školovanje u doba korone

unsplash.com

Oduvijek sam iznimno cijenila i učitelje i odgajatelje. Smatram ih važnim karikama svakog društva, kojima se vrlo rijetko i vrlo teško priznaju zasluge. U konačnici, upravo kako mi odrasli – najveći dio dana provodimo na poslu, naša djeca ga provode s učiteljima ili odgajateljima. Ne znam je li do sreće ili nečega drugog, ali ja uistinu ne mogu reći niti jednu negativnu stvar vezanu za vrtićke godine moje djece. Prošli smo i kroz privatni i gradski vrtić te, jedino što mogu reći jest veliko “hvala” tim divnim ženama koje su nam uvijek bile na raspolaganju i pomoći kroz sve faze koje je moje dijete prolazilo, a drugo još uvijek prolazi.

Upravo zbog te visoko postavljene “vrtićke” ljestvice, jako sam se bojala škole. Sjećam se tog dana kada su se djeca grupirala po razredima. Puna dvorana roditelja i djece s jedne i novih lica – budućih nastavnika, s druge strane. Plašili su me pozadinski komentari roditelja – “…samo da dobije ovu” ili “… nadam se da neće dobiti onu.”

I ovoga je puta moje dijete dobilo jednu izvanrednu ženu. Ženu koja, bez lažnog pretjerivanja, za mene predstavlja pojam osobe koja živi svoju profesiju. Koliko god mi je taj cijeli prvi razred pružio mnogo frustracija, neočekivanih izazova, sumnji, strahova i propitkivanja, utjehu sam uvijek pronalazila u tome što se s druge strane jednadžbe nalazila osoba od koje sam u svakom trenutku mogla očekivati podršku.

Sve vam ovo pišem kako biste ukratko shvatili kontekst odnosno situaciju u kojoj smo se nalazili prije ove epidemije.

Prvi je razred, sam po sebi, stresan svakom djetetu i roditelju, a onda možete samo zamisliti što se dogodi kada, nakon mjeseci i mjeseci rada, napokon uđete u neku  koliko-toliko uhodanu rutinu i dogodi se sve ovo.

Ne bih komentirala učenje preko TV-a. Barem za prvi razred, program nije imao nikakvog smisla. S druge pak strane, naša je učiteljica pokrenula web stranicu s gradivom koje se treba proći s djetetom određenog dana. Prati se raspored kao da smo u školi. Svaki predmet je popraćen videom u kojemu ona objašnjava materiju. Zadan je plan bilježnice te zadaci koji se trebaju proći u knjizi i/ili radnoj bilježnici. Svaki dan imamo i domaću zadaću te interaktivne dodatne zadatke, neke obaveznog, a neke neobaveznog karaktera. Imamo i virtualnu ploču na kojoj možemo u ime naših klinaca ostavljati poruke podrške jedni drugima te objavljivati fotografije. Zadaća se predaje učiteljicama (učiteljica iz boravka pregledava zadaće) na ispravak kroz aplikaciju na mobitelu. Fotografiramo i šaljemo. Provjere znanja su također u virtualnom obliku uz zamolbu roditeljima da ne pomažu djeci više nego je potrebno. Ukoliko se vrednuje čitanje, snimamo video djeteta kako čita te šaljemo učiteljici…

“Posao” je odrađen na stvarno maksimalno visokom nivou. Jasno mi je da učiteljica pokušava održati disciplinu i nekakav uzlazni trend intelektualne izvrsnosti te tako nešto podržavam u potpunosti. Druga je strana medalje ta što vam moram priznati da je TEŠKO. Svima je jasno da je ovaj dodatni teret pao na roditelje. Koliko god se učitelji trudili, mi roditelji smo ti koji svaki dan, uz svoj regularni posao, moramo  provoditi i školski program.

Naporno je i umorni smo. Svaki je dan jednostavno suviše kratak za sve što se “mora” napraviti.

Naš sin još nije u potpunosti savladao čitanje i pisanje te mu treba pomoć. Treba mu vrijeme da svaki zadatak prvo pročita, pa pročita s razumijevanjem, pa tek onda i izvrši zadatak. Dva do tri sata dnevno, ovisno o danu, mi moramo raditi s njim. Tu je naravno i mlađi klinac koji zahtjeva svoje vrijeme i svoju pažnju.

Znam da ima puno roditelja koji i dalje svakodnevno odlaze na posao. Puno je i onih koji rade u zdravstvu i dolaze kući tko zna kada i u kojem stanju. Puno je i onih koji imaju više školaraca. Postoje i mnogi koji možda nemaju tehničke uvjete za provedbu ove cijele online avanture.

Moramo se složiti da je nekim roditeljima sve ovo palo teže, a nekima lakše. Neki uživaju u cijeloj priči, a neki proklinju koronu, školstvo i organizaciju. Istina je i da neki imaju vremena za mnoštvo aktivnosti dok drugi nemaju vremena ni udahnuti.

Nerazumijevanje i osuda je zajednički nazivnik za kojim je najlakše posegnuti. Ali nemojmo. I profesori i roditelji i djeca, svi se trudimo koliko možemo. Kao i prije svega ovoga, imamo boljih i gorih dana. Dana kada imamo energije i volje da okrenemo svijet naglavačke, ali i dana kada želimo pobjeći s razlikom što sada nemamo gdje.

Ipak, ako ičega sada imamo, imamo vremena. Dan za danom, pokušajmo imati više razumijevanja kako jedni za druge tako i sami za sebe.

Ivana Merkaš Jelavić
IVANA Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.