gubitak bebe, za one koji su izgubili i za one oko njih

Danas je točno godinu dana otkako sam prvi put rodila. Ustvari ne sjećam se, hitno sam operirana jer se beba nije mrdala. Imala sam priliku držati to svoje klupko svega na ovom svijetu 8 dana, imala sam priliku izdajati mlijeko, imala sam priliku pjevati joj, imala sam priliku presvlačiti joj pelene jer je to jedna od par fizioloških funkcija koje je obavljala, imala sam priliku držati je u naručju s mehaničkim ventilatorom za disanje i ostalim priključcima, imala sam priliku držati njene male napuhane prstiće i imala sam priliku odlučiti kad i kako će umrijeti jer nije bilo ‘’etički’’ držati je na životu. Toliko noći se budim s pitanjem što bi bilo da je poživjela možda još koji sat. Bi li počela disati sama? Bi li se njen mozak magično iz vodenih cisti pretvorio u normalno moždano tkivo? Bi li ikad otvorila oči? Jedini odgovor koji sam dobila od doktora na sva moja pitanja i koji je ‘zadovoljavao’ moju dušu i znao da je 100% točan jest da znanost nije uznapredovala dovoljno u ovom povijesnom momentu.

Gubitak bebe je nešto neopisivo, neizrecivo, nestvarno i nepravedno, s čim se živi čitav život. Međutim, borba s bolom nije jedina borba koju imamo.

 

Jedna od stvari koje me muče je kako društvo tretira smrt, gubitak i tugovanje kao da je nešto nenormalno, kao da je nešto sramotno, kao da je nešto o čemu je bolje ne pričati. I tako oni koji izgube bebe šute, a oni okolo njih ne pitaju ništa jer je tako ‘lakše’. Iako sam bila u šoku od samog nedostajanja svog djeteta, šokiralo me je kako je pola moje obitelji šutjelo, kako su poznanici kad bi me sreli na ulici izbjegavali da pitaju ili kažu bilo što, iako su znali i vidjeli me odjednom bez trbuha, bez bebe i bez života u očima. U tim momentima sam se pitala pa je li njima teže nego meni? Kroz svoj bijes uspjela sam razumjeti da ljudi okolo ne znaju što bi rekli, ne znaju što bi napravili, i boje se da ne mogu razumjeti i da jednostavno ne žele povrijediti ili podsjećati. Tako sam počela razmišljati kako objasniti poziciju i emocije onih koji izgube bebu, i kako ovi okolo mogu pomoći.

Prvi dodir je bolnica i medicinska njega koji su ‘šlag na tortu’ u svom tom šoku! Počevši od toga da bolnice nisu opremljene i spremljene za smrt. Doktori i ginekolozi nisu dovoljno obučeni i ne daju sve potrebne informacije budućim mamama. Rađaone donose bebe u život, i na smrt nisu spremni i ne žele imati ništa s tim. Jedan jako bitan savjet za vas ako ste medicinska sestra ili doktor – molim vas ne bježite od tih ljudi koji su izgubili bebu, njima ste najpotrebniji. Obavite sve analize kako bi ustanovili je li majka u redu, pitajte ih da li im je potrebno nešto, pomozite im da ustanu iz kreveta, da se obuku, da jedu. Ponudite se da nazovete pogrebno. Morate biti spremni za takve stvari. Ako niste mogli pomoći onim mrtvima, pomozite ovim živima, ne ostavljajte ih na cjedilu i samima sa sobom. Od svog šoka roditelji nisu u stanju misliti u tom trenutku. Svaki roditelj mora imati pravo vidjeti tijelo bebe ako to želi, pripremite to tijelo na dostojan način, okupajte i umotajte u dekicu. Pomozite im da odnesu neke uspomene sa sobom. Otisak stopala i ruku, dekicu. Upitajte ih bi li htjeli napraviti par slika, koliko god morbidno vama zvučalo sada, i koliko god oni bili šokirani, upitajte, ne znate koliko će značiti poslije!

Ako ste prijatelj ili član obitelji onih koji su izgubili bebu budite tu za njih. Pomozite im s pogrebom, s kućnim poslovima, s kuhanjem hrane, izvedite ih vani da prošeću. Možda neće htjeti pričati o svemu, ili neće moći, ali oko praktičnih stvari im svakako možete pomoći. I kad smo kod pričanja ne lupetajte gluposti.

Rečenice kao što su ‘mladi ste bit će još djece’, ‘tko zna zašto se dogodilo’, ‘sudbina je takva’, ne smanjuju bol, i drugo dijete ne može zamijeniti ovo prvo. Pomozite im da se nose s tugom.

