kako emocionalna inteligencija može pomoći nama i našoj djeci da živimo bolje

unsplash.com

Emocije daju boju našim životima. Zahvaljujući njima učimo i pamtimo. Biramo poslove. Osnujemo obitelji. Borimo se iz dana u dan za neke više ciljeve.

Naši najdublji osjećaji su naši temeljni vodiči i naša vrsta duguje svoje postojanje upravo našim emocijama. Evolucija je emocijama pridala tako važnu ulogu u ljudskim životima iz razloga što je za neke odluke razum nedovoljan – u suočavanju s nevoljama i zahtjevnim zadaćama poput – opasnih situacija gdje je potrebno reagirati odmah, bolnog gubitka, kad je potrebno ustrajati prema cilju unatoč preprekama, ostvarivanju bliskosti s nekime, osnivanju obitelji i još mnogo primjera gdje su emocije odlučujuće za odluku.

Unatoč tome, do cca. osamdesetih godina prošlog stoljeća, znanost je „držala emocije po strani“ i posvećivala svoja istraživanja IQ (kvocijent inteligencije) smatrajući kako nam je životna sudbina uvelike određena njime obzirom da je genetski zadan i nepromjenjiv. No, takav stav je opasan jer zanemaruje bitno pitanje, a ono je: Kako možemo pomoći našoj djeci da žive boljim životom? Kojim vještinama i sposobnostima ih možemo poučiti kako bi to ostvarili?

Danas znamo da je IQ određen genetski, ali i okolinom baš kao što znamo da je inteligencija nešto mnogo kompleksnije od običnog IQ-a. No, ne trebate biti znanstvenik pa da uvidite kako IQ nije garancija za sretan život niti uspjeh. Sjetite se samo školskih kolega – jesu li svi oni „pametni“ danas uspješni i sretni ljudi ili se puno njih negdje „pogubilo“ i nije postiglo ništa velikog što se od njih očekivalo? A što je sa onima „osrednjima“ od kojih nastavnici nisu puno očekivali – imaju li neki od njih uspješne karijere, sretnu obitelj? Eh sad, naravno da nije sve tako crno bijelo i zasigurno i u jednoj pa i u drugoj skupini postoje oni koji su iznenadili – u svakom smislu. Ono što zasigurno možemo reći jest da njihov IQ nije dovoljan za objasniti kvalitetu njihovih života. IQ čini tek oko 20%  faktora koji određuju životni uspjeh, što znači da je 80 posto faktora ostavljeno ostalim utjecajima (potpora obitelji i zajednice, izbor partnera, zdravlje, sreća i drugo). Jedan ključan faktor među njima je upravo EQ ili emocionalna inteligencija i možemo zahvaliti psihologu Daniel Golemanu što danas pričamo o ovome. Pa idemo vidjeti što znači biti emocionalno inteligentan.

Samokontrola, revnost, ustrajnost, sposobnost motiviranja sebe samo su neke od vještina koje imaju veze sa EQ. Kao što vidite, to su sposobnosti kojima možemo podučiti našu djecu čime će ona steći mogućnost da se bolje koriste svime onime što im je genetsko kolo sreće dodijelilo.

Naime, genetsko nasljeđe svakog je od nas obdarilo sa jedinstvenom osobnošću: crtama ličnosti i temperamentom. Prve određuju kako se odnosimo prema sebi, drugim ljudima i prema svojim obavezama. Drugi pak određuje naš emocionalni pečat tj. način na koji se nosimo s emocijama (pa tako možemo biti melankolični, plahi ili vedri npr.). No, lekcije koje dobivamo odrastanjem u obitelji i školi uvelike oblikuju ono čime nas je priroda obdarila pa tako postajemo manje ili više emocionalno inteligentni.

To znači da su djetinjstvo i mladost ključni za stjecanje emocionalnih navika koje će upravljati našim životima, na dobar ali i na loš način.

No, promjena je moguća. Pa čak i u odrasloj dobi. Ali upravo kao i kod usvajanja novog jezika ili vještine sviranja muzičkog instrumenta, ona će u kasnijoj dobi neminovno biti zahtjevnija i sporija.

No, što su uopće emocije? One su impulsi/poticaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom (sjećanje npr.) situacijom koji nas navode na određeno djelovanje. Čak i u samoj riječi emocija se nalazi glagol motere -latinski „kretati se. Svaka emocija ima jedinstvenu ulogu – sadržava u sebi poruku koja nam je u tom trenutku potrebna za se moći uspješno nositi sa situacijom.

