zašto nas djeca ne slušaju?

unsplash.com

Često vam se dešava da ste frustrirani kad vas djeca ne slušaju. Da vas poslušaju iz prve još niste doživjeli ili se to rijetko događa. Jedan od najizazovnijih zadataka roditeljstva je kako postići to da nas djeca slušaju, odnosno kako postići što bolju zajedničku suradnju. Ideja da to ostvarimo često nam se čini kao utopija. Iznenađujuće je koliko to ima veze s načinom na koji mi komuniciramo s njima. U to smo se već više puta uvjerile  u odnosu s vlastitom djecom.

Najčešća naša reakcija kad nas djeca ne čuju je da krenemo dizati glas dok ne dobijemo njihovu pažnju ili reakciju. Ali mi ne želimo samo njihovu pažnju, nego želimo da čuju i sadržaj koji im izgovaramo kako bi mogli učiniti to što im govorimo. Bilo bi poželjno da im uspijemo dati određenu uputu s distance, a da nas pritom djeca ne ignoriraju ili kreću u pregovaranje.

Što bi bilo kad bismo našli načina da naša djeca bolje surađuju umjesto da se posljedično bavimo nekim lošim ponašanjima nakon što nas nisu poslušali. Postoji način.

Evo jedan primjer. Kad kažem svojoj kćerki da se ujutro sprema za vrtić, ponekad to trebam ponoviti pet puta prije nego me zaista posluša. Najčešće to završi tako da počnem vikati, obje postanemo ljute i frustrirane pa sve skupa ne završi dobro. Rastajemo se u lošoj atmosferi što mi teško pada. To me navelo na puno promišljanja i moram priznati da sam primijetila poveznicu između njenog neslušanja i načina na koji ja komuniciram. Kada ona ne posluša, zbog čega ja moram više puta ponoviti svoju uputu je kada ja radim nešto drugo i nisam fokusirana na nju. Primijetila sam da je suradnja uvijek bolja kada ju gledam u oči dok joj govorim što treba učiniti, kad ju tražim da ponovi uputu i kad gledam kako počinje raditi to što sam joj rekla.

Djeca nisu kao mi i ne funkcioniraju jednako kao odrasli. Oni nisu unaprijed svjesni mogućih posljedica za njihovo ponašanje niti imaju razvijen osjećaj odgovornosti za to.

S odrastanjem se to mijenja i postaje sve bolje. Naravno potrebno je neizmjerno puno strpljenja za sve to. Također se potrebno neprekidno podsjećati da su oni samo djeca i da ponekad ne slušaju samo zato što imaju godina koliko imaju i drugačije interese u tom trenutku.

Nudimo par savjeta koji vam mogu pomoći da ostvarite bolju suradnju i komunikaciju sa svojom djecom. Bez obzira na manjak vremena i nedostatak strpljenja, imamo odgovornost upoznati vlastitu djecu. To bi značilo da se potrudimo razumjeti tko su oni zaista i kako funkcioniraju. Unatoč tome što smo mi njihovi roditelji i oni naša djeca, njihova logika i interesi mogu biti bitno drugačiji od naših. Da bismo ih stvarno upoznali, prvo smo mi ti koji trebamo čuti njih, a tek onda očekivati da oni slušaju nas. Pri tom si trebamo  postavljati pitanja koja nam u tome mogu pomoći:

  • jesu li u stanju ispuniti zadatak koji im dajemo,
  • jesmo li ih naučili kako to učiniti,
  • odvlači li im nešto pažnju dok im dajemo uputu?

Jednom prilikom tražila sam svog sina da detaljno pospremi svoju sobu, pretpostavljajući da zna što pritom mislim. Kasnije sam pronašla razno smeće pospremljeno u kutije za cipele uredno složene ispod njegova kreveta, a čistu odjeću bačenu u košaru za prljavi veš. Naravno da on za taj zadatak nije uložio svoj maksimum, ali možda ni ja nisam dala dovoljno jasne upute niti izgovorila dovoljno precizna očekivanja. Što jasnije mi komuniciramo, to će nas djeca bolje razumjeti.

Evo 5 stvari koje vam mogu pomoći da bolje komuniciramo s vašom djecom i da vas oni bolje i brže poslušaju:

 

Pobrinite se da im ništa drugo ne ometa pažnju dok im nešto govorite

To može biti jednostavna uputa na samom početku – ,,Molim te gledaj me dok ti govorim, tako da znam da me čuješ”. Na taj način dajemo im do znanja da ih poštujemo i da ne mislimo kako nas u startu ne žele poslušati.

