beživotno. Pogotovo kad sam tek rodila Koranu. Kad sam na kraju dana imala suze u očima iz nepoznatog razloga, a mozak mi je bio prazan i tih poput slijepe ulice u tri ujutro. Shvatila sam da taj dan nisam apsolutno ništa učinila za sebe. Nisam satima jela nego sam zavarala želudac kavom. Nisam sjela odmoriti kad se tijelo “pregrijalo” nego sam nastavila skrolati po instagramu. Nisam se istezala kako bih se opustila nego sam pojela nekoliko čokoladica kako bih si podigla raspoloženje. Samo sam ušutkivala svoje tijelo.

Tijelo je povezano s emocijama, emocije s tijelom – to je krug koji ne želimo izgubiti. To je komunikacija na koju ne smijemo postati gluhi !

Nemojte dopustiti da tijelo počne vikati ili još gore plakati. Ali ako ste već u toj fazi, priznajte si da ste se negdje na putu razišli od njega, da ste se prestali slušati. I počnite obraćati pažnju.

Naše tijelo zna puno prije nego što glava shvati. Prekrižim li svoje ruke i noge, stisnem li se u krutu masu dok mi netko nešto priča – odmah znam da su mi te informacije štetne. Da mi ta osoba ne paše. Da ju zbog nečeg odbijam i ne želim blizu sebe. Zbog čega, to je već druga stvar, u to sada ne ulazim. Osjećam li jasnoću i sreću kad pišem, kad sam na sceni ili se igram sa svojim djetetom, znam da sam u ravnoteži. Čujem svoje tijelo kako mi potvrđuje, kako se smije sa mnom.

Poznajem ženu koja je odbila kemoterapiju i liječenje kod doktora kad su joj svi govorili da je luda što to radi. Rekla im je kako će ona i njeno tijelo to sami riješiti. I tako je i bilo. 

Poznajem ženu kojoj je ginekolog rekao, radeći joj ultrazvuk, da će beba koju nosi sigurno imati Downov sindrom i vjerojatno nekakve razvojne poteškoće te ju savjetovao da je možda bolje da pobaci “dok još stigne”. Usprkos liječničkim pričama, ona je osjećala da je beba potpuno zdrava. Rodila je prekrasnu curicu, potpuno zdravu, bez ikakvih intelektualnih i fizičkih poremećaja. Poznajem ženu koja je ginekologu otišla na pregled govoreći mu da je sigurno trudna, on ju razuvjerio govoreći da na ultrazvuku vidi samo nekakvu mrlju koja će nestati prvom menstruacijom, da bi mu se vratila nakon nekoliko tjedana moleći ga da ju ponovno pregleda jer se ona osjeća čudno i da nešto nije kako treba, nakon čega je on priznao svoju grešku. U tom trenu je već bila u četvrtom mjesecu trudnoće. 

Možda ste negdje usput prestale slušati svoje tijelo. Suze ste zakopavale čokoladom ili gin-tonicom. Prištiće ste mazale skupocjenim kremama. Ispucale nokte zamjenjivale ste onim umjetnim, šarenim noktima. Bol ste skrivale tabletama. I veza se prekinula.

Vi i vaše tijelo više ne razgovarate. Više se ne poznajete. Pogledate se u ogledalo i odjednom se pitate “Odakle meni ovih dvadeset kila viška, pa ne jedem tako puno?” “Kako mi je kosa tako rijetka i slaba, a nokti mi stalno pucaju?” “Zašto još uvijek osjećam bol a popila sam najjači voltaren?”, “Zašto odjednom ne mogu ustati iz kreveta od bolova?” I počnete se ne osjećati dobro u svom tijelu. Odjednom ne volite svoje tijelo iako sebi stalno ponavljate koliko je snažno, koliko je toga pošlo i kako zaslužuje biti voljeno iako nije savršeno… Ali i to je veza, koja se gradi. Ne možemo očekivati ljubav ako smo prestale slušati i ako smo postale gluhe na sve tihe rečenice našeg tijela. 

Dok mi puno pričamo o svojim tijelima, pitam se, dajemo li uopće riječ njemu? Negdje iza svih tih priča o tijelu, iza silnih uređivanja, uljepšavanja i korigiranja, stoji tijelo koje želi da ga se čuje. Stišajte svoje riječi i poslušajte ga.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.