postao sam tata!

Dragi ljudi, moram vam biti iskren. Dok ovo pišem sjedim na wc-u. Da, znam, previše informacija ali
vjerujem u to da treba biti iskren sa svojim prijateljima, obitelji i najvažnije, sa samim sobom. Želim vam ispričati kako mi se život pred malo manje od dvije godine okrenuo naglavačke. Doslovno naglavačke!

Postao sam tata! Ja! Baš ja! T a t a ! U trideset i trećoj godini! Zastrašujuće! Naravno da sam kao muškarac koji ima životnog iskustva iza sebe odlučio otići sa suprugom na porod. Nikad u životu nisam napravio veću pogrešku za svoj napuhani muški ego. Ma kakva ravnopravnost spolova! Pa žene su ZVIJERI, vjerujte mi Z V I J E R I !

Da mi moramo roditi, ljudski rod bi odavno izumro (neš’ je… bez kondoma!) ili smislio neki način teleportacije beba iz trbuha. Žene majke kraljice, zbilja to jeste! Naklon do poda i hvala vam što nas trpite.

Savjet za buduće tate  – OBAVEZNO bez ikakvih isprika i izmotavanja budite uz suprugu na porodu. To je najljepša i možda jedna od najstresnijih stvari koje ćete doživjeti u životu. Osjećati ćete se tako nemoćni, ali svaka sekunda straha vrijedi tog trenutka kada se vaša beba u suzama pojavi u rukama medicinske sestre koja kaže: dvadeset i tri su sata i trideset pet minuta, čestitam mama i tata postali ste roditelji!

Onda kreće standardna procedura, daju vam tupe škare da prerežite pupkovinu, popraćena uz standardne šale: što je Tata, tresu vam se ruke? Ako već do tada slučajno niste završili na podu ovdje se drastično povećava ta šansa. Zatim bebača odnose na vagu i mjere mu visinu, težinu i što već trebaju odraditi prije nego ga vrate mami na prvi podoj.

Naravno postoji jedan dio na koji mi muški zaboravimo, a to je da kad se beba rodi, treba se i posteljica “poroditi”. To vam je kao da stiže još jedna beba, doslovno.

Najvažnija stvar, tate: ni u kojem slučaju nemojte pogledati tamo dolje! To nije mjesto za vas, vjerujte mi.

Držite suprugu za ruku, dajte joj vodu iz bočice, brišite joj čelo najmekšim ručnikom koji postoji na svijetu, ljubite ju, mazite i tješite, ali vjerujte mi na riječ – ne gledajte dolje! Ja jesam i još imam noćne more.

No sve to zaboravite onaj trenutak kad vaš tek rođeni bebač završi s prvim papanjem i daju vam ga u ruke. Moja supruga je imala malo kompliciraniji porod tako da je moje prvo druženje sa sinom trajalo nekih 45 min. Cijeli sam se ukočio, otpale su mi ruke i ramena od straha da ga ne ispustim ili ne stisnem prejako ili ne napravim nešto krivo, ali i mišići na licu od osmijeha koji se nikako ne skida s lica. Odjednom držite novi život u rukama, nešto tako maleno tako krhko, nešto samo vaše. Isti tren vam je jasno da vam život više nikad neće biti isti.

Kako je bila noć otpratio sam suprugu i sina u sobu te su me sestre ljubazno zamolile da se vratim ujutro. Ne sjećam se kako sam došao do auta, ali znam da nikako nisam mogao krenuti. Toliko su mi se tresle noge da sam sjedio još dvadesetak minuta u autu čekajući da se slegnu emocije i uzbuđenje.

Kad sam napokon stigao u stan na dvadeset i petom katu, ja koji inače ne pijem, uzeo sam bocu Jacka sedmice i izašao na balkon s kojeg se vidi rodilište te nazdravio za sinovo zdravlje.

Bila je to posljednja noć u kojoj sam spavao više od tri sata u komadu, ali o tome više neki drugi put.

Aleksandar Jovanović
ALEKSANDAR Tata dvojice dječaka mlađih od dvije godine, glazbeni i izvršni producent te tehnički direktor Međunarodnog festivala malih scena. Sasvim slučajno završio je u blogerskim vodama, a svoje kratke priče iz obiteljske svakodnevice dijeli na blogu Tatin (b)Log te na svom Facebook profilu .