zašto smo toliko različiti kad je sigurnost u pitanju?

unsplash.com

Koja je vaša roditeljska slaba točka? Slaba točka kada o nečemu brinete previše pa ste dosadni i sebi i djeci i svima oko sebe. Imate li takvu slabu točku?

Moja je definitivno promet i sigurnost u prometu. Osim što mi je promet struka, a primjećivanje detalja profesionalna deformacija, znam točno gdje je u kvartu prometni znak postavljen malo preblizu ili malo prenisko, primijetim koji se nakrivio. Brojim dane poslije radova na cesti da se ponovno iscrta dio izbrisanog pješačkog prijelaza, a kad grmlje naraste tako da vozačima smanji preglednost, oko mi samo bježi na tu stranu. Ljutim se na vozače koji ne propuste pješake na pješačkom prijelazu, a posebna boljka su mi roditelji koji s djecom prelaze preko crvenog svjetla na semaforu. Takve stvari naglašeno primjećujem, ne mogu si pomoći i to znaju svi koji se s nama druže. Ne može si pomoći ni naša djevojčica koja otkad je postala sudionik u prometu ne zna drugačije nego samo po prometnim pravilima. Prometni terorizam rekli bi neki.

Preko ceste se prelazi preko označenog pješačkog prijelaza. U automobilu se vozi u autosjedalici ili se ne vozi. Ona ne zna da postoje izbori u pogledu sigurnosti prometa. Kad smo na kotačima, kaciga joj je na glavi. Nema: „Pa samo sam na romobilu.“  Ili: „Prevruće je za kacigu, ljeto je.“ Ili: „Vozim se po školskom igralištu, ne mogu pasti jako.“ Izbora nema i tu staje svaka priča.

Zašto ovako dugačak uvod i objašnjavanje? Zato jer sam neki dan nenajavljeno imala „crash test“ njezine zaštitne kacige. Kaciga mi je pala s gornje police na keramičke pločice. Uz glasni tresak i odskakivanje kaciga je odradila sve za što je namijenjena. Vanjska plastika je napukla po gornjem rubu dok je zaštitna ispuna ostala neoštećena. Da je u kacigi bila dječja glava prošlo bi bez ozljeda. Dijete mi, nadam se, neće pasti s police, ali ne želim ni zamisliti takve ozljede dječje glave kao posljedicu pada vožnje bez kacige.

Pokazala sam kacigu mamama u parkiću, da dočaram ono o čemu ne želim ni misliti i mišljenja su bila podijeljena. Neke mame nisu ni trepnule, jer se njihovim klincima to ne može dogoditi, oni paze i bez kacige, druge mame su se malo zamislile, ali stvarno su me razumjele samo mame čija djeca uvijek nose kacigu.

Zašto smo toliko različiti kad je sigurnost u pitanju?

Očekivala sam slične reakcije, ali sam željela biti u krivu. Željela sam da se zamisle baš mame čija djeca ne nose kacige, da možda shvate da to nisu usputne gnjavaže. Imam prevelika očekivanja i iskreno priznajem da ih u ovom slučaju ne želim smanjivati, pa makar se razočarala još sto puta. Želim da budemo složni u situacijama kada ne bi trebalo biti kompromisa, u situacijama kada je samo jedan nespretan trenutak potreban da se dječja igra pretvori u nešto što ne želimo ni spominjati. Nadam se…

Lana Račić
LANA Varaždinka sa zagrebačkom adresom. Inženjerska glava koja voli smijanje i sanjarenje. Zaljubljena u boje i fotografiju, putovanja i svoju obitelj. Majka trogodišnje djevojčice i žena najjačeg muža u kvartu.