jedan sasvim poseban modni editorijal u doba pandemije

Usred vremena korone, karantena, samoizolacija, izoliranja i odmicanja od svih fizičkih kontakata, jedan je kreativan tim iz Pule došao na ideju odrađivanja modnog shootinga koji je itekako dozvoljen i dopušten.

Ideja je nastala kada je strastvena fotografkinja Ana Bolobicchio (Anushcka) na društvenim mrežama izrazila želju da svoj kreativni izričaj makne s ‘pauze’ u koju ju je stavila pandemija korone, te da odradi jedan shooting s lutkama, odnosno barbikama. Na tu je objavu Nina Strmotić Vučetić (Blogerica u pelenama) istovremeno reagirala, znajući da je već duže vrijeme razmišljala o načinu na koji bi mogla odati počast svojoj baki koja više nije s nama.

Baka Ruža je tijekom svog života uveseljavala mlada srca heklajući, štrikajući i izrađivajući mnogobrojne haljine za barbike koje su, nakon njene smrti, završile na tavanu čekajući neka druga, nova vremena. Vremena za koja se ispostavilo da su upravo sada.

I tu započinje priča o baki Ruži. Priča o ba(rbi)ki nazivom “La vie en rose” jer u ovo doba svima treba malo pogleda kroz ružičaste naočale na naše živote. Priča o Nini i Ani koje su se sasvim slučajno spojile i napravile nikad viđeni modni editorial, prisiljene na to nizom novonastalih događaja, a na kraju totalno oduševljene rezultatom.

Kroz fotografije, pratimo jednu sasvim drugačiju modnu priču koja je za Anu bila poseban izazov – zbog veličina i omjera njenih novih modela, na koje nije navikla. Međutim, ispostavilo se da, ukoliko odjednom izađe iz svojih “normalnih” okvira uobičajenih shootinga, fotograf uspije u jednom trenutku vidjeti kako se pred njim otvara na tisuće novih mogućnosti, a cijeli neki novi svijet se jednostavno stvara pred njegovim očima i objektivom. To se dogodilo i Anushcki, koja za ovaj editorijal kaže da joj je jedan od najdražih, baš zbog tog novog iskustva koji se možda nikad ne bi dogodio da sve oko nas nije bilo upravo ovako kako je.

“Nije što je moja baka, ali te haljine su prava mala remek djela. Nedavno sam ih pronašla na maminom tavanu i shvatila da su ravne bilo kojem fashion week-u u svijetu. Otad, evo, smišljam kako bih iskoristila te haljine, napravila svojevrsnu izložbu ili nešto slično, ali čim sam vidjela Aninu objavu shvatila sam da je taj shooting točno ono što treba tim kreacijama kako bi zasjale u punom sjaju i pokazale se svijetu u najljepšem svijetlu, da moja baka može biti ponosna.” – Nina je za kraj zaključila, dok je Ana naglasila: “U ovim je trenutcima važno ostati pozitivan, prihvatiti situaciju koja nam se nametnula i iskoristiti od nje najviše što možemo. Svatko od nas treba pokoju zraku sunca, malo smijeha, opuštanje od svakodnevnih briga i koji pogled kroz ružičaste naočale. Uživajte u LA VIE EN ROSE kao i mi dok smo ga stvarale.”

Sigurni smo da baka Ruža ovo gleda od negdje i zadovoljno se smješka. U krizno doba pandemije, briga i tuge, hajmo slaviti život.

Ana kako si došla na ideju da fotografiraš barbike?

Ovo razdoblje karantene na sve je utjecalo na različite načine. Meni je, osobno, najveći problem bio manjak ljudskog fizičkog kontakta, nemogućnost fotografiranja onog što sam oduvijek najviše voljela – portreta, emocija, evenata… I stoga sam na svojim društvenim mrežama izrazila želju za jednim samoizolacijskim shootingom – koji bi odradila s nekakvim lutkama, lego čovječuljcima ili sličnim, dopuštenim, modelima. Tada mi se javila Nina, s prekrasnom idejom o fotografiranju barbike u ručno rađenim kreacijama koje je njena baka izrađivala – i bila sam oduševljena. Tada je sve krenulo…

Nina otkud ti ideja da se javiš Ani i predložiš bakino pletivo za fotografiranje?

