o gubitku djeteta i životu majke nakon tog gubitka

pexels.com

Iako svaka četvrta žena izgubi trudnoću, u društvu se jako malo zna i priča o tome. Knjiga O smrti i životu: Art-psihoterapijski pristup suočavanja sa žalovanjem nakon gubitka djeteta u trudnoći autorice, psihologice i psihoterapeutice Ane Božac svjedoči o iznimno osjetljivoj temi velike društvene značajnosti, nažalost zanemarene. Svjedoči o gubitku djeteta u trudnoći i o nastavku življenja nakon tog kobnog događaja.
U prvom dijelu knjige autorica, iznosi sirove crtice iz vlastitog dnevnika o žalovanju, o boli, preživljavanju i proživljavanju različitih dubokih emotivnih stanja koje žalovanje donosi sa sobom. Iskrena, emotivna priča potkrijepljena je svjedočanstvima drugih žena koje svojim hrabrim pričama svjedoče duboku bol, stigme društva, snagu i hrabrost preživljavanja i životne borbe.
U drugom dijelu autorica iznosi društvene stigme i teorijske postavke o smrti djeteta u trudnoći i procesu žalovanja. Naglašava važnost prihvaćanja i izražavanja te iznosi niz načina suočavanja s različitim emocijama tijekom žalovanja kroz perspektivu kreativnog pristupa psihološkom procesu žalovanja.
U posljednjoj cjelini opisano je 40 art-terapijskih vježbi koje se mogu provoditi tijekom godine žalovanja te niz rituala kako bi se olakšali i svjesno procesuirali gubitak djeteta i oproštaj, a samim time kako bi se otvorio prostor za novi, snažniji, svjesniji, mudriji i bogatiji život.  

Autorica nam je otkrila što ju je motiviralo na pisanje knjige i kako se baš odlučile za tu tematiku.

“Moja motivacija je nažalost bolno iskustvo gubitka kćerkice u 6 mjesecu trudnoće. Suočena sa šokom, hladnoćom medicinskog sustava i svime što je uslijedilo poslije, prožeta neopisivim osjećajima bola, tuge, straha, očaja, bespomoćnosti…imajući saznanja o važnosti aktivnog procesa suočavanja sa žalovanjem i važnosti davanja smisla i ovom proživljenom iskustvu, morala sam iznijeti na površinu sve ono o čemu se ne priča i početi činiti razliku na toj razini u Hrvatskoj, početi otvoreno pričati o tome, ponuditi edukaciju za stručnjake kako raditi sa ovom vrstom trauma i ponuditi mamama izlaz.

Prvo sam pisala svoje osjećaje i ono što proživljavam, potom sam opisala tuđa iskustva drugih žena koje su pristale na to i poslale mi svoje priče, a u drugom poglavlju iznijela sam suštinu problema o pobačaja u društvu, o šutnji, o svim problemima s kojima se žene susreću, te predložila niz sugestija što i kako činiti kad smo suočeni sa najgorim. U trećem djelu detaljno sam opisala 40 art-psihoterapijskih vježbi kroz koje se procesiraju sve emocije s kojima se najčešće žene suočavaju u tom procesu žalovanja. 40 vježbi zamišljeno je za rad kroz godinu dana, jer je dobro jednu vježbu raditi jednom tjedno. Sve vježbe žene mogu raditi same, a ako ne razumiju ili im je taj način rada nepoznat svakako mi se mogu javiti pa da zajedno odradimo terapijski proces ili potražiti nekog drugog terapeuta. Na kraju sam opisala 24 rituala kroz koje možemo simbolički se povezivati sa svojim djetetom i oprostiti od njega. Knjiga je teške, bolne tematike, svjedoči iskrene životne priče desetke žena i svojevrsni je vodič izlaska iz mraka procesa tugovanja do svjetla, pruža nadu i utjehu svim napaćenim srcima i praznim rukama koje vape za svojim anđelima.

Mislite li da je spontani pobačaj još uvijek tabu tema u Hrvatskoj?

O da, spontani i bilo koji drugi pobačaj velika je tabu tema u Hrvatskoj a i šire. Dio knjige posvećen je upravo tome – važnosti govora o toj temi, važnosti zbog prorade traume, važnosti zbog znanja koje olakšava prolazak traume i osjećaja da nismo sami, važnosti zbog dobivanja podrške od drugih i važnosti zbog osjećaja da nismo krivi što nam se to desilo. Nažalost žene budu u šoku, često nemaju adekvatan suport od obitelji odnosno obitelj želi da se žene što prije oporave i idu dalje, a proces oporavka je drugačiji od toga i zahtjeva svoje vrijeme i tugovanje i izražavanje. Često nailazimo na nesuosjećajnost u okviru medicinskog sustava i prepuštenost samima sebi u cijelom tom procesu. Na razini kulture još se negdje protežu optužbe da je žena sama kriva za to, da je to nešto čemu ne treba pridavati važnost, da plod koji je spontano odbačen u prva tri mjeseca nije dijete i slično. Međutim osjećaji kroz koje žene prolaze i tek kako su važni i tek kako zahtijevaju našu punu pažnju, podršku i suosjećanje.