Dijelimo ih na primarne i sekundarne: prve nastaju rođenjem i pronalazimo ih kod svih ljudi (radost, strah, ljutnja, tuga, iznenađenje i gađenje); sekundarne su kompleksne i razvijaju se tijekom života – ljubav, mržnja, zavist, ljubomora, nada, dostojanstvo, krivica, prijezir, ponos, sram.

Razlikujemo ih i prema trajanju i intenzitetu pa se tako može raditi o afektu (jak intenzitet, kratko trajanje), strasti (imaju veliku jačinu i dugo traju), raspoloženju (slabiji intenzitet, dugo trajanje) ili pak kliničkom poremećaju poput depresije ili stalne anksioznosti kod kojih se osoba osjeća neprestano zarobljenom u tom emotivnom stanju.

Ono što trebamo imati na umu jest da naše emocionalne reakcije nisu izazvane objektivnim događanjima, nego našom percepcijom i interpretacijom, tj. onime što mislimo o tim događajima.

Naime, u jednom vrlo stvarnom smislu, mi ljudi imamo dva uma: racionalni (onaj koji misli) i emocionalni (onaj koji osjeća, otkriva opasnost, brzoplet, površan, oslanja se na cjelokupnu sliku, dobro čita tuđe emocije). Ta dva uma često rade u skladu: emocionalni um „nabavlja“ potrebne podatke za rad racionalnog uma, dok ovaj drugi filtrira i katkada stavlja veto na određene emocije. No, racionalnom umu je potrebno trenutak, dva više da registrira što se događa. Iz tog razloga, pogotovo kada su oni jako intenzivni, naši nas osjećaji znaju preplaviti i na trenutak „ugasiti“ racionalno razmišljanje.

Koliko god na prvi mah izgledalo da jedan ometa rad drugoga, to je samo ponekad istina. Točnije, samo onda kada njih dvoje ne komuniciraju ispravno. Prava je istina da je za dobro razmišljanje i zdravo osjećanje, potrebna njihova bliska i kvalitetna suradnja (primjeri racionalnih odluka poput stupanja u brak, odabira posla itd.). Emocije su dakle važne i za razum. U tom plesu osjećaja i misli svaki od njih ima svoju ulogu – emocije vode naše odluke, pridaju važnost ili ne određenim mislima dok ratio provodi u djelo ono što su zajedno odlučili – i tako sve dok se emocije ne otmu kontroli pa nas preplave. Zamislite to kao partnerski odnos između limbičkog sustava i neokorteksa. Svatko ima svoja zaduženja, dok netko ne zakaže, sve štima. Potrebno je stoga ne isključiti emocije već ostvariti sklad između glave i srca. Taj sklad zove se emocionalna inteligencija.

Sam izraz emocionalna inteligencija sugerira nam da je to sposobnost vezana za izlaženje na kraj s vlastitim emocijama što, složit ćete se sami, ponekad i nije baš lako. Nekim ljudima to uspijeva jako dobro, nekima prosječno a nekima gotovo nikako. Da je s ovima zadnjima teško komunicirati, raditi i živjeti ne trebamo vam dokazivati. Što je točno emocionalna inteligencija možda ćete najbolje razumjeti ako proučimo pet komponenti od kojih se sastoji.

poznavanje vlastitih osjećaja

Ključ emocionalne inteligencije je prepoznavanje osjećaja u trenutku kada se dogode (svijest o sebi). Sposobnost kontinuiranog praćenja svojih osjećaja je od presudne važnosti za razumijevanje samoga sebe. Ljudi koji su sigurni u to što osjećaju bolje upravljaju svojim životom i sigurniji su u svoje odluke – od odluke koga izabrati za bračnog partnera do odluke koji posao prihvatiti.

kontrola intenziteta osjećaja

Prepoznavanje osjećaja samo je prvi korak iza kojeg slijedi upravljanje njihovim intenzitetom. Ljudi koji imaju ovu sposobnost u stanju su smiriti sami sebe, osloboditi se pretjerane anksioznosti, depresivnosti ili razdražljivosti. Oni koji to nisu u stanju stalno se bore sa svojim lošim osjećajima i teže se oporavljaju od životnih neugodnosti i udaraca.

motiviranje samoga sebe

Bez obzira koliko smo sposobni i talentirani nećemo postići nikakav uspjeh bez upornog i dugotrajnog rada. Emocionalno inteligentni ljudi u stanju su motivirati sami sebe i dugo i naporno raditi da bi dostigli konačni uspjeh. Oni kontroliraju svoje impulse, misle pozitivno i optimisti su.

