žena je najviši oblik života

unsplash.com

Žena je najviši oblik života. U svojoj je ranjivosti upravo toliko snažna da su svi današnji nametnuti prioriteti kroz prizmu onoga što kao ljudsko biće “mora”, predmet suvišne rasprave između različitih mišljenja koja biologija, snažnija od ljudskog mišljenja i znanja, neprestano pobija. I tada, boreći se sa majkom prirodom, žena doživljava lom između stvarnosti u kojoj se snalazi i onoga što joj unutrašnjost svakog trenutka šapuće.

Prije nekoliko dana ležala sam u bolničkoj sobi zbog trudničkih mučnina i ono što sam promatrala toga dana i cijelu noć, nije mi dalo da spavam još nekoliko. Iako i sama prolazim kroz određenu bolnu fazu koja je, iako prirodna, iscrpljujuća i mučna u ovom periodu moga života, ovo nije priča o osobnoj frustraciji, negativnom iskustvu ili ljutnji. Ovo je priča o senzornom iskustvu promatranja odnosa prema ženi, kao biću u kojem je moje tijelo željelo zatvoriti jedno oko i uho ali to nije uspjelo.

Svakoga dana, na toliko mnogo načina, žena iskušava vlastite neviđene izdržaje u svijetu gdje se potrebna svakodnevna podrška definira kao nešto potrebno samo u nuždi. Samo onda kad je kritično, kad je uopćeno teško ili socijalno određeno kao tragično.

Žena koja se žali na vlastitu, intimnu, individualnu granicu, vlastitu djecu, iscrpljenost i gubitak volje, bol ili nezadovoljstvo smatra se nedoraslom i nezrelom u vidu shvaćanja stvari koje “moraš, izdrži i tko ti je kriv”.

Na nju se gleda kao izdržajni stroj koji, kao prvo, zna što ga čeka u majčinstvu, a drugo – koja opcija osim da tako mora biti dolazi u obzir?

Žena se bori sa ovom stvarnošću jer joj nije dozvoljeno da živi svoju istinsku prirodu što zbog vlastitih izbora, izbora koje ne vidi ili načina na koji živi jer drugačije ne zna. Ne žive sve žene kao ni svi ljudi jednako ali iz reakcija koje sam primijetila daje se naslutiti da ne znaju i ne usude se pripadati u žensku, nježnu, meku prirodu.

Mnoge su tako, najčešće primorane kategorizirati vlastiti biološki zov, potrebu i želju za pažnjom, pomoći, razumijevanjem, suosjećanjem kao dugotrajnu borbu koju u jednom periodu možda dobiju kroz riječ, tekst ili pokret ali, dugoročno, uvijek pod masom svijesti i patrijarhata, gube.

Drska žena, lajača, dugog jezika, zahtjevna, preemotivna, osjetljiva, tako, dobije već u samom početku, “otpusno pismo” i u bolnici, ali i životu gdje muškarac određuje koliko joj je dozvoljena razina osjetljivosti. To se događa, naravno uvijek, ispod radara, indirektno, kroz razne načine, nekad uljepšane i opravdane “životom” kojeg treba izdržati i prioritetima koje uvijek treba slagati “na mjesto”.

Meni je ovo još teže gledati jer su moji roditelji i sve ono što su me učili dok sam ih gledala zajedno sušta suprotnost ovakvog odnosa. Njihov odnos zasnovan je na mnogim majčinim izborima gdje je i onda kad je bila nesigurna bila podržana od mog oca.

Dok žene u bolnici plaču zbog toliko mnogo bolnih, transformirajućih situacija u kojima se nalaze, što u mladoj, reproduktivnoj dobi, što u starijoj, osjetljivoj dobi na “zalasku” mladosti i krijeposti, nisam mogla a da svoje kćeri ne zamislim u svim tim ulogama, svim tim nesanicama, svim osjećajima i događajima koji mijenjaju živote, bolničko osoblje se nerijetko podsmjehuje, komentira i marginalizira njihove situacije, mahom žene, a onda uz podršku visoko obrazovanog muškog dijela kolektiva. Komentari, odnosi, postupci, djelovanja i obzirnost na razini su potpuno sebičnih i nesvjesnih ljudi koji, rekli biste, nisu vidjeli i spoznali moguću patnju. Formalno je obrazovanje, u njihovom slučaju, vrlo daleko od znanja o životu, biološki važnim stvarima koje ženu čine ženom na toliko puno načina za koje se nema vremena ili je život prekratak da se time bave.

Ona biva uvjeravana da ne bi trebala plakati, da ne mora dramatizirati i da joj je izdržati, kao što biva poticana da svoju toplu ženskost zamijeni grubom promjenom osobina koje ju čine ženom.

Biva uvjeravana da ne mora rađati, biti majkom i praviti probleme ako se sve to ne dogodi iako ona osjeća da je rođena s tom nježnom, blagodatnom mogućnošću o kojoj može odlučiti sama, svojom intuicijom, i koja ima toliko mnogo prednosti za njezino zdravlje, svijest, poimanje veličine života, njegove veličine i veličine potencijala za koje je sposobna.

Boriti se s biologijom žene odnosno protiv nje, nazivati to evolucijom i ignorirati njezinu pravu prirodu koja je na toliko mnogo načina podržana kroz njezino umijeće, za ženu znači neprestanu unutrašnju bolnu, često i prešutnu borbu i zbunjenost, stanja koja ne može objasniti, podložnost bolestima, nemogućnost sebeljublja, narušavanje prirodnog tijeka života.

A ako sve to činimo neće biti potrebno pitati se tko je odgovoran za nezadovoljstvo i nesretne okolnosti koje nam se događaju. Ponekad direktno kao u bolničkoj sobi a ponekad suptilno, dajući nam do znanja da ne dozvolimo nikada da zaboravimo kako jesmo i možemo biti najviši oblik života.

Korana Kolec
KORANA Mama dvije djevojčice Lane i Ruže, kći, supruga, yoga teacherica i improvizator. Obožavateljica univerzuma i istraživačica. Kontradiktorna i rob navike, uvijek u procesu promjene. Ponekad stroga dosljedna mama, više puta mama u kaosu bez plana.