šalter preko prozora

unsplash.com

“Dobar dan. Došli smo prijaviti rođenje djeteta”, rekli smo prije dva i pol tjedna moj dragi i ja gospođi u matičnom uredu.

Utipkala je naša imena.

“Kad je dijete rođeno?”
“17.3.”
“Još uvijek nismo dobili obavijest od bolnice da je dijete rođeno, odnosno od općine. To je sigurno zbog cijele ove situacije. Nazovite me sutra da provjerite je li stigla prijava”, odgovorila nam je.

Nazvali smo sutra. I prekosutra. Zvali smo više od dva tjedna. Tek tri tjedna poslije njenog rođenja, stigla je u matični ured obavijest iz bolnice i općine da je Edita rođena.

No kako sad?

Matični ured više ne prima stranke. Papire je popunila gospođa koja tamo radi dok sam joj ja diktirala naše podatke preko telefona. Zatim smo dragi i ja sjeli s curama u auto i odvezli se do ureda (jer nam nema tko pričuvati cure) i naizmjence otišli potpisati papire. Ja sam išla prva. Zgrada je bila zaključana. Ispred nje je stajao gospodin s maskom na licu i plavim rukavicama na rukama.

“Vi čekate za matični ured?”, pitala sam ga.
“Ne, nešto drugo. Morate pozvoniti da Vam otvore.”

Pozvonila sam.
Nema odgovora.

“Probajte još jednom. Dva put je dva put.”

Probam još jednom. Nema odgovora.

“Možda je pauza”, kaže gospodin, ali prije nego što sam uspjela odgovoriti, otvori se prozor lijevo od vrata.
“Što trebate?”, pitao me muškarac na prozoru.
“Matični ured. Moram prijaviti novorođenče”, odgovorim.
“Drugi prozor desno.”

Više nema upute “druga vrata desno”. Sad je “drugi PROZOR desno”.

Drugi prozor desno bio je otvoreni prozor iza rešetki, jer se nalazi u prizemlju. Zapravo, više podrumu. Sagnem se i vidim ženu crne kose s naočalama, kako tipka po svom računalu. Još uvijek pomalo u čudu zbog cijele ove kafkijanske situacije, upitam ženu je li to matični ured.

“Je, je, čekajte, sad ću nazvati kolegicu!”, kaže ona veselo i odmah uzima telefon.
“Odite desno, prozor na prvom katu!”, pošalje me ona odmah, a ja se pomaknem dva metra u desno.

Kroz prozor proviri simpatična žena s kojom sam prije sat vremena preko telefona popunjavala papire za prijavu djeteta.

“To ste Vi, stigli ste”, kaže mi ona susretljivo. “Sad ću Vam dati papire, Vi samo potpišite. Kemijska Vam je tu.”

Pokaže mi rukom ispod prozora, gdje na maloj izbočini u zidu leži plava kemijska olovka. Ovo je već uhodana procedura, pomislim. Šteta što joj je ured na prvom katu, da je možda na trećem ili četvrtom, spuštala bi mi konopom košaru u kojoj su papiri i kemijska, a cijela situacija bi bila montipajtonska.

Nespretno primim papire i tražim nekakvu podlogu gdje ću ih nasloniti. Nemam druge osim na zid koji je pomalo hrapav pa mi potpis ispada kao da ga je pisalo trogodišnje dijete (ili doktor). Šarmantna gospođa mi daje još jedan papir i kaže da sad to isto mora potpisati i suprug. Ja joj, opet nespretno, vratim potpisane papire, pozdravim ju, zahvalim se i odem do auta. Sad izlazi moj dragi i ponavlja istu priču. Vraća se u auto i kaže: “Edita, od sad si legalna. Idemo negdje proslaviti?”

Nasmijali smo se i vratili se kući. Na terasi smo nazdravili našoj curi, svježe upisanoj u maticu rođenih.
Prije skoro mjesec dana sam kroz prozor bolničke sobe imala svoju jedinu posjetu nakon što sam ju donijela na svijet, a danas potvrđujem njeno postojanje u svijetu preko prozora. Rekao bi netko romantičan – šekspirijanski. Ne znam. Ali sigurno će se jednog dana čitati knjige o ovom ludom vremenu. I sigurno će dobiti svoj epitet.

Koronijanski možda?

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.