već četiri godine čekam da moje dijete prespava noć

pexels.com

Kada bi spavanje bilo osoba, za mene bi to bio nekakav nevidljivi čarobnjak koji se pojavljuje jednom ili možda dva put godišnje, ostavljajući mi na krevetu čarobni poklon poznat u narodu kao miran san. Lovim tog čarobnjaka već četiri godine, a vi? Jeste ga ulovili i možda zadržali kod sebe?

Šalim se malo, dodajem malo drame kao prava glumica,  ali jedno vrijeme je zaista bilo tako.  „Jel’ spavaš?“ , pitanje je  koje dobijem svaki dan unazad dva mjeseca jer ljudi koji me sreću  znaju koliko sam  nenaspavana  bila  s Koranom. A kad kažem kako se Edita, moja bebica od dva i pol mjeseca, budi otprilike tri puta po noći zbog papanja, ali to traje par minuta nakon čega ona odmah zaspi, a i ja naravno s njom, naiđem na dvije reakcije –  ili „To je sasvim dobro“ ili, pomalo sa sažalijevanjem, „Ajoj.“ Po tome znate kako su spavale njihove bebe. „Ajoj“ mi je neki dan rekla prijateljica čiji sin spava cijelu noć od kad je imao osam tjedana. Marko je kao švicarski sat, u osam navečer počne zijevati, kaže roditeljima da je umoran i jednostavno ode spavati. Ja si mislim „Je li to moguće?! Zar takva djeca zaista postoje?“

Baš kao što ja ne vjerujem da postoji dijete koje samostalno ode u krevet svaku večer u isto vrijeme bez protestiranja, tako ima  ljudi koji ne vjeruju da postoje baš takve nespavalice kao što je moje starije dijete. Znam da ne vjeruju, jer često dobijam dobronamjerne  savjete kako da dijete ranije uspavam. I vjerujte mi, sve sam probala. Eterična ulja, masaže, izbacivanje pojedine hrane prije spavanja, gašenje radija i televizije sat i pol prije spavanja (od Koraninog šestog mjeseca ni nemamo televizor ), uvođenje nekakvih rituala i ne znam što sve, ali ništa, ništa, NIŠTA, nije pomagalo.

Dugo sam se mučila, dugo razbijala glavu, mislila kako radim nešto krivo, dok jednostavno nisam prihvatila da je to dio njenog karaktera. Ona je nespavalica.

Za sve vas koji i dalje ne vjerujete da to postoji i da sigurno mi radimo nešto krivo, mislim da morate znati kako je to imati nespavalicu doma.

Kada je Korana imala samo dva mjeseca, primijetili smo da u nekim trenucima histerično lupa nogama po zraku. Kao da nešto gura od sebe svom snagom. Pri tom se jako ljutila, urlala i ispuštala neartikulirane zvukove. U početku smo se malo uplašili, nije nam bilo jasno kakvi su to ispadi, ali s vremenom smo skužili da se tako ponaša kada ju hvata umor. Kada joj kapci postanu teški, kada počne gubiti energiju, ona se jednostavno naljuti na umor koji dolazi kao normalna pojava. Tada ga, doslovno, počne tjerati od sebe.  SVAKI put prije nego što će zaspati, morali smo ju nunati, zapravo – utješiti ju. Pilates lopta nam je vrlo brzo postala dio namještaja. Moj dragi  je pumpao mišiće dižući ju gore – dolje kako bi ju malo smirio. Nikad nije pristajala na ležeći položaj jer ju je to valjda previše podsjećalo na spavanje, tako da smo kolica vrlo brzo zamijenili klokanicom. Tek kad je počela sjediti pristala je na vožnju u kolicima. A kad bi ju san počeo hvatati dok je ona u kolicima, jecala bi i gušila se u suzama dok ju on doista ne bi savladao ili dok ju ja ne bih uzela u ruke pa bi na meni zaspala. Osim umora, mučili su ju naravno i grčevi, zubići i skokovi. Sve se urotilo kako to dijete ne bi spavalo. Kad je imala šest mjeseci budila se svakih sat i pol.  Ljudi moji, to je bilo toliko iscrpljujuće! Uvijek sam morala sjesti kako bih ju dojila jer nije htjela ležećki, i nakon toga ju još nunati kako bi zaspala.