Moji roditelji i sestre su proveli svo vrijeme sa mnom, nismo puno pričali, ali vodili su računa o kući, da jedem ispravno i bili su tu, što mi je od neopisive važnosti. Od svoje mame sam dobila najudobniju, plišanu pidžamu, kao da je znala da ću provesti podobar period u njoj. Mame će svakodnevno misliti i ‘pričati’ sa svojom bebom. Poklonite im nekakav lijep dnevnik, gdje mogu pretočiti svoje misli i pričati s tim malim čudom koje je bilo u njihovom trbuhu. Kao što postoje paketi za porođaj tako bi trebali postojati paketi za pobačaj ili drugi vid gubitka bebe. Kupite nešto udobno, termosicu, umirujuće čajeve, kokosovo ulje, ogromne uloške, puno čokolade i odnesite im ili pošaljite. Uključite nešto i za tate, i oni su bili trudni na neki način.

Mame i tate će to podnijeti drugačije. Obične stvari žene i muškarci doživljavaju drugačije, a u bitnim i ogromnim je užasno velika razlika. Tate će vrlo vjerojatno šutjeti, u njihovim mislima što manje emocija pokažu to će ih manje boljeti, što manje se vežu za to klupko svega, to će se manje sjećati. I u njihovim mislima oni moraju ostati jaki, zbog mame i druge djece ako imaju. Upitajte ih kako su, upitajte treba li im što, izvedite ih na pivo, otiđite biciklom negdje, izađite u prirodu s njima, potrebno im je! Mame će otvoreno plakati iako bi možda htjele sakriti suze, ali ne mogu, ta bol ide sama od sebe van. Ne bojte se njihovih suza, suze moraju van. Ne postoji uzalud mit da suze liječe, liječe jer se tako priznaju emocije koje postoje, jer se tako uči nositi s njima. Ako su spremne pričati, pustite ih da pričaju i da vam se isplaču u zagrljaju. Pitajte ih o bebi, o porodu, o situaciji u bolnici, o situaciji kući.

Ta razlika u podnošenju i prihvaćanju boli će dosta utjecati i na odnos i brak. Vrlo često brakovi pucaju, jer doživite takvu tragediju zajedno, a proživite to drugačije.

Smrt i gubitak bebe vas mijenja u potpuno drugu osobu. Morate se međusobno razumjeti, morate pričati, morate se grliti i podržavati.

Dajte prostora i vremena jedno drugom. Poštujte tu razliku, svatko traži svoj način da se nosi s tim. Niste krivi, ni jedno ni drugo, ne tražite krivca. Otvorite se jedno drugom, kako vi vidite i osjećate to što se dogodilo. Trebat će vam vremena da naučite živjeti sa ovom boli i da se ponovo upoznate. Pružite podršku jedno drugom koliko god je to moguće i imajte na umu da pogrdne riječi koje su izgovorene nisu s namjerom da vas se povrijedi, bijes partnera nije usmjeren na vas, vi ste u prvoj liniji. Bijes je na sve drugo samo ne na vas.

Jedna stvar o kojoj ne mogu puno pričati, ali imam dijelom iskustvo je kako priopćiti postojećem djetetu smrt brata ili seke. Sve zavisi koliko godina imaju i koliko su u mogućnosti da razumiju, ali jedna stvar je sigurna, oni znaju da nešto nije u redu, ne znaju kako i zašto ali znaju. Ako ih ne suočite s njihovim osjećajima, postoji mogućnost da će nositi traumu za čitav život. Moja mlađa sestra od 10 godina je provela posljednje dane trudnoće sa mnom, bila je u bolnici sa mnom kad su me operirali, bila je sa mnom kad sam dolazila iz bolnice svaki dan i ne znam zašto, ali kad god bih bila s njom trudila sam da se smijem. Valjda je to neka automatska reakcija i pokušaj da ju zaštitim. Nisam htjela da vidi kako patim. Smijala sam se, zbijala šale i pokušala se igrati s njom. Prošlo je par mjeseci otkako sam skupila snage da pričam s njom o tome što se dogodilo. Kad sam ju upitala je li itko pričao s njom i kad je rekla da nije, vidjela sam sva pitanja i svu zbunjenost a nisam mogla ni zamisliti što je sve bilo u njenoj glavi. Moj strah je bio što smo daleko, i bojala sam se vidjeti je kako plače, a ja nisam bila tu da je zagrlim. Međutim morala sam pričati. Upitala sam je kako je ona to sve vidjela. Rekla sam joj da je normalno da plače, ta tuga je isto normalna i ona je izgubila nekog. Rekla sam joj da me ne može povrijediti pitanjima i da može pitati i pričati što god hoće. U jednom me trenutku počela ispitivati nije li možda njena krivica – ovaj osjećaj krivice je zajednički svoj djeci. To će djeci biti prvo na umu, da oni nisu napravili nešto pogrešno? Morate ih lišiti svakog osjećaja krivice. Moje mišljenje je da je zdravo suočiti dijete sa onim što se dogodilo. Kako, zavisi od njihovog uzrasta i razumijevanja, ali djeci treba pokazati da je tuga normalna kada se nešto tako dogodi.