prepoznavanje emocija kod drugih ljudi

Empatija je temeljna komunikacijska vještina. Ljudi koji su u stanju uživjeti se u osjećaje drugih ljudi lakše prepoznaju signale koji ukazuju na to što drugi ljudi trebaju ili žele. Zbog toga su uspješniji u velikom broju poslova – u poučavanju, prodaji i menedžmentu.

uspostavljanje i održavanje odnosa s drugim ljudima

Umjetnost uspostavljanja i održavanja odnosa s drugim ljudima u velikoj mjeri ovisi i o prepoznavanju emocija kod drugih ljudi i prikladnom odgovaranju na njih. Dobro se nositi s emocijama u odnosima i točno očitavati društvene situacije i mreže; stupati u interakcije; služiti se tim vještinama da bismo uvjeravali i predvodili, pregovarali i razrješavali sukobe te postigli suradnju i timski rad.

Mogli bismo stoga reći da je emocionalna inteligencija meta-sposobnost tj. ona sposobnost koja određuje u kolikoj ćemo mjeri biti sposobni iskoristiti naše druge vještine, o kojoj god bilo riječ. Brojna znanstvena istraživanja potvrđuju da osobe koje posjeduju dobru emocionalnu inteligenciju – dobro poznaju svoje osjećaje i upravljaju njima, dobro iščitavaju i učinkovito reagiraju na osjećaje drugih ljudi – imaju prednost u svim područjima – radilo se o ljubavi ili usvajanju nepisanih pravila koji određuju hijerarhijski uspon unutar nekog poduzeća. Biti će zadovoljnije životom i produktivnije jer su ovladale vještinama poput samoregulacije, samomotivacije, upornosti unatoč preprekama i neuspjesima. S druge strane, ljudi koji ne mogu ostvariti nadzor nad vlastitim emocionalnim životom stalno vode neke unutarnje borbe koje ih onemogućavaju u tome da se posvete razvoju odnosa ili posla na kvalitetan način.

Kako razvijati emocionalnu inteligenciju? Evo par vježbica…

OSVIJEŠTAVANJE EMOCIJA – napišite dvadesetak emocija, pridružite im situacije kada se tako osjećate. Ukoliko s nekima od njih imate poteškoća osvijestiti kada se tako osjećate, pokušajte ih pratiti u svakodnevnom životu.

OSVIJEŠTAVANJE SVOJE NETOLERANCIJE NA NEUGODNE EMOCIJE – koje emocije vam zadaju najviše glavobolje, s kojima se bojite suočiti, kojih se emocija pokušavate riješiti? Počnite pratiti te emocije i bilježiti koliko su vam odbojne te kako reagirate na njih/kako se ponašate kad „vam dođu“ (npr. da li idete trenirati, zvati prijateljicu, javiti na posao da ste bolesni, napijete se ili nešto drugo)

Pozivajući vas na otkrivanje vlastitog i emocionalnog svijeta vašeg djeteta, za kraj želim podijeliti s vama jedan mudar zaključak filozofa Aristotela koji glasi ovako: Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, do ispravnoga stupnja, u pravi trenutak, zbog ispravnog razloga i na ispravan način –  to nije lako. 

Tijana Debelić
Tijana Debelić, psihologinja i kognitivno-bihevioralna psihoterapeutkinja u superviziji s desetogodišnjim iskustvom rada na području psihologije. Smatra se rođenim psihologom i unatoč mnogobrojnim hobijima i interesima koje gaji (skupljanje gramofonskih ploča, kuhanje, fotografija, do-in, jedrenje) ne može zamisliti da radi išta drugo. Otkad zna za sebe, pokušava razumjeti razloge koji utječu na ljudsko razmišljanje, osjećaje i ponašanje. Priroda je njezin izvor osvježenja i nadahnuća, a vježbanje mindfulness-a omogućuje joj novi pogled na život. Njezina najveća strast je pomaganje drugim ljudima da upoznaju same sebe i zadovolje svoju najintimniju želju: živjeti ispunjen život i ostaviti trag. Pred par godina pokrenula je vlastiti projekt, Psi Qonsult. Kako ga ona voli zvati: prostor susreta, bliskosti i promjene. Adresu ureda trenutno je u potpunosti zamijenila onom online i putem ekrana pomaže mnogima „da ostanu normalni“.