Prvi put nakon dugo vremena, svijet je ponovno usporio. Vrijeme kao da je stalo. Kući smo i imamo vremena za sve ono što možda inače ne stižemo – kao npr. prolistati stare foto albume. Naviru sjećanja. Uspomene. A gore na tavanu kod mojih roditelja, ogromna je kutija do vrha ispunjena odjećom za Barbike koju je za svoje unučice napravila baka Ruža. Već neko vrijeme razmišljam što bi s njima i imam potrebu nekako ih oživjeti, prezentirati drugima…odati počast mojoj baki i vratiti se tako u djetinjstvo i najdraže igre s mojom bakom Ružom. A ona, ona se znala igrati. Znala je od ničega napraviti nešto. Znala je kuhati, štrikati, vesti i natjerati me da čitam lektiru naglas. Naučila me štrikati i heklati, vesti goblene i peći medenjake. Znala sam joj, kada me je čuvala, namjerno pomaknuti veliki sat u dnevnom boravku da misli da ima još puno vremena za igru sa mnom i da ne mora ići kuhati ručak. A onda kada bi me uhvatila, zajedno bi se smijale tome. Baka. Ona je zaista bila baka s velikim B. I njoj u čast, s velikim zadovoljstvom i potpunim povjerenjem- odlučila sam javiti se Ani kada sam vidjela njezinu želju da nešto stvara i u ova nama “mladima” nepoznata vremena kada sve nekako uspori i stane – te da to bude baš “La vie en Rose” – modni editorijal s bakinim pletivom u glavnoj ulozi.

Nina sjećaš li se bake dok ti je štrikala haljine za barbike?

Sjećam, kad zatvorim oči vidim je opet kako sjedi u fotelji mojih roditelja u dnevnom boravku. Na podu pokraj nje je pletena košara s vunom i iglama. Naočale s debelim okruglim okvirom kakav se 80tih nosio. Na prstu prsten s smaragdnim kamenčićem i vuna opletena oko njega. Topli blagi bakin osmjeh. Igle za štrikanje i heklanje klize kroz minijaturne kreacije koje mi stvara – iste te igle s kojima je i mene učila štrikati. Nestrpljenje oko toga kada će završiti da isprobamo novu modnu kreaciju na barbiki. “Bako, molim te saštrikaj mi i vjenčanicu… i onako neku pelerinu za preko haljine da joj ne bude zima…”- a baki ništa nije bio problem, ona je već u glavi dizajnirala kako će i od koje vunice napraviti neku novu kreaciju. I tako se kroz godine, skupila prava modna kolekcija odjeće za moje barbike. Toliko van vremena… toliko posebna… toliko dobro osmišljena da sam ju jednostavno morala podijeliti s vama.

Nina je li i tebi baka štrikala neke kreacije?

Neprestano. Dijete sam 80ih, tada nije bilo dostupno toliko odjeće kao i danas, pa je baka štrikala, a mama mi šila gotovo svu moju odjeću. Uvijek sam se osjećala ponosno na bakine pletene kreacije, a ona se trudila pronaći mi najmekaniju vunu da me “ne bocka”, s najljepšim tonom boje, te neki novi kroj ili bod da ne budem nikad ista.

Kakvo vam je bilo iskustvo dok ste stvarale te modne fotografije?

ANA: Samo iskustvo fotografiranja bilo je, začudo, dosta težak proces. Inače, prilikom drugih modnih fotografiranja, uz mene bi bio cijeli tim ljudi – frizer, vizažist, dizajner, stilist, sam model… A ovaj smo put moj model i ja bile potpuno same. Ja sam ju oblačila, skidala, osmišljavala outfite, češljala, radila frizure, namještala ruke, noge, haljinice, uklapala ju u razne okoliše… A sve to, uz veoma čudne i znatiželjne poglede svih ljudi koji su se slučajno našli u prolazu. To mi je, moram priznati, bilo najgore. Bilo mi je u jednu ruku neugodno i smiješno, pa sam sve fotografije pokušavala napraviti i odraditi što brže, da sakrijem mog modela u torbu i pravim se kako se ništa ludo ne događa.

NINA: Vladalo je veliko uzbuđenje. Na meni su bile pripreme, pronaći robicu, oprati ju (prala sam robicu do 2 ujutro i kačila ju na štrik- kako je ima puno, a sva je mini, bio je pravi izazov sve okačiti da nešto ne padne), naći barbiku, pripremiti sve Ani za fotografiranje, jer nakon što sam joj sve pripremila i ona je došla preuzeti kod mene, nismo se više vidjele i nisam joj mogla, zbog zabrana i pridržavanja Mjera Stožera, ići na teren pomoći oko fotografiranja i asisitirati na setu- a kao nekadašnja manekenka, bilo bi mi jako zabavno sada biti iza objektiva i vjerujem da bi joj, da sam mogla dosta pomogla ako ništa onda oko držanja barbike na setu. Pa sam pružala moralnu podršku i uživala u Aninim fotografijama koje mi je slala s lokacija i porukama gdje su sad ona i barbika i što rade. Bile smo jako uzbuđene cijelo vrijeme, smijale se kad smo se čule…tako da mislim da je ovo stvarno bilo jedno jedinstveno iskustvo, pogotovo zbog sentimentalne vrijednosti i bake Ruže, koje ću pamtiti cijeli život.