Taj mjesec sam svaku noć pojela jednu cijelu čokoladu dok bi to radila, jer mi je trebao šećer da se ne srušim od jada i umora. Taj mjesec sam izgubila 4 kile i bila najmršavija ikad. Taj mjesec su moji podočnjaci dobili potpuno novu dimenziju ljubičaste.

Pokušala sam jednu noć s tehnikom „pusti da se isplače“, ali to stvarno nije za mene. Jer ona nije cmizdrila ili plakala par minuta. O, ne! Ne odustaje ona tako lako. Plakanje duže od pola sata, tim intenzitetom, jednostavno nisam mogla pustiti. Što zbog njenog zdravlja, što zbog moje psihe, što zbog novih susjeda koji su se tek doselili ispod nas.

Rekli su mi, kad prestanem dojiti, dijete će početi spavati. Nije se dogodilo. Imala je godinu i četiri mjeseca kad sam prestala. Do tada nismo imali niti jednu noć prespavanu u komadu. A nastupio je još veći problem jer joj nisam mogla olakšati borbu s umorom. Odlazak na spavanje bio je oko pola devet, iako sam znala da neće zaspati prije pola deset. Prije samog spavanja bi ležale u krevetu, čitale priče, sve se činilo u redu, bila sam sva ponosna na svoju curicu, gle kako ona mirno sluša priče, uživa u tome, „’Ajde sada, pročitale smo već četiri priče, idemo spavati“, rekla bih kad vidim da je na izmaku snaga, da joj se oči praktički okreću prema gore koliko je umorna. No umjesto da nastavi ležati i da se samo prepusti tom divnom, prekrasnom snu, ona bi počela plakati, trljati oči dok joj ne postanu crvene, valjati se po krevetu i nije pomagalo nikakvo maženje, pjevanje i smirivanje. Ništa. Ako takav scenarij potraje duže od pola sata, a uvijek je plakala kao da joj netko nokte čupa na živo, ja bih posustala, podigla ju sebi na rame i nosila ju dok njeno tijelo potpuno ne oteža na meni (ostavljajući mi tako tragove na kralježnici i leđima, naravno). Tada bih ju, sasvim nježno i polako, kao najveći ninja majstor, spustila dolje na krevet i, tiho poput leptira, nestala. Izlazila bih iz sobe kao ranjenik iz bitke, kao mornar kojeg su valovi, nakon pet dana izbacili na kopno. (Opet malo dodajem drame kao prava glumica.)

Ako bi ona slučajno zakmečala u snu, ja bih odmah doletjela nazad u sobu kako bih ju umirila, jer inače, ako se probudi, morala bih sve ispočetka. Takva je bila.

Kada je prespavala noć s dvije godine i nekoliko mjeseci, odmah sam slavila optimistično misleći da je to to. Ali nemojte misliti da se nespavalica promijenila. To joj se slučajno zalomilo. Uslijedili su oni poznati noćni strahovi, od kojih se budila vrišteći na sav glas deset minuta u komadu. Možda je bilo i duže od deset, ne sjećam se točno. Sjećam se samo njenog izraza lica, tišine koju razbija gromoglasni, uplašeni plač kojeg ne može smiriti apsolutno ništa. Baš „night terror“.

Teror se smirio sam od sebe i došle su mirnije noći. Došlo je vrijeme kad legnemo u krevet, čitamo priče pola sata, zatim ja kažem da je dosta, ona me još malo nagovara, nekad pristanem, nekad ne, pa ugasimo svjetlo, ja ju mazim, ona još deset minuta „zurla“ okolo i napokon zaspi. Bez plakanja. Nama je to pobjeda. Pobjeda je buđenje jednom ili dva put tijekom noći gdje ju smirim s malo maženja. Evo, dok ovo pišem, u ponoć, ona se već jednom probudila, a zaspala je prije sat i pol.

