neke majke žele, ali ne mogu dojiti, no zašto bi i morale?

unsplash.com
Kad sam ostala trudna, odmah sam odlučila da nema dvojbe kako ću hraniti svoje dijete. Odlučila sam se na dojenje jer gdje god sam se okrenula bombardirali su nas s člancima kako je dojenje najbolji izbor hranjenja za svako dijete. Slagala sam se s time jer sam mišljenja da je to odličan način povezivanja majke i djeteta unatoč tome što majke i djeca imaju neraskidivu vezu od samog početka trudnoće. Tijekom trudnoće sam pročitala svu moguću literaturu, savjete žena i savjetnica za dojenje, prešla svaki mogući forum gdje su majke dijelile savjete o dojenju i međusobno si bila potpora. No iako se na internetu sve činilo idilično (osim nekih foruma i grupa gdje mame znaju napadati jedne druge što nikako nije ok!), svuda su me bole u oči riječi ”svaka majka može i treba dojiti”, no kada je došao taj trenutak sve je bilo samo ne idilično.
Rodila sam hitnim carskim rezom (dijete od 4,5 kilograma) jer je život mog djeteta bio ugrožen i nakon poroda sam imala tu ”sreću” da je moje tijelo odbacivalo anesteziju koju sam dobila i to povraćanjem. Povraćala sam 10 sati i u startu propustila trenutak kože na kožu sa svojim djetetom koji, kažu, pomaže majkama da krenu proizvoditi mlijeko. No iako sam ga propustila, moje dojke su drugi dan buknule da su mi narasle za cijeli broj. Sestre u rodilištu su bile oduševljene i čak su se šalile kako mogu nahraniti pola dječje sobe. Nakon toga mlijeko se toliko proizvodilo da su mi se dojke i upalile pa sam se morala i izdojiti. Mojoj sreći nije bilo kraja jer sam imala mlijeka u izobilju i tako je krenula naša avantura zvana dojenje.
Moje dijete je bilo vrlo uspavano prvi tjedan života i dojilo je svakih sat-dva jer u pola dojenja zaspi i nema tog načina kako sam ga mogla probuditi. Dojila sam ga po 30-45 minuta jer sam ga svaki čas budila, nekad uspješno, nekad neuspješno. Moja rana od carskog reza mi nimalo nije bila zahvalna na sjedećem položaju dojenja, ali to je bio jedini način da svoje dijete koliko toliko održim budnim dok doji. Tako dok je bio u polusnu je dojio svakako pa mi napravio i ragade koje su bile tako duboke da je znao sisati i krv uz moje mlijeko, no tome nije bilo pomoći dok rane nisu skroz zarasle. No nakon povratka kući kada je maleni navršio 2 tjedna počeli su naši najveći problemi.
On je očito tada imao skok u razvoju (iako je od početka imao veće potrebe za hranom kada je u startu bio velika beba) te je svakih sat vremena tražio cicati i od tada više nije bio uspavano dijete. Svakim danom sam primjećivala kako su moje dojke sve praznije i praznije unatoč tome što sam dijete svakih sat vremena stavljala na dojke. Nakon tjedan dana takvog hranjenja moje dijete je počelo neutješno plakati i odgurivati se od mojih dojki 5-10 min nakon što bi krenuo dojiti. Tada je počeo moj problem manjka mlijeka.
Osjećala sam se užasno, nakon početnog uzbuđenja i prepunih dojki pomislila sam si – kako sad odjednom nemam dovoljno mlijeka? Sljedećih tjedan dana sam pokušavala i pokušavala nahraniti svoje dijete na dojkama, ali bi on usred dojenja počeo neutješno plakati jer više nije imao što vući iz jedne, pa iz druge dojke. To je trajalo dok nisam odlučila otići u trgovinu i ponuditi mu bočicu adaptiranog mlijeka da vidim plače li stvarno od gladi ili je u pitanju nešto drugo.
Svijet mi se srušio kada je moj maleni u 5 minuta iskapio i zadnju kap adaptiranog mlijeka.
Neću lagati, osjećala sam užasan pritisak od rođenja djeteta da moram dojiti, a to su zagovarale i sve savjetnice za dojenje, sve Mama grupe, sestre u rodilištu i šire. Svi kojima sam se obratila su mi rekli da nije istina da nemam mlijeka i da samo stavljam dijete na dojke. Nakon još tjedan dana mučenja s time i pijenjem 4 litre tekućine (vode, čajeva za dojilje za proizvodnju mlijeka…), hranjenjem s jednim dodatnim obrokom doživjela sam, kako su mi rekli, početak depresije. Plakala sam neutješno, izgubila apetit (ali sam se i dalje tjerala jesti jer sam znala da moram), osjećala se kao nemajka, beskorisno jer kako sad odjednom ne mogu nahraniti svoje dijete…
Zahvaljujući mojoj majki koja me trgnula iz tog balona depresije odlučila sam se početi izdajati kako bi sama sebi mogla pokazati imam li dovoljno mlijeka ili ne. Pokazalo se točnim da jednostavno nemam. Sada se izdajam i dalje u nadi da će se mlijeko početi stvarati više, ali nažalost moje dojke odbijaju suradnju. Tako da pola vremena dojim, a pola dajem adaptirano mlijeko i više me konačno ne grize savjest zbog toga. Prošla sam apsolutno sve što se može proći sa dojenjem: upaljene dojke, ragade i sada manjak mlijeka i nitko mi ne može nabijati grižnju savjesti jer mu to ne dopuštam.
Posložila sam si u glavi da nisam nemajka što dijete ne dojim ”full time” jer jednostavno nije da nemam volje, nego nemam s čim.
Što ćemo danas imati natjecanje koja je bolja majka – ona koja hrani dijete ovako ili onako?
Glupost! Neću dopustiti da moje dijete bude gladno i da onako vrišti od gladi kao na početku ma što god mi netko rekao. Očito imam problem s dojkama i mliječnim žlijezdama i sada konačno znam koliko se žena s time borilo, makar mi se tada činilo kao da sam Pale sam na svijetu.
U današnje vrijeme je ogroman pritisak na majke da doje, a ako ne doje osuđivane su od strane društva. Opet, ako doje i to rade u javnosti – opet ih osuđuju. Ako hrane djecu adaptiranim mlijekom – sebične su jer si žele sačuvati izgled dojki. Mogla bih unedogled o tome, ali i o pritisku majkama da se vrate u svoj broj traperica tjedan dana nakon rođenja djeteta. Toliko se malo priča o tome što takvi pritisci rade ženskoj psihi, pa nije ni čudo da sve više (ali i dalje nedovoljno) čitamo o postporođajnoj depresiji.
Sve majke su savršene jer su ipak one nosile 9 mjeseci jedno živo biće, a na kraju ga i donijele na svijet. Zar je stvarno bitno kako se dijete hrani umjesto da pitaju majke kako im je dijete? Sretno? Voljeno? Zadovoljno? Umjesto tolikog pritiska i forsiranja isključivo dojenja, trebalo bi pružiti podršku svim mladim mamama da se uspješno priviknu na novu ulogu.
Sve je dopušteno, ali osuđivanje jer ne doje – NIKAKO!
Mirela, 29 godina. Ljubiteljica kozmetike i šminke koja vodi svoj beauty blog Dance of Victims već 8 godina. Od nedavno mama predivnog velikog dječaka zbog kojeg su se drugačije posložili prioriteti u životu. Ne trpi nepravdu i uvijek će reći ono što misli, makar se mnogima to ne svidjelo.