majčinstvo i seksualnost

Seks. Vječna taboo tema i vječno tema o kojoj se najviše priča. Popriličan oksimoron, zar ne?

Pa seks i poimanje istog u današnjem društvu, pun je oksimorona (a često i samo morona) i duplih standarda. Danas se želim dotaknuti jedne “skandalozne” teme a to je majčinstvo i seksualnost.

Potaknuta Instagram inicijativom @grofdarkule “i žene pričaju o seksu”, poželjela sam s vama podijeliti par svojih razmišljanja i uvida o tome kako cjeloživotno “učenje” protkano sramom i iskrivljene društvene norme vezane za žensku seksualnost, nepravedno i besmisleno kulminiraju baš u majčinstvu.

Živimo u društvu u kojem je ženski užitak sramotan, omalovažavan i zguran u kutiju “ššš, o tome se ne priča”, dok istovremeno hiperseksualiziramo i objektiviziramo žensko tijelo za sve ostale “koristi” (od muškog užitka, do marketinga).

Žena i seks mogu ići zajedno u istoj rečenici za svaku situaciju gdje netko drugi profitira, no nikako ako se spominje ženski orgazam.

Kreće to od malih nogu. Kada dečki istražuju svoje tijelo, to se potiče i eventualno poprati rečenicama u stilu “boys will be boys”. Djevojkama se za istu stvar odmah baca osuda i forsiranje srama, govorom da je to neprimjereno, pa čak i devijantno ponašanje. Ono što time dobivamo je da se djevojčice, koje izrastaju u žene, već tada kreću sramiti svoga tijela i svog osjećaja ugode (i stvaraju osjećaje da one ne zaslužuju tu ugodu). No to je pak jedna složena tema za sebe.

S godinama se žene susreću s raznim napadima i osudama na temu seksualnosti. Što izravno a što implicitno. Većina vas je svjesna toga pa ne moram ulaziti u detalje u ovom tekstu (preporučam da pročitate tekstove podijeljene unutar spomenute IG inicijative, jako su moćni). Jedan jednostavan primjer apsurda duplih standarda su recimo slike. U moderno doba razvio se trend takozvanih “dick pics” odnosno gdje muškarci (najčešće potpuno neželjeno) šalju slike svojih genitalija. Ovo (osim što je seksualno uznemiravanje) se gleda kao nešto komično ili čak i normalno u modernom “dejtanju”. Dok žena, ako odluči negdje postaviti umjetničku sliku koja slavi njezino tijelo, doživljava osudu društva i omalovažavanje jer je, kako se popularno (i odvratno) kaže, sigurno “attention whore” (a često maknu i “attention”).

To je po meni zaista pojednostavljen primjer društvenog apsurda i toga koliko ukalupljujemo žene i stvaramo toksično okruženje vezano za seksualnost.

No nekako društvo čak i tolerira činjenicu da su žene seksualna bića (ajme šokantne li informacije), barem do trenutka…dok ne zatrudne.

Iako svi znamo kako bebe nastaju (hinthint: seks je u pitanju), trenutak kada žena ostaje trudna, svakakvo poimanje nje kao seksualnog bića pada u vodu.

Ona postaje majka, a majke su nježne i nevine. Uz taj opis iz nekog razloga seks ne ide. Jer kada se radi o ženama seks se automatski veže s nečim “krivim” i “prljavim”, iako smo svi svjesni koliko je to besmisleno.

U mom radu kao douli, često dobijem pitanje od trudnice (ili njezinog partnera) smiju li oni kroz trudnoću imati odnose. Uvijek mi pristupaju s tim pitanjem s osjećajem srama. Često mi kažu da im je neugodno pitati liječnika ili prijatelje, jer ne znaju ako je to normalno ili u redu i strah ih je osude društva koje smatra da trudnice više nemaju pravo na tu vrstu užitka.

Često se baš zbog tih internaliziranih društvenih normi dogodi da se sama žena užasava odnosa, ne samo u trudnoći, već i dugo, dugo nakon nje. Inače, ako imate zdravu trudnoću, seks je apsolutno dopušten, dapače, ima brojne blagodati i za zdravlje, a i za povezivanje s partnerom.

Također stvar koju sam primijetila (a čitala sam puno sličnih od drugih doula i primalja) je kako seksualne blokade utječu na sam porod. Žene koje nikada nisu doživjele orgazam, koje se nikada nisu dirale, koje imaju izražen osjećaj srama oko svoje intime…često imaju duže i teže porode. Ovo je pogotovo vidljivo ako je žena u životu proživjela seksualnu traumu.

