voljela bih da sam znala istinu o majčinstvu

pexels.com

“Sve je dobro i bit će bolje, nije to ništa, bit će toga još, budi zahvalna jer ste svi zdravi i imate krov nad glavom…”

“Joj, jesam da, stvarno sam nezahvalna i blesava.”

“Pa to je samo dijete, pa ne može malo dijete upravljati tobom, kako misliš tako dalje i kroz sve druge faze koje te čekaju proći, na tabletama za smirenje možda, ajde, ajde, glavu gore i ne daj se…”

I tako otprilike svaki dan vodim monologe i diskusije u glavi. Mama sam dječaka od dvije i pol godine (terrible two – svi već znate), vodim privatan posao i živim jedno 500 km daleko od obitelji i prijateljica, kuma i ostalih. Mislim, sama sam si tako složila rekla bi mi moja mama koja nas je imala petoro i gdje je doma sve štimalo i nikad ju nisam vidjela živčanu, nedotjeranu, da nije skuhano i sve očišćeno doma, makar, ona nije radila, pa je bilo donekle lakše, ali opet – 5 puta biti trudna, 5 puta dojiti svako dijete po 3 godine, 5 puta proći odvikavanje od pelena, vodene kozice i slično, uf uf, kapa do poda.

Dok ja –  ja sam za sebe uvijek mislila da ću biti baš prototip savršene mame, znate ono dok žena slini nad svakom bebom ili djetetom koje vidi, e to sam bila ja. Uvijek su me djeca voljela, svojoj mlađoj braći i sestri sam bila kao mama (ja sam od tih 5-oro najstarija) i tako sam nekako mislila –  to je stvarno buduća savršena mama. Ono što sam i tada znala je da ih nekako ne bih imala petoro i da prvo želim osigurati nekakvu egzistenciju prije nego postanem mama. Tako sam ja završila i fakultet i udala se, pa se razvela, pa se ponovo udala i sa 31 godinu ostala trudna (pomalo neplanirano – kako to uvijek u današnje vrijeme zvuči smiješno – neplanirano haha).

Trudnoća je bila super, iako sam puno plakala.

Da sam bar tada znala da već prije začeća utječeš na ponašanje svog djeteta kasnije, sigurno bih manje plakala jer sad imam doma pravog malog cendravca, no dobro, što je tu je. Rodila sam na carski rez (imala sam indikaciju) i to je nešto što je za mene bilo traumatično iskustvo i teško sam se od toga oporavljala.

Tu sada kreće pravi smisao mog teksta. Dakle, ja sam osoba kod koje sve mora biti po PS- u. Ja sam znate vježbala široko povezivanje bebe na medvjediću jer sam ja naprosto morala biti spremna i znati sve o svemu kada to dijete dođe na svijet. I došlo je to mekano, slatko stvorenje doma, ali ja nekako puna nekih čudnih, više rekla bih negativnih emocija, tek poslije sam shvatila da sam vjerojatno imala postporođajnu depresiju koja je pa mogu reći potrajala do nekih djetetovih 5 mjeseci života, i dalje daleko od obitelji i prijatelja, imala sam i imam svu podršku muža, to moram naglasiti. Dojenje nam je išlo super (dojila sam ga do 2 godine i 2 mjeseca), iako sam imala dva gadna mastitisa i izgrižene bradavice, dojenje sam baš voljela.

Ali dok si tako trudna i u iščekivanju, i čitaš sve i svašta da se malo upoznaš i bude ti lakše, zašto umjesto tekstova poput 10 namirnica koje trudnica smije ili ne smije jesti, netko ne napiše kako je teško uspostaviti dojenje i dojiti bebu, kako je teško odviknuti ga od dojenja i koliko te poslije peru emocije, toliko da plačeš svaki dan bez razloga. Kako je teško da 24/7 imaš konstantnu obvezu nekoga oblačiti, prematati, kuhati mu posebno za njega, uspavljivati ga, dizati se milijun puta noću, čitati iznova i iznova jednu te istu slikovnicu itd.

Samo o ovoj terrible two bi se moglo pisati danima, kada naprosto svoje dijete više ne možeš prepoznati, pa svako toliko skupa s njime imaš ispad bijesa od umora i nemoći.

Mislite si vjerojatno, pa da buduće mame čitaju takve tekstove ne bi nikad ni postale mame, a trudnice bi umirale od straha. E pa vidite, ja se tu ne bih složila jer da sam ovo sve negdje imala pročitati, ali ono baš iskreno, a ne u rukavicama, onda ne bih vježbala široki povez na medvjediću već bi čitala knjige o odgoju koje čitam sada (Jesper Juul i Osho, preporučam svakoj mami, a i tati). Da sam znala prije informaciju da majka i njene emocije i ponašanje imaju veliki utjecaj na cijeli djetetov život kasnije i taj utjecaj počinje još dok je dijete embrij, onda bih se puno prije upoznala sa važnošću svjesnog roditeljstva. Lakše bih se nosila sa situacijama koje pred mene svaki dan stavljaju izazovi majčinstva i ne bih vodila monologe u glavi kao s početka teksta već bih se znala bar donekle postaviti i sačuvati zdrav razum.

Jer, budimo iskreni mame i tate, biti roditelj je zaista najdivnija ali i najteža uloga u životu i zato ‘ajmo se ne sramiti svojih nesavršenosti kao roditelja već budućim roditeljima pomoći da iz toga nešto nauče!

Maja Leskovar
MAJA Magistra ekonomije koja je živjela dugi niz godina u Splitu, udala se i zadnje 4 godine živi u Križevcima. Obožava putovanja zato je i vlasnica putničke agencije. Teški hedonist, obožava fino papati, obožava sve moguće i nemoguće wellness tretmane. Voli jako čitati i učiti strane jezike od kojih aktivno priča engleski i njemački, te pasivno talijanski i španjolski. Zaljubljenica u komedije i smijeh. Klasa pesimist koja već par godina radi na svojoj duhovnoj dimenziji i tranziciji prema optimizmu i uživanju u sadašnjem trenutku.