Koji je jedan od najvećih problema s kojima se susreću žene nakon pobačaja?

Prvi problem jest fizički: pobačaji mogu biti itekako bolni, eški, kiretaže, porodi mrtvog djeteta izuzetno su traumatični, a sve se to odvija kao pod normalno „ to smo obavili, idemo dalje”. Međutim šok i trauma fizička i emocionalna jako su duboke. Na to se vežu fizičke posljedice i problemi koji mogu biti posljedica ili uzrok pobačaja. Drugi problem jest nedostatak podrške društva: medicinski sustav rutinski odrađuje, u društvu se o tome ne priča, svi izbjegavaju tu temu, ne žele o tome pričati, pa i najbliži članovi obitelji da, jesu tu za nas, ali očekuju da se što prije oporavimo, ne pričamo o tome, ne plačemo i idemo dalje, što sve žene tjera u još dublju izolaciju. Treći, najveći problem jest emocionalni: bol je prevelika, tuga, krivnja, bespomoćnost, ranjivost, osjećaj izdaje vlastitog tijela, ljutnja, bijes, strah, napadi panike, očaj, osjećaj praznine i samoće, izolacija, tupost, valovi velike boli ili potištenosti, nesanica, noćne more, depresija, tjeskoba, ptsp… i mnogi drugi opsjedaju i ne daju mira. Prolaziti kroz to izuzetno je teško, bez razumijevanja ili podrške okoline mnoge se žene utapaju i traže bijeg. Međutim, terapijski gledano tugovanje jest proces prolaska kroz bol do nove jače sebe.

Hvatanjem u koštac sa svim bolnim osjećajima, njihovim prihvaćanjem i izražavanjem, aktivnim bavljenjem svim tim sadržajima može se doći na drugu stranu snažnije i potpunije.

 

Što točno znači art-psihoterapijski pristup?

I upravo kad govorimo o aktivnim bavljenjem emocijama tu dolazi do izražaja i art-psihoterapijski pristup koji omogućuje osvještavanje i izražavanje emocija na kreativan način: kroz pisanje o svim osjećajima, kroz pokrete tijela: vikanje u jastuk, lupanje madraca, plesanje i izbacivanje svih osjećaja, davanjem pokreta određenim osjećajima, kroz slikanje boli, tuge, ljutnje…kroz vizualizaciju pozitivnih osjećaja u koje se negativni mogu transformirati, kroz vizualizaciju sebe kao zdrave, snažne cjelovite osobe, kroz modeliranje određenih osjećaja ili simptoma u glini i drugim materijalima kako bi mogli dublje ući u kontakt s porukama tijela i čuti pouke koje naše unutarnje mudro biće ima za nas. Art-psihoterapijski pristup nudi niz neverbalnih i verbalnih alata za komunikaciju sa svojim nesvjesnim dijelovima sebe kako bi osvijestili i izrazili osjećaje, omogućili im izlaz, te čuli pouke svojeg tijela i došli u kontakt sa autentičnim bićem ispod svih nakupljenih površinskih slojeva strahova, blokada, emocija i sl.

Art-psihoterapijski pristup nije samo bavljenje kreativnošću kako se ponekad misli, nego jest psihoterapijski proces u kojem se zaista bavimo dubokim emocijama koristeći kreativne tehnike kako bi zaobišli mentalne cenzure i olakšali pristup podsvjesnim sadržajima, i dopustili tijelu da emocije izražava na onaj način koji mu je spontan – tjelesni.

Kako i na koji način možemo biti podrška ženama koje su doživjele gubitak djeteta?

Dopustimo im da nam ispričaju svoju bol, svoju priču, nemojmo mijenjati temu, ili ostati hladni na njihovu bol jer nam je to preteško za slušat. Nema goreg nego ostati hladan prema nečijim osjećajima jer upravo na taj način šaljemo poruku „nije u redu da mi to pričaš”. Poslušajmo, suosjećajmo, budimo tu jedni za druge. Topli zagrljaj, dopuštenje da je ok izraziti svoju bol, isplakati ju – velika je stvar.

Osnovati grupe podrške za mame koje su preživjele gubitak djeteta, omogućiti im psihoterapiju, otvoreno pričati o tome, čitati, pisati, nuditi aktivnosti i priznavati važnost anđela na kulturnoj razini ono je što bi kao društvo trebali napraviti. Senzibilizirati medicinski sustav, u ginekološke ordinacije i rodilišta uvrstiti psihoterapeute kao redovnu dostupnu pomoć za suočavanje sa svim emocionalnim zadacima sa kojima se žene susreću jedna je od temeljnih stvari koju ja vidim kao nužno potrebnu.

 

Ana Božac, mag.psih., gestalt psihoterapeut, art-psihoterapeut

www.anabozac.com