mojih 40 dana

pexels.com

Moram priznati da sam za značenje pojma „babinje“ saznala tek nekoliko mjeseci nakon što sam prvi put rodila. Riječ „babinjača“? Pa mislila sam da se netko sprda na račun nekih starijih žena, eto toliko sam bila neuka u svemu. Nisam ni znala da postoji to vrijeme nakon poroda, tih 40 dana, kada se organi vraćaju na svoje staro mjesto, kada hormoni nastavljaju divljati ali nekim drugim tokom, kada riječi dnevni i ritam potpuno izgube smisao i jednostavno više ne žele stajati jedno pored drugog. Pod tim pojmom ne mislim na goste koji dolaze s poklonima za bebu, nego na vrijeme kada se majka oporavlja, ponovno pronalazi sebe i otkriva svoj novi dio. 

U zadnje se vrijeme tek počelo malo više govoriti o tom periodu. Ali još puno žena samo odmahne rukom, misleći kako se danas diže prevelika prašina oko svega pa tako i toga. Kako su to samo još neke priče koje su izmislili hipiji kako bi što duže zabušavali. 

Poslije prvog poroda, uopće se nisam pripremila za to razdoblje. I bilo mi je teško. Mislila sam, tvrdoglava i samostalna kakva jesam, da mogu sve sama. Da trebam sve sama. “Sad sam majka, ja to moram”. I baš mi je bilo teško. Nespavanje, otpadanje kose, naleti vrućine, naleti plača, naleti ekstremne ljubavi, umor, iscrpljenost, usamljenost. Priznala sam si to tek poslije, kad sam shvatila da ne mogu sve. I da se moram naspavati jer ću inače poludjeti. I bilo je trenutaka kad sam od umora izazivala nepotrebne svađe sa svojim dragim, kad sam bezobrazno odgovarala bakicama na ulici koje bi mi govorile da se mom djetetu spava pa zato plače ili da joj je hladno na 25 stupnjeva. Fitilj mi je bio jako kratak. (Nadam se da me niste srele u to vrijeme. Nisam htjela priznati da mi je teško jer svi misle kako je majčinstvo divno i ako pokažemo slabost da nešto nije u redu.

Ako pokažemo slabost, govorimo li time da nismo sretne kao majke?

NE.

Sada znam da je odgovor ne. Onda nisam.

Zato sam se sad pripremila psihički. Malo sam čitala o tome što se sve događa u tijelu nakon poroda. (Jako pratimo razvoj tijela u trudnoći, ali što je s tijelom nakon trudnoće, znate li o tome nešto?) Znala sam koje hormonalne promjene me čekaju, koji usponi i padovi. I najvažnije od svega, znala sam da ću tražiti pomoć i točno od kojih ljudi ću što tražiti. Sad sam zrelija, pametnija, nije mi teško tražiti pomoć – bit će lakše. 

Ne znam koliko puta sam, unazad 4 godine, citirala svoju baku, a evo i opet ću: dok mi planiramo, Bog se smije. Znam da to nije moja baka izmislila, to je stara narodna, ali ona mi ju je prenijela. Tako sam si i ja svašta isplanirala, a dogodila se – korona. Zatvorila nas je u kuću. Razdvojila me od roditelja, prijatelja, od svih na koje sam računala. Mislila sam zadužiti jednu baku za kuhanje ručka, mislila sam biti dva tjedna u Osijeku u kući svojih roditelja gdje ću se moći posvetiti samo svojoj djeci, a ne kućanskim poslovima. Mislila sam, dok je starija u vrtiću, imati duge šetnje s bebicom i spavati dok ona spava (barem povremeno, dopustiti si to jer nisam nikad s prvim djetetom). Mislila sam povremeno pripremati obroke dan ranije. Paziti na svoje tijelo da vrati snagu. Tetošiti ga, a ne mučiti ga i iscrpiti ga. Rekla sam samoj sebi da ne moram ništa raditi vezano za svoju karijeru. I znala sam da će se moj duh, koji je po prirodi jako aktivan i uvijek traži nove zanimacije, morati malo primiriti.

I onda se svijet promijenio.

I moja vizija babinja obrisana je dezinficijensom.

Nema moje obitelji jer žive u Osijeku, mama i sestra rade u ljekarni pa je prevelik rizik da budemo s njima u kontaktu. Restoran zdrave hrane, kojeg sam mislila često pozivati za dostavu, ne radi. Nema vrtića pa nemam slobodno prijepodne tijekom kojeg mogu odmoriti ili skuhati ili šetati. Virus mi je, kao i mnogima, poremetio planove. Kad sam izašla iz bolnice i shvatila da neće biti kako sam mislila, uplašila sam se. Kao i uvijek, strah od nepoznatog. 

