prestanak dojenja i poludjeli hormoni

unsplash.com

Drage moje mame, možda će se u ovom tekstu pronaći mame koje su dojile malo duže kao ja, no bilo da ste dojile 10 dana ili 3 godine, dojenje u svakom slučaju nije lako i tema je o kojoj se malo priča. Ja se ovdje želim dotaknuti teme prestanka dojenja, koje je trajalo u mom slučaju dvije godine i 4 mjeseca i možda bi trajalo i duže da me malac nije počeo gristi, doslovno kao da grize komad mesa.

Kod mene je uspostava dojenja išla lako, mlijeka je bilo na izvoz, dijete je super napredovalo, formulu nismo trebali, paralelno je jeo i svu drugu hranu, težinom i visinom debelo iznad krivulje rasta. Dakle, stvarno školski. Iako, imala sam dva gadna mastitisa, izgrižene bradavice s gnojnim ranama, a svaka mama zna kako to boli i kakva je to trauma, a jedini lijek za to je dojiti još više i više da upala prođe.

Nakon što je dijete napunilo godinu dana počela sam razmišljati ima li smisla da ga dojim i dalje te sam se malo raspitala o benefitima produljenog dojenja, ali najviše poštovala moju i njegovu želju te odlučila nastaviti. Ne znam zašto sam bila krivog mišljenja (valjda zato jer se nigdje o tome ne piše baš), da što vrijeme više prolazi i što se dulje doji, prestanak pada puno teže i to ne samo djetetu, već i majci.

Dojila sam na sve strane, u autu, kafiću, u gostima, feštama, na plaži, ležeći, sjedeći, stojeći, ispred mog tate, braće itd. Imam sreću pa radim blizu doma, pa sam čak i svoju pauzu za gablec koristila da odem doma i podojim malog, koji više nije bio beba već dijete od godinu i pol koje je jelo sve. Budio se noću jedno milijun puta za podoje, dnevno spavanje isto tako.

I tu je negdje krenulo moje pucanje po šavovima i sve jača želja da prestanem.

Imao je već blizu dvije godine, stalno je visio na meni i na sisi. Imala sam dojam da stvaramo nenormalan odnos. Tu sam zapravo shvatila da ga je vjerojatno bilo lakše odviknuti s godinu dana nego sada s dvije, jer neće dijete samo odustati od nečega što mu predstavlja utjehu, maženje, fino mu je za papati i slično. Bila sam umorna od dizanja po noći, trčanja doma pod gablecom, konstantnog visenja po meni i sisi. Moja mama koja nas je imala 5-oro i dojila svako u prosjeku 2,5 godine rekla mi je, vidjevši koliko sam se već počela mučiti, moraš to prekidati. Stavi papar ili flaster ili ocat i neće više tražiti. Probali mi i to, ali ne, mali to poliže i nastavi dalje. Potražim ja savjet i kod RODA gdje napišem da sam probala s paprom i slično, na što sam dobila takvu jezikovu juhu da se kod njih ne toleriraju takve okrutnosti prema djeci te da pod hitno obrišem riječ papar iz posta koji sam napisala 😊. Ajde izbrišem ja papar i preformuliram, te dobijem od njih savjet da s djetetom porazgovaram i objasnim mu da je velik i da mu dojenje više ne treba. Pokušam ja i tako, no ni to nije prošlo, klimao je on glavom kao da razumije i za 10 minuta već bio na sisi.

Mučila sam se jako sama sa sobom, vodila unutarnje borbe i nisam imala nikakav plan ni način kako da ga odviknem od dojenja, a nisam mogla više.

S 2 godine i 4 mjeseca u par navrata me počeo gristi, jednom tako jako da sam mislila da mi je odgrizao pola sise i tada sam rekla dosta je više i napravila ono što je većina mama savjetovala – samo mu nisam dala više i pripremila se na kišu suza i decibele vrištanja. On je odvrištao svoje i shvatio da dojenja više nema. Nisam mogla vjerovati da će to biti moguće i tako lako.

Ali tu kreću muke po mami, o kojima se također možda ne piše dovoljno i tu ne mislim samo na prepunjene grudi koje morate masirati, pomalo izdajati i paziti da se ne upale, nego na splet hormona koji krenu divljati, a sve mi žene dobro znamo da kad hormoni kolo vode, nije lako živjeti uopće. Osjećala sam se tako prazno, tako tužno, plakala sam svaki čas, gledala slike gdje smo dojili, prisjećala se svih divnih trenutaka kad bi se moje malo klupku privilo uz mene i dojilo. Razmišljala kako više nikad neću dojiti, kako je jedna važna uloga kao majke i žene gotova, kako me moje dijete neće više toliko trebati itd.

Bilo mi je jako teško psihički da nisam mogla ni zamisliti da ću tako patiti za nečim što sam jedva čekala da prestane.

Uza sve ovo prije navedeno kroz što prolazimo, mi žene moramo i funkcionirati na poslu, doma, biti mame i ostaloj djeci ako ih imamo, biti dobre supruge, domaćice, frendice i voditi ovakve teške borbe same sa sobom jer kome ćeš objasnit da plačeš jer si prestala s dojenjem nakon 2,5 godine. Ali evo i to je prošlo, sve prođe, sad nas čekaju neke nove borbe i neka nova odvikavanja (od pelena).

Eto mame, htjela sam ovim tekstom podijeliti svoje iskustvo jer znam da ima dosta mamica koje se nalaze u istoj situaciji i pitaju se što i kako, pogotovo ako je, kao meni, prvo dijete. Nije lako. Nije lako uspostaviti dojenje, nije lako ne moći dojiti dijete iz bilo kojeg razloga, nije lako kada te pitaju dojiš li i do kada si dojila, nije lako imati upaljene grudi, nije lako odviknuti dijete od dojenje, zapravo sve što se tiče dojenja nije lako, ali je, složiti ćete se sa mnom,  jedno ipak divno iskustvo.

Sama pomisao da jedna žena ima sposobnost proizvesti hranu i to visokokvalitetnu hranu za svoje dijete je prekrasna. I iako moje sise sada izgledaju kao dvije osušene smokve ponosna sam na sebe i na njih jer su odigrale bitnu ulogu u mom i životu moga djeteta. Zato mame budite ponosne na sebe, bilo da dojite ili ne, vi ste kraljice kako god okrenete!

Maja Leskovar
MAJA Magistra ekonomije koja je živjela dugi niz godina u Splitu, udala se i zadnje 4 godine živi u Križevcima. Obožava putovanja zato je i vlasnica putničke agencije. Teški hedonist, obožava fino papati, obožava sve moguće i nemoguće wellness tretmane. Voli jako čitati i učiti strane jezike od kojih aktivno priča engleski i njemački, te pasivno talijanski i španjolski. Zaljubljenica u komedije i smijeh. Klasa pesimist koja već par godina radi na svojoj duhovnoj dimenziji i tranziciji prema optimizmu i uživanju u sadašnjem trenutku.