 

Nemojte ih tražiti da čine nešto što nije u skladu s njihovim mogućnostima

Rekli ste svom petogodišnjaku da nakon crtića pospremi svoju sobu. Nakon pola sata, kad je odgledao crtić, on se počinje igrati s legićima umjesto da posprema. Vi ulazite u sobu i govorite kako ste ga zamolili da pospremi, a on razočarano govori: ”Da znam, ali mogu li prvo završiti igru s legićima?” On i dalje pokušava izbjeći pospremanje, a vi postajete sve nervozniji.

Postoji način da izbjegnete tu situaciju. Vratimo se na početak kada govorite da pospremi sobu. Dok ste mu davali uputu vjerojatno nije bio baš koncentriran na to što mu govorite jer je gledao crtić.

Često petogodišnjaci još uvijek nemaju kapaciteta da odjednom zapamte sve upute koje su dobili, posebno kad je to s vremenskim odmakom. Pospremanje sobe nije baš najuzbudljivija stvar već dok mu dajete taj zadatak on vas selektivno sluša.

Što bismo  mogli drugačije?

Bilo bi poželjno da idući puta gleda crtić nakon što je pospremio svoju sobu. No ako takav scenarij nije moguć bilo bi dobro da se po završetku crtića spustite na djetetovu razinu i kad ste sigurni da vas gleda, kažete: ” Želim da pospremiš svoju sobu i kad bi to učinio bez prigovaranja bilo bi mi jako drago. Imam prijedlog – kad odradiš taj dosadan zadatak možeš izabrati jednu igru koju ćemo zajedno odigrati.” Sigurne smo da ćete od djeteta dobiti drugačiju reakciju. Ima nešto čemu se raduje, a i obratili ste mu se uvažavajuće. Na taj način bi trebali izbjeći da ponovno započne igru umjesto pospremanja.

Uzmimo primjer da imate četrnaestogodišnjaka koji je i te kako sposoban zapamtiti zadatak koji je dobio nakon što završi s gledanjem svoje omiljene emisije. U slučaju da on ne ispoštuje dogovor nužno je da osjeti neku posljedicu obzirom na dob i razinu zrelosti koju posjeduje.

 

Pokušajte im se obraćati s poštovanjem, a ne superiorno

Svi imamo bolje i lošije dane, a  to se odražava i na komunikaciju. Iz naših roditeljskih uloga primijetile smo da kad u brzini ili povišenim tonom izbacujemo upute djeci, to ima velik utjecaj na njihove reakcije, na to kako nas slušaju. Kad smo mi ljubazni i uvažavajući, odnosno kad na takav način nešto tražimo od djece, njihove su reakcije slične. Češće nas uvaže.  A kad nejasno i nervozno nešto tražimo od njih djeca  kreću u raspravu ili nas ignoriraju.

 

”Nagrađujte” suradnju

Kad odrade zadani zadatak ili naprave nešto samoinicijativno, nagradite ih. Osim nagrade vrlo je važno da djeca osjete i logične posljedice (kazne).

Na primjer,  kad odugovlače sa spremanjem na spavanje, neće im ostati vremena za priču ili crtić. To je logična posljedica, a kad se spreme u dogovornom vremenu, bez odugovlačenja, ostat će im vremena za priču ili crtić. To je nagrada. Važno je voditi računa o ravnoteži između logičnih posljedica i nagrada jer samo nagrade motiviraju. Najvažnija od svega je dosljednost u bilo kojoj varijanti.

Važno je voditi računa da se ne prijetimo stvarima koje ne možemo ispuniti. Na primjer, ako se ne spreme na vrijeme besmisleno je prijetiti da će spavati kod susjeda, a znate da se to neće dogoditi.

Implementiranje obaveza i strukture djeteta u dnevnu rutinu jako je korisno za vježbanje dosljednosti, discipline i uzajamnog poštovanja.

 

Tekst napisale:

Kristina Vučinić, integrativni dječji terapeut, odgojitelj predškolske djece

Irena Peroš Grgos, integrativni dječji psihoterapeut, prof. pedagogije i sociologije

www.tigrom.hr