život u izolaciji

Moj muž je danas ‘otišao’ na posao u 9:30. Kažem otišao pod navodnicima jer se zapravo zatvorio u Moraninu sobu s kompom. Izašao je od tamo oko pola 9, nakon što sam ja Bebija već uspavala. Ali to nije sve, kako kaže dobro poznata reklama! Nešto nije štimalo pa su svi zajedno nastavili raditi od 21:15 nadalje. Ne mogu vam napisati kada je prestao jer dok ja pišem ovaj tekst, on i dalje radi.

A mi smo jedni od onih što imaju sreće. Mi smo jedni od onih što nemaju klimave poslove ni zidove, nismo bolesni, zaraženi, nismo dobili otkaz niti ostali bez krova nad glavom. Čak smo i izbjegli metak sa školom od kuće jer starije dijete će u prvi razred tek na jesen (nadamo se). Pa opet, evo mene na kauču, u deset navečer, kao da me traktor pregazio. A ja sam jedna od onih koja voli biti kod kuće, voli ‘visiti’ sa svojom djecom po cijele dane i živi za popit kavu na balkonu s mužem. Zašto je onda ovo toliko teško?!

View this post on Instagram

Što se izolacije tiče, ja, evo, neću pohadjati besplatne online tečajeve, neću meditirati i duboko disati dok se posvećujem sebi i svom unutarnjem miru. Mislim da neću imati kada gledati sve te serije koje nisam stigla, čitati sve te knjige koje sam preskočila, niti ću imati kada premještati namještaj da pronadjem više fotogeničan kućni raspored. Ali ću zato galamiti svakih sedam minuta u prosjeku, utapat ću se u planinama igračaka koje su donešene iz dječje sobe, usisavat ću svako jutro i svaku večer u nevjerici gledati kako je pod prljav, nakon pet ću se prijetiti mužu razvodom ako ne prestane raditi ODMAH, dvjesto puta ću odgovoriti na pitanje zašto je došao virus i kad možemo van (u minuti) i na kraju dana ću samo željeti staviti čepiće u uši na sat vremena. Ali neću. Jer moram čuti vlastitu djecu kad me trebaju. Jednako tako ću u jednom danu gledati po tri crtića, crtati putokaze po podu, pisati brojeve po ploči, presvlačiti se u dugačke haljine, pričati engleski po potrebi, puniti kadu da glumi bazen, sedam puta hraniti, grliti i škakljati. Tako da mi nemojte davati recepte za plastelin – ne znam kad bih još i to trebala! Da, u izolaciji smo. U izolaciji u kojoj je jedna soba postala mužev ured, a djeca vise s plafona jer ne znaju što bi sa sobom kad nisu vani. Osim toga, moj život na porodiljnom nije puno promijenjen. Izazovno je, ali proći će. Ali, molim vas, nemojte mi o ‘samoostvarenju’ – jer ljudi rade u nemogućim uvjetima (ili kod kuce ili izlozeni zarazi). A oni koji ne rade, misle kako će platiti račune. Toliko od mene. 😉

A post shared by #misusovo 🍭 (@maja_marich) on

Zanemarimo na tren stresnost cijele situacije – pandemije, opasnosti, neizvjesne budućnosti. (Jer to, naravno, možemo zanemariti i uopće ne utječe na nas, jelte.) Moj raspored kao mame na porodiljnom i nije toliko promijenjen. Starije dijete čak ni ne ostaje puno radno vrijeme u vrtiću, samo od 9 do 2. Pa zašto je onda ovo TOLIKO teško?!

Nije moguće da nam je život ovisio o dva sata na igralištu?! Kako je moguće da radim sve ono što sam radila i do sada, samo sada nemam prostora za udahnuti zrak? Radi li se o psihičkoj stupici – gdje se osjećamo tako jer znamo da moramo biti zatvoreni? Kako to da nemam elana i kad uhvatim te tri minute i kako odjednom nemam ni te tri minute, a muž je ‘uštedio’ vrijeme koje je inače trošio na put? Milijun pitanja. Ni jedan odgovor.

Ali u praksi se ispostavlja da nam djeca nisu teret, teret je gubitak socijalnog života. Nije meni trebao vrtić da moje dijete ima gdje crtati. Crta ona i kod kuće, hvala na pitanju. Ali njoj su trebali prijatelji. Njoj je trebala vršnjakinja za igru s barbie kućom i kupanje bebe u kadi. Ona je oduvijek bila zadovoljna mojoj ulogom mame. Ali sada želi da sam osim mame – i prijateljica. I odgajateljica. I trenerica i babysitterica. Ona želi komunikaciju na toliko razina, a ja ne stignem pokriti ni dvije. Zašto? Jer meni isto treba komunikacija na više razina. Jer je moja uloga spremačice, kuharice i pralje dobila dodatne sate zbog povećanog opsega posla. Što i dalje nije smanjilo satnicu hraniteljice, uspavljačice i zabavljačice onih mlađih od 12 mjeseci. Pa se čini da uz sve to i ne patim toliko što sam ostala bez komunikacije na razini prijateljica – tetka – društvene mreže jer od toliko posla, ni ne sjetim se da mi fali normalan razgovor. To nadoknađujem time što se dovikujem s mužem preko stana.

Naravno, osim što smo ostali bez kontakata koji život znače, a dobili dodatnu porciju posla (tu nisam ni ubrojila KONKRETAN posao kao snimanje i pisanje jer sam na porodiljnom pa ‘ne moram’, ali nitko ne pita kako to što ‘ne moram’ utječe na moje mentalno zdravlje jer ‘ne moram, ali ja to trebam!’), ostali smo i bez prostora. Bez vanjskog prostora. Bez skate parka i igrališta i bazena i baletnih dvorana. Bez malenog coffee housea s najljepšim cvijećem u vazicama. Bez odlaska van koji ne uključuje grižnju savjesti, kao kad odete van sladoleda radi. Ali ostali smo i bez unutarnjeg prostora. Ostala sam bez spavaće sobe po danu jer je to jedini način da i tamo ne napravimo rusvaj. Pa tako tamo spavam i presvlačim dijete, ali ne ulazim osim ako ne moram. Ostali smo bez dječje sobe jer Oliver negdje mora raditi u miru tih osam, devet, sedamnaest sati na dan pa tako sve igračke sada obitavaju u boravku. Ostali smo bez hodnika jer tamo skladištimo tenisice i jakne i ostale stvari koje idu u ‘vanjski svijet’ pa onda pokušavamo imati što manje kontakta s njima. Ostao nam je boravak, spojen s kuhinjom, i maleni balkon koji gleda na svijet.Na poprilično miran i tih svijet.

I u tom prostoru se i igra i crta i kuha i skače i sunča i galami i plače i pleše i smije i vježba i svađa i šapće i prosipa i slaže veš i uči se stajati. U tom prostoru se živi kao da je moguće sve prebaciti ovdje. A nije. I zato pucamo po šavovima. Jer osim kupaone, drugog mjesta za pobjeći nemamo, ni na pet minuta. I to ne pobjeći toliko od drugih, koliko pobjeći od samih sebe. Barem na par minuta.

Ali tu smo. I guramo. Jer na kraju balade, ni sa kim drugim ne bih voljela biti zatvorena nego s njima. A čini mi se da i oni dijele moje mišljenje. Izdržat ćemo. Možemo mi to.

#ostanikodkuće

Maja Maric
MAJA Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Bori se protiv predrasuda od kada zna za sebe, prečesto i nesvjesno tako da je već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor njeno su oružje.