Porod je sam po sebi jedno intimno iskustvo. Ako gledamo fiziološki porod bez medikamenata možemo uvidjeti da je on zaista jedno psihofizičko iskustvo koji je iznimno povezan s našom seksualnošću. Za početak, u porodu se naš mozak vraća u svoj primitivan dio. Isti dio zaslužan za seksualni poriv i užitak. Ako imamo određene blokade, nije ni čudo da se u ovom osjetljivom trenutku mogu pojaviti.

Zatim, u igri su naše genitalije naravno, potrebne za seks, potrebne za porod, i bez obzira koliko nam je nelagodno na tu pomisao, bilo bi nerealno to ignorirati. No ideja da je porod imalo povezan za seksualnošću u nama izaziva osjećaj srama, pa čak i gađenja, baš zbog toga što prikazuje ono što nas se kao društvo uči da osuđujemo; seksualnost majke.

Puno žena koje poznajem ili s kojima pričam se šokiraju kad saznaju za pojam “orgasmic birth”. Kada nalete na to u literaturi, izbezumljeno traže od mene objašnjenje što je to točno i kako je to moguće. Moje objašnjenje je jednostavno, “orgasmic birth” označava bilo koji porod u kojem žena osjeća bilo kakvu vrstu ugode ili užitka (ne nužno orgazam), najčešće se radi o fiziološkom porodu bez medikamenata (undisturbed birth koji se drži načela “gentle birth” prakse). Ima i mali postotak žena koje zaista u porodu mogu iskusiti orgazam. To su sve najnormalnije fiziološke reakcije. Do ugode dolazi iz jednostavnih razloga, kako bi olakšalo porođajnu bol tijelo luči ogromne količine oksitocina i endorfina, koji opuštaju tijelo i dovode do osjećaja ugode. Osim toga pod pritiskom je dio tijela s najvećim brojem završetaka živaca (čak više od 6000), a nakon toga je sam čin poroda ženama često ugodan zbog osjećaja “olakšanja”, smanjenja pritiska i težine.

Ovo su sve normalni događaji i normalne reakcije na njih, no razgovor o tome je često okružen idejom dubinske nelagode, i uvijek kada osjetimo takve emocije odbacivanja, trebamo se upitati “zašto?”.

Samoj mi je ideja tako nečega prije bila čudna i neugodna (iako sam puno čitala o tome), dok sama nisam iskusila divan porod kojeg zaista pamtim kao isključivo pozitivno i ugodno iskustvo. Tu mi se mindset promijenio i vjerujem da sam jako puno predrasuda oko sebe i svog tijela maknula.

No bitno je biti svjestan da ne staju predrasude i problematika na trudnoći i porodu. Nažalost, tek sada kreću.

Jako je teško poistovjetiti ulogu sebe kao majke, a da se i dalje smatramo seksualnim bićima. Iznimno teško.

Kada odrastamo okruženi izraženom stigmom ženske seksualnosti, koja je dodatno podebljana idejom “savršeno čiste majčinske figure”, zaista se puno nas osjeća kao da radimo nešto krivo, da nešto s nama nije u redu ili da smo loše majke, zato što želimo imati odnose (i uživati u njemu). Ovo nam se često potkopa duboko u misli gdje doslovno sebe više ne možemo percipirati u istoj rečenici sa seksom. Možda se nekome čini kao banalan problem, no on je u svom korijenu jako težak i nimalo jednostavan.

S druge strane, ako smo otvorene i ako se osjećamo ugodno u svom tijelu i sa svojim željama, nalazimo na osudu društva.

Nikada neću zaboraviti jednu “razmjenu” koju sam imala s poznanicom. Iz pristojnosti ćemo ju nazvati Karen (jer tako je moderno popularno nazivati ljude ovog kalibra).

Karen: “Aaaaaaa kad će te imati drugu bebu???”

Una: “Kad ulovimo vremena da ju napravimo”

Karen: “Ajme pa ne možeš tako prosto govoriti, ti si majka”

Ovo je klasična priča o tome kako društvo gleda na majke koje se osudu progovoriti o svojoj seksualnosti. Dok god se radi o “pravljenju djece”, seks je ok (dok god zapravo ne spomeneš da je seks u pitanju), no bilo što van toga ne dolazi u obzir.

