danska nakon koronavirusa

unsplash.com

Prvo je bilo zatišje – sa svih strana pa tako i moje. A onda više nismo mogli ignorirati glasove koji su postajali sve jači.

Prije sada više od mjesec dana sjedila sam na stepenicama središnje gradske knjižnice u Aarhusu i ispijala svoju vruću šalicu bijele kave dok sam s jednim okom promatrala djecu kako se igraju. Mi mame raspravljale smo hoćemo li ići na kreativnu radionicu tog dana i između rasprava o crtanju, igranju i homeschoolingu netko je spomenuo koronu. Ni jedna od nas nije bila zabrinuta i vjerojatno smo naivno vjerovale kako je prava opasnost daleko od nas.

Jedna od mojih najboljih prijateljica iz homeschoolinga tri dana prije toga je otputovala za USA, nas je tu nedjelju čekao put u Norvešku. 

Nakon završenog dana uz druženje i crtanje akvarela, pozdravile smo se zagrljajem (kako to Danci obično rade) i uz pozdrav da se vidimo za dva tjedna. Toliko sam naime računala da će mi trebati za skijanje i naše preseljenje u tjednu iza skijanja.

U nedjelju smo otputovali za Norvešku. Moj muž, svekrva i cure trajektom, a mali i ja avionom. Sjećam se kako je dan bio miran i ništa nije naslućivalo oluju koja je nadolazila. Ali kada sada promislim mislim da sam osjećala nešto. Sjećam se kako sam uslikala maloga u mirnoj zračnoj luci misleći na paniku koja se širi Europom (i svijetom). Mir u meni bio je ekvivalentan onom na aerodromu.

Na odredištu je sve bilo kao i uvijek (ovo nam je 4. sezona na istom skijalištu), a onda je od ponedjeljka krenuo neki ritam prekinut školom skijanja i uspjesima koje su cure redale. 

Da bi onda u srijedu kao prva u nizu bombi odjeknula vijest o press konferenciji danske premijerke i danskom lockdownu. I tako je kao lavina krenula prešutna panika koja se širila hotelskim hodnicima, od usta do usta.

Svi su odjednom postali sumnjivi za nešto čemu smo se do jučer smijali. 

Kad se nemir smirio i hladne glave odlučile, presuda je pala da ostanemo po planu do nedjelje da bi već u četvrtak na povratku iz bazena (u kojemu uz mene i djecu nije bilo više od 10 ljudi) odjeknula vijest kako se skijalište momentalno zatvara, a hotel radi do ponedjeljka. U petak je u hotelu možda bila šačica ljudi koji su se pakirali, a onda je još jednom odjeknulo kako Danska zatvara granice.

Poljuljani panikom drugih, manično smo zvali osiguravajuće društvo koje nas je pokušavalo umiriti i obećavalo asistenciju ako nam trajekti i letovi budu otkazani u nedjelju. Još jednom smo odlučili ostati po planu jer što bi ionako radili u Danskoj u dvije prazne kuće, nespremni preseliti se dva dana ranije. Nije da nam je bilo svejedno, ali znali smo da autom uvijek možemo doći kući. 

I tako smo preko noći postali svjedoci jednoga svijeta koji se nesrazmjerno promijenio. Naše skijanje je postalo kao izvađeno iz Isijavanja u kojem su se hotelska svjetla palila samo na klik lifta kojeg je naš osamnaestomjesečni sin naučio pozvati. I tako smo nemirni i u čudu prolazili praznim hodnicima i u isto vrijeme divili se mirnoći prirode, bjelini snijega i osami koju nismo planirali.

U svijetu u kojemu je korona postala najupotrebljivija riječ, mi smo gradili iglue i sanjkali se s vrha planine dok je naš smijeh odjekivao daleko iza nas.

A onda dodir sa stvarnošću u trenutku kada sam s djecom dotakla dansko tlo. Moja plava putovnica, na koju sam tako često bila ponosna, u trenutku je odala uljeza koji je morao dokazati svoju pripadnost zemlji u kojoj već dvanaest godina radim, rađam, odgajam i živim jezikom koji mi je više moj nego onaj materinji.

Zbunjena nisam se mogla sjetiti boravišne dozvole i dok sam miješala jezike i djecu smirivala i objašnjavala što se događa, uspjela sam naći karticu na kojoj je crno na bijelom otisnut moj boravišni status.

U Danskoj nas je osim prazne kuće dočekala prazna Danska i tako je krenula izolacija, špekulacije i upozorenja. Naša selidba ispala je sve samo ne kao planirana, ali smo se u konačnici još više okrenuli sebi i ovom životu koji smo tako svjesno izabrali.

Ono što je nama bio izbor, za većinu je preko noći postala prisila.

Od jedan posto homeschoolera do sto posto. Svi su socijalni mediji, stranice i novosti zujale o istom: o rasporedima, zadacima, strukturama i principima. Velika većina se našla zatečena prisilom da budu s vlastitom djecom. Djeca nisu mogla s roditeljima, roditelji nisu znali što s djecom. Naša svakodnevica bila je ista. I na neki sam način konačno odahnula znajući da moja djeca žive život isti kao i prije i da im apsolutno jako malo toga nedostaje.

Korona nam je dala tatu s poslom od doma. Slobodu da budemo zajedno kao i prije godinu dana kada smo se uputili u pustolovinu na Mauritiusu. Svijet je stao, naš se vrtio po starom i ono što su svi čekali bilo je otvaranje. U međuvremenu sva događanja i naš prepun homeschool kalendar događanja postepeno se ispraznio.

Danska je od zemlje ispijanja piva uz vodu postala zemlja trkača, šumskih entuzijasta i šetača. Svi su bili spremni na sve. Više se nismo ni obrecali na preko noći donešen zakon o prisilnom cijepljenju u slučaju da se pronađe cjepivo protiv tog poražavajućega virusa. Od čuđenja mjerama provođenim u Kini do slijeganja ramenima nad onim što smo svjedočili unutar vlastitih granica.

I eto danske premijerke koja prije Uskrsa objavljuje postepeno otvaranje Danske koje je započelo jučer otvaranjem jaslica, vrtića i škola (nižih razreda). Mjere opreza Ministarstva zdravstva su u rangu najbolje tragikomedije u kojoj se poludjeli roditelji trgaju između odluka o vlastitim potrebama i strahu za vlastitu djecu. 

Dan prije otvaranja prošetala sam igralištem škole koja nam je iza kuće. Pripreme za otvaranje bile su već obavljene pa je igralište više ličilo na mjesto zločina iz CIA – a. Kako će jedna zatvorena zemlja otvoriti vrata stotinama i tisućama djece i njihovim zbunjenim roditeljima, kako će prebroditi nevjerojatno rigorozne mjere zaštite, kako će se isti opravdavati da su napravili ono najbolje što je u njihovoj moći i kako će tjedni nakon toga izgledati? Pitanja su koja si mnogobrojni Danci u ovim trenutcima postavljaju, a na koja će samo vrijeme dati odgovore.

Nama sve ostaje isto. Život u slobodi koju smo sami izabrali. Život bez straha i panike.

Život u kojem ono nesigurno ostaje nebitno za sada.

Najviše nam nedostaje moja mama i činjenica da ne znamo kada će nam opet doći.

Za sada toliko.

Ivana Petersen
IVANA Mama troje djece koja se u Dansku preselila prije 11 godina. Povremeno piše, uglavnom se trudi živjeti i uživati. Moj moto je vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome. Sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.