(Popodnevno spavanje? Što je to? To je bio popodnevni pokušaj spavanja u kojem bih ja zaspala. Sada, kada ima tri i pol godine, rekla sam teti u vrtiću da Korana neće više s njima spavati poslije ručka. Jer ako odspava, onda navečer ne zaspi prije 11.)

Ponekad prespava cijelu noć. Ponekad, kažem, jer još uvijek se zna probuditi, sjesti, nešto reći ili samo ispustiti neartikulirani zvuk, pa u najboljem slučaju legne nazad i nastavi spavati. Nekad se probudi pa traži moju ruku. Prije par mjeseci, kad sam joj rekla da je kasno i da moramo ići spavati, rekla je: „Pa jučer smo spavali, jel moramo i danas?“ Vjerujete li mi da sam se dvije i pol godine oporavljala od nespavanja? Tek sam tada, kad se noćno stanje primirilo, počela razmišljati o drugom djetetu.

I evo je.

View this post on Instagram

Ova slatka ribica je rođena s nepuknutim vodenjakom. Plivala je do samog kraja u svom malom bazenu. Tijekom poroda su me pitali hoće li mi probušiti vodenjak, da malo ubrzamo stvar, a ja sam zamolila da još malo pričekamo, sigurno će to doći kad bude bilo vrijeme. Nisam ni znala da uopće ne mora doći vrijeme za to! 🐟 Ribica je odlučila plivati do kraja. 🌊 ____________________________________________________ Nova priča je na portalu @supermame.hr. Govorim o porodu. Usprkos virusu, izolaciji i vladajućoj panici, imam pozitivno iskustvo i lijepu priču. Hvala onima koji su to omogućili. Koga zanima, link je u opisu profila. ___________________________________________________ #motherhoodinspired #motherhoodunplugged #meandmygirl #supermamehr #jasamsupermama #porod #mamapise #obitelj

A post shared by Pc (@petra.cicvaric) on

Edita će uskoro tri mjeseca i već vam sada mogu reći da je totalno drukčijeg karaktera od starije seke. Fizički su jako slične, ali ja vidim veliku razliku. Kao prvo, Edita se ne dere iz petnih žila kad osjeti umor. Ponekad ju moram malo maziti da zaspi, ako je u kolicima moram ih malo gurati kako bi lakše utonula u san, a ponekad, ponekad se dogodi da i sama, bez zvuka, bez patnje i muke, zaklopi oči i spava. Ja se tada čudim i provjeravam je li dobro i diše li. Kada me netko pita kako spavamo, kucam o drvo, o glavu, grizem jezik i kažem: Dobro. Jer, realno, i dalje se više budim zbog Korane nego zbog Edite.

Eto, tako vam je to s nespavalicama. Nije do mlijeka, nije do previše podražaja, nije do toga što je pojela malo sira prije spavanja. Nije do toga što nije ispucala svu energiju. Mislim da je stvarno do karaktera.

Njen duh koji stalno traži nešto novo, stalno želi još nešto vidjeti, proživjeti, osjetiti, taj joj duh ne da  mira. „Što ću propustiti ako zaspim?“, stalno se pita taj istraživački duh. Prihvatila sam ju takvu. Svjesna sam da ima vas koji spavate cijelu noć „k’o top“ dok vam djeca spavaju u drugoj sobi i ne proizvedu ni glasa osam sati. Nema veze. Svako je dijete drukčije, sa svojim hirovima i mušicama, svako je dijete s razlogom došlo baš svojim roditeljima. Ne brinem se više toliko zbog činjenice da ću sada leći i probuditi se za sat vremena. Ne brinem se, jer znam da mi je krevet pun ljubavi, a ladica u kuhinji puna fine kave. Laku noć vam želim!

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.