Ne treba skrivati, treba prihvatiti i pokazati da život ide dalje. Pomoći ćete im da se zdravije nose sa svim emocijama u budućnosti.

Ono što muči mnoge je pitanje kad ste spremni za drugi pokušaj? Ti roditeljski hormoni ne odlaze tek tako i najradije biste da možete imati bebu odmah. Psihički će vam biti potrebno vremena i morat ćete raditi na tome, bojat ćete se svega i imati strah da sve može poći po krivu, ali morate nadvladati taj strah. Ja sam htjela drugu trudnoću od prvog trenutka kad sam vidjela Auroru, ali moje tijelo je bilo daleko od spremnog. Ozdravite, vodite računa o svom tijelu. Vaše tijelo je ono što jedete, jedite dobro. Ako niste do sada, pokušajte trčati ili se bavite nekim drugim sportom, pomozite svom tijelu da izbaci sve loše! U suštini doktori daju zeleno svjetlo nakon normalnog porođaja već nakon trećeg mjeseca. Sve zavisi od vašeg fizičkog i psihičkog stanja. Nakon carskog reza se preporučuje godina do dvije, mada poznajem žene koje su dobile zeleno svjetlo nakon šest mjeseci. Ja sam imala neke bolove par mjeseci nakon carskog i nisam bila sigurna u svoje tijelo. I to je nešto na čemu morate raditi, da povratite samopouzdanje u sebe i svoje tijelo. Nije lako biti trudna, nositi bebu i odjednom vas uspavaju i probudite se bez trbuha i bez bebe.

Morate biti svjesni da vas tijelo nije izdalo. To sve što osjećate vi, osjetit će i vaša buduća beba. Morate biti oprezni i morate vjerovati da će sve biti dobro.

I na kraju ovog dugog teksta koji je ustvari prekratak, gubitak bebe u bilo kojem periodu trudnoće je užasan, ali život ide dalje. Vrijeme nagriza sjećanje i neki evolutivni, preživljavajući instinkt će vam pomoći da pronađete način kao da živite sa svim. Nikad nisam imala suicidalne misli jer sam tako obećala njoj, maloj koja nije imala priliku za ovaj život. Obećala sam da će ona biti moj razlog za život. I imala sam svu moguću podršku. Nisam nerealno pozitivna i ne znači da su mi dani ispunjeni osmjehom, naprotiv. Ali borim se, borim se da se smijem, da budem sretna i da se ne bojim.

Smrt je dio života, i moramo se pomiriti s tom prolaznošću. I nismo umrli mi sami. Ja sam se okrenula sebi, počela sam otkrivati ono što sam zaista, počela sam biti ponovno kreativna, upoznavati i interesirati se za različite kulture i mjesta. Počela sam slušati ljude i pokušavala razumjeti njihove probleme i zbunjenosti. Mnogi su mi bili smiješni, u usporedbi s mojom boli, ali bol se ne uspoređuje!

Od našeg zadnjeg zagrljaja svaki zalazak sunca je posvećen njoj, svaki vjetar na koži me podsjeća na nju, svaki osmjeh djeteta budi misli kakva bi bila ona, u ovom trenutku.

Nekad je teško pogledati te male plave oči nečijeg drugog djeteta, neopisivo mi nedostaje. Ali zatvorim oči, sjetim se svakog njenog dijela tijela i obuzme me neka neobična toplina. Nasmijem se tužno i zahvalno, što sam ju mogla nositi u trbuhu i što sam baš ja njena mama <3.

P.S. Sretan rođendan Amore.

Aurora Agrahya

Aurorina mama. Liječim se sa umjetnošću i kreativnošću. Otvorena uvijek za duboke razgovore, kasne šetnje, nove ideje, nova mjesta i aperitivo. 

Blog: https://auroraagrahya.com/