danas je dan. vrijeme je da ispričam svoju priču o svojoj postporođajnoj depresiji

foto: Allef Vinicius

Danas mi se čini kao idealan dan za podijeliti svoju priču! Moja postporođajna depresija! Ispričana do sada malom broju osoba, jer me stid, jer me sram, jer se bojim, jer nekada lažeš sebe da nije tako kako je zapravo bilo.

Pišem tebi, koja ne želiš da postojiš

Iako sam blokirala i potisnula taj period u glavi, uhvati me još strah i panika od same pomisli na te noći, dane i mjesece. Zato kažem tebi, koja ovo čitaš, koja si uplakana, usamljena, izgubljena, uplašena, koja previše ili premalo jedeš, koja plačeš cijeli dan, želiš da ne postojiš, koja nisi s nikim to podijelila, kažem tebi da je to ok i da si ti ok, ako shvatiš da nisi to trenutno ti u svojoj koži – to je tvoja Postporođajna depresija!

Oduvijek sam htjela upisati psihologiju. Uvijek me zanimala povezanost duše, duha, tijela, uma i okoline, iako sam upisala nešto srodno,  još nisam odustala od tih snova i ciljeva.

Nekadašnja Ja

Smijala sam se, ajme kako sam se smijala, iz duše. Trčala sam, ajme kako sam trčala. Koliko je života bilo u meni, u mom duhu. Djevojka koja želi osvojiti sve i samouvjerena je, ”jaka je”, ta djevojka je tada mislila kako depresija ne postoji, a to je i naglas dijelila s ljudima (kako glupo). Depresija je za razmažene ljude, za one koji ne znaju da sa srećom dolazi i tuga, mislila sam. I naravno, depresija ne postoji i neće mene snaći.

Nije me bilo strah ničeg vezanog uz bebu. Strah od nečeg drugog me prevladao.

Rodila sam svoje prvo dijete, porod je bio jako težak, mogu reći da sam imala blagi ptsp od samog poroda i svega što se dogodilo u sali te noći. Nakon 20ak dana neonatologije, vraćam se doma s bebom i počinje neki drugi život. Ne, nije me bilo strah dojenja, ustajanja 16x po noći, nije me bilo strah ničeg vezanog za bebu, iako sam majka bila po prvi put. Ali, strah od nečeg drugog me prevladao.

Od mojih 68kg prije trudnoće, spala sam na 45 kg.

Prvo su prolazili dani, spuštene rolete u kući, danonoćno. Često bez ikakve hrane po cijeli dan, zapravo mi se gadila hrana, a pila sam po 5-6 kava dnevno. Od mojih lijepih 68 kg prije trudnoće, tada sam spala na 45 kg. Bila sam polumrtva u tih 7 mjeseci, nikakvu glazbu nisam slušala, niti jednu knjigu pročitala, niti jedan film pogledala. Bila sam samo tijelo.

 Bože, da me barem nema, kako bi to lagano bilo.

Neki od simptoma koji su se pojavili: plakanje, vrištanje , bespomoćnost, noćne more, drhtanje, znojenje, nesanica, sebičnost, skrivanje od ljudi, mržnja prema drugim ljudima i sl. Da se vratimo na sebičnost, to ću ti opisati kroz situaciju gdje bi nakon plakanja i neprolazne tuge i suludih opsesivnih misli, sjela u automobil i vozila toliko brzo da me strah napisati kolika je to brzina bila, i zamišljala si “Bože, da bar negdje udarim, da me barem nema, kako bi to lagano bilo, da se napokon ova agonija završi.”
Moje misli su bile usmjerene na mene, tada nisam mislila niti na bebu kod kuće, niti na svoje roditelje, niti na muža, prijatelje, mislila sam samo na sebe.

