prozori u tuđi život

pexels.com

Listamo šarene kvadratiće mreža svakodnevno, komentirajući ljepotu, djecu, postignuća i slavlja. Neki uspostavljaju lijepa prijateljstva, neki sklapaju poslove, mnoštvo reklamiranja svega i svačega, kadrova cvijeća i zelenila, skandi i eklektičnih stilova interijera, skladno odjevene dječice i nasmijanih kosatih žena. Gledamo tuđe preuređene svjetove, upakirane kao poklone u slatki štih s ponekad gorkim okusom i sjetom. Gledamo i osvrnemo se oko sebe, u svoju užurbanu svakodnevnicu masne kuhinje, razbacane dječje sobe, posla kojega često neradno obavljamo i odnosa iz kojeg bismo ponekad željeli pobjeći. Ima barem jedna kojoj prođe kroz glavu: ”joj da je meni tako, a ne ovako”.

I meni je. Nekada davno. Tada mi je u jednom trenu, na vrhuncu iscrpljenosti s dvoje sasvim malene djece sinulo…stavi fokus samo na svoj život. Nema druge. Samo si ti bitna. Da bi mogla biti bitna onima koji te najviše trebaju. Svaka žena mora stvoriti svoj mali mikro svijet u kojem se osjeća sigurno i zadovoljno. Osjećaji koji se javljaju dok gledate te šarene kockice samo su vam jako dobar pokazatelj gdje ste. Kada pratite druge, što imaju, što postižu i rade, vi stojite i dalje na istom mjestu i stagnirate. Ako znate prepoznati i osvijestiti svoje emocije koje vam se javljaju, mogu vam pomoći da ostvarite svoje ideje i ciljeve nadahnuti drugima. Mogu vas trgnuti iz neorganiziranog kaosa, poljuljanog samopouzdanja, jednolične rutine koja vam je već dosadila, osjećaja da niste same u kolotečini nunanja i mijenjanja pelena…zavisi u kojoj ste životnoj fazi u datom trenutku i želite li nešto promijeniti. S druge strane, mogu vas baciti na samo dno ljubomore i jadi gledajući u tuđe bolje i uspješnije.

Ne morate se rano buditi ako ste večernji tip, ne morate ribati svakodnevno sve da biste bili čisti, dovoljno je pola sata svaki dan urediti po jednu prostoriju. Aktivnosti s djecom nisu mjerilo jeste li dobra, posvećena i zanimljiva mama, ja prva ne volim te sitne igre, više nas raduju šetnje po Maksimiru, treninzi u vrtu, čitanje knjiga i igre pogađanja. Lijepe ste i uređene čiste kose, s malo maskare i rumenila, u nekoliko traperica i majica, sakoa i cipela, danas tzv. “capsule wardrobe” kojom s nekoliko baznih i kvalitetnih odjevnih predmeta kombiniramo prema potrebama. Vrijedne ste i ako ne kuhate svakodnevno, ručate odleđeni saft, grah dva dana zaredom i suhi kruh ispohate za doručak ujutro. Kada stignete, makar kroz dvadesetak minuta, napravite nešto što vas veseli, što vam grije dušu. Bilo čitanje, gledanje serija s mužem, vježbanje koje vam jako dobro utječe i na psihu, feniranje kose ili uređivanje noktiju. Vas koje veseli ribanje kuhinje (a takvih žena doista ima), kud bolje, blago vama!

Dok su mi klinci bili skroz mali, nisam bila previše organizirana, jedva sam sve stizala i bila frustrirana zbog nedostatka vremena. Ali sam shvatila da nije vrijeme problem, nego moja kaotična glava u kojoj je bila konstantna bura emocija, komparacija i osjećaja zarobljenosti. Smirila sam misli i polako složila život. Shvatila sam kada sam nervozna i što me smeta. Što mi oduzima dosta vremena i kako to promijeniti. Osjećaj da nešto neću stići napraviti polako sam otpustila, jer me zaista bespotrebno okovao. Ono što ne stignem napraviti, a nije od vitalne važnosti, prebacim za sutradan. Misao Babarogu o Maji i Ivani (izmišljeni likovi, bez brige, nije nijedna od vas koja ovo čita) koje imaju blistavu bijelu kuhinju i vječno pospremljene igračke s predivnim frizurama i najnovijim kolicima zauvijek sam pospremila tamo gdje me više nikada neće naći.

Danas, iako radim osam sati dnevno i svako popodne vozim djecu na različite aktivnosti, stignem i skuhati večeru i ručak za sutra, usisati, ispeglati sav veš i još proći s njima gradivo ako vidim da negdje zapinju. Kućanske obveze sam podijelila kroz svaki dan u tjednu, nedjeljom složim meni za narednih sedam dana, subotom ujutro nabrzaka na placu kupim sve meso i povrće. Stignem i pisati ovakve tekstove i čitati raznu literaturu koja me zanima. Naravno, tu je i otac naše djece, moj suprug, bez čije pomoći bi mi bilo znatno teže, jer s djecom napravi sve zadaće i ručak nakon škole.

Na kraju bih vam rekla da vrijeme prebrzo prolazi, godine stvarno kao da lete, da bismo toliko minuta gledali kroz prozore tuđih života i osjećali se pritom loše.

Komparacije i ne-imanje veliki su izvor frustracije. Drugi nam trebaju biti samo izvor inspiracije. Ne okvir koji nam zarobljuje um. I što je još gore, stvaramo osjećaj da su naši životi prazni, neispunjeni i nedovoljno vrijedni. Svatko ima svoj životni okvir. Cvijet ne gleda druge kada treba otvoriti latice. Ne prati kada se treba okrenuti k suncu. Ne vidi tuđu ljepotu. Ono uživa u svojoj dok traje.

Sve ste vi cvjetovi vlastite ljepote, nemojte propustiti sjaj boje vaših latica.

 

Katarina Perutina
KATARINA Mama troje malih avanturista, supruga kineziologa i trenera. Oni su njezin glavni pokretač i snaga. Velika zaljubljenica u fitness i sport. Djecu uči i odgaja da budu zdrava, sretna i samostalna. Vjeruje u pozitivan način razmišljanja i svako se jutro budi zahvalna za sve ono što ima…i što će tek doći.