Iako je nepoznato prijetilo, nisam imala pojma da će mi donijeti i mnoge dobre stvari i ipak pretvoriti ovo razdoblje postpartuma u lijepo iskustvo.

Kako kazališta ne rade, moj je dragi s nama cijelo vrijeme. Nije propustio niti jedan Editin osmijeh ni pogled. Ni jedno kupanje nije prošlo bez njega. Kad ja čitam Korani priču za laku noć, on uspavljuje Editu. A kad ja hranim Editu, on je na terasi s Koranom. I najvažnije od svega, znao je što prolazim. Nije se ni malo čudio kad bih rekla: “Ja sad moram malo plakati” ili kad bih ostala cijeli dan u krevetu s malom bebicom. S potpunim razumijevanjem pustio me da budem ponovno nova mama

Tješio me kad sam dobila bakterijsku upalu dojke i kad mi je, preko noći, tijelo postalo teško, umorno i bolno, dok sam se tresla pod temperaturom od skoro 39 stupnjeva. 

Bio je tu. Ne samo fizički, ne samo kao osoba koja mora biti tu jer ne smije izlaziti van, bio je tu kao najveća potpora. I još uvijek jest. A nas četvero smo se povezali na neki drukčiji način, jači. Puno toga smo naučili i otkrili. I još učimo. Stvari koje možda ne bismo da nema izolacije jer ne bismo toliko vremena provodili zajedno.

Kad me jedna prijateljica nazvala i pitala kako sam, bilo mi je neugodno priznati da sam loše jer me uhvatio mastitis za kojeg sam mislila da mene neće snaći, ali uspjela sam prijeći preko svog ponosa. Kad sam se “pojadala” saznala sam koliko je žena prošlo to isto ili još gore i bilo mi je lakše. Kad sreću dijelimo, ona se podupla. A kad podijelimo nevolju, ona postane lakša. To je zaista istina. Moram se češće sjetiti toga.

Mala je beba upravo zaspala. Starija curica je s tatom na terasi. Gledam stan oko sebe. Ne znam kad je bio toliki nered. Na kuhinjskom pultu leže polugoli krumpiri. Počela sam ih guliti, ali onda sam morala nahraniti Editu. Po glavi mi se mota jedna priča koju želim napisati, moram, prije nego što mi odleti misao.

Ali ne mičem se. Puštam vrijeme da curi, puštam razbacane stvari oko mene da slave nemir i nedisciplinu, puštam želudac da mi krulji. Učim se prihvaćati stvari koje me inače živciraju i muče. Kao na primjer taj nered. Te razbacane i nedovršene stvari. Važniji je dodir, komunikacija s djetetom i partnerom. Dođe vrijeme za sve, to sam shvatila u ovom razdoblju babinja u karanteni. Život nam uvijek daje mogućnosti. Vrlo često su zamaskirane tamnim bojama i negativnim kontekstom, ali treba odmotati koji sloj pa se pokažu u pravom svjetlu. 

Novim majkama želim reći ono što je meni falilo prvi put kad sam rodila – razdoblje babinja postoji s razlogom.

Dopustite si produljeni odmor, dopustite si izolaciju sad kad vam se izolacija čak i nameće. Krize su sastavni dio ovog vremena, makar nemate sve najdraže ljude fizički pored sebe, nazovite ih. Niste slabe ako tražite utjehu. Jake ste ako znate tražiti pomoć. Uživajte u razbacanim stvarima. Uživajte što vam nitko ne zamjera što ručak nije na vrijeme. Ne morate pratiti raspored aktivnosti i slagati projekte za stariju djecu samo zato što i drugi to rade. Vi imate svoje okolnosti, oni svoje. Slušajte svoje tijelo i ne osjećajte grižnju savjesti što još niste počele vježbati ili mršaviti.

Čini vam se možda da druge mame sve imaju pod kontrolom, a vi nemate? Nitko nema sve pod kontrolom jer je cijeli svijet izašao iz kontrole koja je bila! Ali mi, majke koje smo tek rodile, sada stvaramo svoj svijet, sada tek istražujemo što nam odgovara, a što ne. Mi nemamo uvijek kontrolu i to je u redu. 

Mojih je 40 dana prošlo, kalendarski, ali dopuštam si još. Svijet je usporio, zar ne? Prihvatit ću to. Iako postoji taj pritisak vraćanja u normalu, realno, to je nemoguće. Jer sad stvaramo novu “normalu”, pa je zato bolje da si ju stvorimo što ugodniju, topliju i zdraviju. Draga prijateljica (koja mi je pomogla i pri pripremi za porod) podijelila je misao kako porod nije samo rađanje i stvaranje bebe nego i rađanje, odnosno stvaranje majke. Dopustimo si taj proces.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.