U par situacija bih se našla kako sam progutala veliku dozu tableta s namjerom da okončam sve ovo.
Svog muža sam mrzila, kao i ostale ljude kada bih izišla vani, što je bilo jako rijetko. Sredila bih se, našminkala i bila sasvim ok, toliko dobro da nitko na meni ne primjeti da možda nešto nije kako treba. Mrzila sam kada bih vidjela da se netko smije, ali ne na način da sam bila ljubomorna, nego me to nerviralo, mislila sam da glume, da nitko u suštini nije sretan, to je samo gluma. Kada bih došla kući, ponovno bih se povukla u svoja četiri zida i neprestano razmišljala, neke stvari čak i umišljala i u svojoj glavi pretvarala u stvarnost.

To je moja beba, ne prilazite!

Muž bi nakon posla došao doma, slijedile bi užasne svađe, jer sam njega krivila što sam ovakva, a on je bježao od mene takve, kakvu me do sada nije poznavao. Mislila sam i da je njegova mama kriva kada bi rekla “bez obzira što je ljeto, obuci malom čarape”. Nakon toga bih plakala, osjećala se kao da ništa ne znam, kako sam loša majka koja ne zaslužuje bebu. Ali, prema bebi sam se ophodila iznimno zaštitnički, nisam dozvoljavala nikome da ga čuva, da mu prilazi, sve sam morala sama, to je moja beba, ne prilazite!

Kada bi navečer beba zaspala, otišla bih, spavala na klupama, popela bih se na liticu i tražila snagu da skočim. Kada bih se vratila kući, ( danas sam zahvalna Bogu da sam se vratila), slijedile bi još gore epizode koje ne možete zamisliti. Samoozljeđivanje, sjedenje pod tušem i polijevanje hladnom vodom. Paralizirano tijelo koje ništa ne vidi niti čuje, samo osjeća ogromnu tugu i želi nestati.

Mislila sam da sam zdrava.

Nisam to htjela dijeliti s prijateljima, dok nije došlo do zadnje faze, tada sam počela od sebe praviti žrtvu jer nisam mislila kako sam ja u krivu, već je svijet oko mene bio pogrešan. Mislila sam da sam u pravu i da sam zdrava. Tek nakon 7 mjeseci odlučila sam pričati sa svojom ginekologicom, izuzetno divnom i blagom osobom. Ona me odmah uputila kod specijaliste za štitnjaču i kod psihijatra. Bez oklijevanja sam otišla i naravno – štitnjača je poludjela, a psihijatar koji me primio, upitao me “gdje si bila ovih 7 mjeseci?!”.  Koliko se još psihičkih poremećaja tu nastanilo jer nisam / nismo reagirali na vrijeme!

Javi se na vrijeme!

Zato ti kažem javi se na vrijeme, kada te boli zub ne trpiš, već odeš zubaru, kada se nešto događa što nije ranije, otiđi i pričaj sa stručnom osobom. A vi muževi, svekrve, sestre, mame, prijateljice, kada ne prepoznajete osobu nemojte odustajati.  Za neke je nažalost bilo kasno. Reagiraj na vrijeme!

Uspjela sam!

Ovo pišem i držim svoje drugo dijete u rukama, sretna sam majka, sretna sam supruga, prijateljica, i veseo prolaznik kojeg vidite i koji se iskreno smije. Moja doktorica, moja psihoterapija, moj antidepresiv, uz njega i alprazolami, moj suprug. Jer u to vrijeme u meni nije bilo ni djelića mene, a sada sam ja – ja samo 10x jača. Uspjela sam! Iako sam još na terapijama i vjerovatno ću biti još godinama, vratila sam sebe sebi.

Prepoznajete i reagirajte! Ima nas previše i imamo jedna drugu!

Mama sam dvoje djece, volim modu, volim interijere, pozdravljam slučajne prolaznike i volim sama sebe!
Ovaj put ću ostati Anonimna. A za vas kojima treba neki savjet ili kako i gdje potražiti pomoć i napraviti prvi korak ili samo ispričati svoj dio priče, ostaviti ću supermamama kontakt.

Ti to možeš!