Kakva je razlika između fotografiranja “živih” modela i barbika?

ANA: Velike su razlike između živih modela i barbika. Barbike naprimjer, nikada ne kasne. (smijeh) Sve ima svojih prednosti i nedostataka – živim modelima mogu davati naputke, zabavljati se s njima, smijati i imati cjelokupno iskustvo fotografiranja nekog trenutka, emocije i nečeg nepredvidljivog, dok je s barbikama sve statično, mirno i na kraju krajeva – imaju svo strpljenje svijeta samo za mene. Teže je malo stavljati ih u poze koje zamislim u svojoj glavi, ali ponovno – kad jednom uhvate tu pozu ne puštaju ju dok ne dobijem savršenu fotografiju. Najveća razlika možda je ipak prilikom editiranja fotografija… Sa “živim” modelima tada počinju uzbuđenja i naputci – što da brišem u photoshopu, što dodajem, gdje da peglam, a što naglašavam… dok je moja barbika, prilikom editiranja njenih fotki, samo sjedila mirno pokraj mene i smješkala se odobravajući –  te sam imala punu slobodu u tom završnom procesu editorijala.

Što ti je Ana u fotografiranju barbike bio najveći izazov?

Najveći izazov u fotografiranju barbike bilo je nekakvo neznanje, činjenica da to činim prvi put u životu i da ne znam kako će ispasti. I kao da nije dovoljno teško imati te dvojbe unutar sebe, svaki put kad bih namještala barbiku negdje u prirodi, možda mi je najgora zapravo bila spoznaja da će me ljudi veoma čudno promatrati, neki znatiželjno, neki s osudom… ali nisam se nikako mogla u potpunosti opustiti i fotografirati s lakoćom kao što to radim s običnim “živim” modelima. Zato bih to izdvojila kao najveći izazov.

Otkud ti ideja da se barbika fotografira baš na tim lokacijama? Gdje ste se sve slikale?

Lokacije za fotografiranje bile su pomno osmišljavane i kombinirane s kreacijama koje je barbika nosila na sebi. Htjela sam naglasak staviti na prirodne ljepote naše Pule i Istre, na nekakav povratak prirodi koji smo u ovo doba korone prihvatili i ponovno mu se okrenuli, te sam zato birala pozicije uz more, razne plaže u Puli, Medulinu i okolici, maslenike, suhozide, nalazišta ostataka Rimskih vila, livade, šume i – čak, unutar mora kombinirajući modni editorijal s podvodnom fotografijom.

Razmišlja li barbika o još nekim avanturama i izletima u modni svijet i fotografiju?

ANA: Barbika koju smo koristili u ovom malom kreativnom eksperimentu, moram priznati, da je cjelokupnim iskustvom bila oduševljena. Nije skidala osmijeh s lica, brzo se opustila pred mojim objektivom i zajedno smo stvarale divne stvari, jedna drugu uzajamno inspirirajući. Kombinacija je to nevine dječje igre i onog što smatram svojom najvećom ljubavlju u životu, te bih stoga u ime barbike voljela reći da itekako razmišlja o tome da ovo ne bude samo “once in a lifetime” događaj, usko povezan s karantenom i koronom, već da se i u budućnosti možemo nadati nekim novim projektima, modnim editorijalima i (moguće) drugim vrstama foto snimanja i možda čak kojoj izložbi. Shvaćam da su ovo veliki snovi, nerealna očekivanja i puste želje, ali najveća zanimljivost je upravo u tome što nikad ne znamo kuda sve ovo vodi i što bismo zajedno mogle postići.

NINA: Nekako imam osjećaj da je ovo s Anom samo jedna uvertira od svega onoga što će tek uslijediti s ovim bakinim kreacijama…. a i da ‘La Barbi En Rose’ kako smo ju nazvale na njezinom Instagram profilu @La Barbi En Rose tek čekaju prave avanture s Anom iza objektiva.