Rečenice kao “uživamo u seksu”, “ulovimo svaki slobodan trenutak”, “imamo aktivan seksualni život”, “seks nam je još bolji sada nego prije”…to su sve rečenice koje okolina ne može prihvatiti. A ta stigma je još trostruko izraženija ako se radi o samohranim i/ili rastavljenim majkama.

Ako pogledate, jedini način kada se seksualnost majke “slavi”, je kada je postavljena kao objekt, odnosno fetišizirana za želju muškaraca, s čestim nazivom “MILF” (mother I’d like to f***). No to opet nema nikakve veze s majkom, njezinim osjećajima, željama i potrebama. Opet je ok, dok god se ne radi o njoj.

Cijela ova toksična priča koja okružuju majke i njihovu seksualnost u današnjem društvu može se također iščitati iz “problematike” dojenja u javnosti.

Ženske grudi postoje s jednim ciljem. A to je stvaranje mlijeka koje hrani naše dijete/djecu. Sve ostale “upotrebe” su bonus.

Zašto se onda ženu osuđuje kada hrani svoje dijete na mjestu gdje ju ljudi mogu vidjeti?

Svi znamo odgovor, grudi se uopće ne gledaju kao način na koji majka hrani svoje dijete, pa čak ni kao dio NJEZINOG tijela, već kao seksualizirane stvari za mušku razonodu.

A svi znamo da majka ne smije imati niti tračak seksualnosti. Zamislite vi taj apsurd. Žena hrani svoje dijete. Najprirodniji događaj na svijetu.

A žene diljem svijeta imaju osjećaj neugodnosti, straha i srama dojiti svoje dijete u javnosti zato jer 1. Društvo seksualizira grudi iako im je primarna funkcija hranjenje djeteta 2. Društvo osuđuju majku za bilo kakvu vrstu seksualnosti (pa čak i za onu koju su sami nametnuli).

Ove godine na stručnom skupu u Varaždinu, jedna od prezentacija radila se dojenju u javnosti gdje je napravljena anketa mišljenje ljudi o ženama koje doje u javnosti. Rečenice ljudi kojima to predstavlja problematiku urezana su mi u glavu (a radi se o ženama i o muškarcima). “Ona samo traži pažnju”, “Nek to radi u svoja 4 zida”, “Nije primjereno/vulgarno je”, “ja to ne želim gledati”, “ona želi privući pažnju muškaraca”…

Popis se nastavlja a moj prag tolerancije za bezobrazluk pada.

Seksualnost kod majki je slojevita tema. Često se susrećemo i s osjećajem nepovezanosti sa svojim “novim” tijelom. Nezadovoljstvom izgleda našeg tijela koji utječe na naše samopouzdanje i time i željom za seksom. Naravno ne smijemo zaboraviti hormone, koji nakon poroda opadaju i time nam smanjuju libido (što je zapravo dobro i potrebno kako bi se tijelo što bolje odmorilo i oporavilo). Uz to sve dolazi aspekt psihičke blokade koje zaista često susrećemo jer ne možemo pomiriti naše dvije uloge majke i žene (često se to naziva Madona vs. Magdalene), a zatim i osuda društva koje u nama stvara osjećaj srama, samo zato što smo – svoje.

No ja sam tu da vam kažem ono što već znate. Nema tu mjesta sramu. Ne radite ništa krivo.

Vaše želje i potrebe su normalne. Imate pravo na užitak. Imate pravo na orgazam (više njih!). Imate pravo osjećati se dobro u svom tijelu. Imate pravo poznavati svoje tijelo.

U vašem tijelu nema ništa krivo ili sramotno. Vaše tijelo je čudesno. Samo vaše. Čudesno!

Seksualnost i majčinstvo nisu oksimoroni. Nisu suprotnosti. Nisu neprijatelji.

Oni su dio nas. Oboje. I nijedna od ta dva aspekta naše persone ne umanjuje ovu drugu. Vrijeme je da promijenimo ploču i mijenjamo percepciju, a najbolji način da pokrenemo takav bunt iskrivljenim vrijednostima je da – volimo sebe, jasno, beskompromisno i besramno.

Una Pašić Gregović
UNA Rođena i odrasla u Egiptu, život ju je smjestio u njen najdraži Zagreb. Doula, blogerica, ljubiteljica putovanja, jezika i velika izjelica sa strastvenim pristupom cjelovitom ženskom zdravlju i edukaciji o istom. Ponosna na svoju titulu mame i to jednome visokofrekventnom čudu (u pravom smislu te riječi) imenom Zrin, koji je na svijet došao u kadi. Žena bradatog čovjeka s kojim voli ispijate kave i pričati satima.