hrabrost nije odsutnost straha već suočavanje s njime

pexels.com

Već satima razmišljam s kojom rečenicom započeti ovaj tekst. Nekako mi se niti jedna ne čini dovoljno snažna, ohrabrujuća, motivirajuća, umirujuća…onakva kakvu bi se od jedne psihologinje očekivalo. Prava istina je da je ova situacija i za nas psihologe veoma zahtjevna: dok se trsimo očuvati mentalno zdravlje drugih istovremeno se borimo i sa vlastitim strahovima, unutarnjim previranjima i raznoraznim neugodnim osjećajima. Da, i mi psiholozi smo ljudi.

Usporedila bih to sa onim očekivanjima koje majke svakodnevno doživljavaju. Dobro znate o čemu pričam: budi nasmijana i strpljiva; uvijek puna ljubavi i razumijevanja za svoje dijete; upoznata sa najnovijim informacijama o „zdravom“ odgoju; u stalnoj potrazi za eko, bio, organskim super zdravim namirnicama sa pregršt finih recepata od 15 minuta koji ti ispadaju iz rukava; u odličnim odnosima sa svekrvom; poslovno uspješna ali skromna; ispeglane kose, bez podočnjaka, dok igraš uvijek novu, edukativnu i ultra zabavnu igru sa svojim klincima! Vjerujem da su sterotipi poput ovih dežurni krivci za dizanje kose na glavi dok spavamo i uzročnici loših frizura ujutro. Ukratko: noćne more.

Moja noćna mora otkad sam završila psihologiju je slijedeća: „Pa ti si psiholog, barem bi ti to trebala…“(e sad tu ulaze različiti izrazi poput: znati, razumjeti, prihvatiti, oprostiti, opravdati, moći, riješiti itd. da ne nabrajam, mislim da ste shvatili). Naravno, ja jesam psiholog. I da, naravno da (bolje) poznajem razloge koji se kriju iza ljudskih osjećaja, doživljavanja i ponašanja kao što poznajem načine putem kojih je moguće razriješiti probleme koji nas svakodnevno muče na razini uma i emocija ALI i ja sam čovjek od krvi i mesa koji se unutar svoja četiri zida bori sa tim istim problemima (ili barem jednim dijelom njih!) i ponekad nemam snage zauzeti objektivan pogled prema samoj sebi i prema onome što mi se događa. Barem ne odmah. Ponekad me jednostavno preplavi. Kao što me zna češće preplaviti u zadnje vrijeme. I to je sasvim u redu. Nakon toga se ponovno posložim i idem dalje. Jer znam kako. No, to ne znači da nemam što za posložiti. I da je slaganje bezbolno.

Želim ova svoja razmišljanja i osjećaje podijeliti s vama jer želim da znate da niste usamljene. Da niste samo vi izgubljene, prestrašene, zbunjene. I mi psiholozi smo također ponekad prestrašeni. I zbunjeni. I napeti. I tjeskobni. Barem ja jesam.

Dok vani bukti ovaj nevidljivi virus, svi mi trebamo jedan moćan mentalni antivirus. Jer kad smo u glavi dobro onda smo dobro, pa makar vani sjekire padale s neba. Upravo iz tog razloga i pišem ovaj članak. Želim vam pomoći da se „posložite“.

Odrasla sam u „glasnoj“ obitelji – s puno ljubavi ali i puno svađa i trebalo mi je desetak godina „loših“ veza dok nisam uspjela izgraditi jednu kvalitetnu u kojoj sada sretno živim sa svojim partnerom; na zadnjoj godini fakulteta borila sam se napadajima panike i depresijom (i pobijedila ih uz pomoć kognitivno-bihevioralne terapije, pravac kojim se danas služim u svom psihoterapijskom radu); svakodnevno se (više ili manje) uspješno nosim sa perfekcionizmom koji me godinama povlačio u prokrastinaciju (u suprotnom ne bi bilo ovog teksta i mnogo drugih stvari koje danas radim!) i još mnogo je tu drugih problema s kojima sam se borila i s kojima se borim. Za mene je sve to zapravo jedna odlična teretana za posao kojim se bavim. Jer uzalud ti sve teorije ako nemaš prakse jel’ tako? Pa osim puno godina školovanja, sati usavršavanja na raznoraznim edukacijama, pročitanih knjiga i znanstvenih radova imam i dugogodišnju praksu sa svojim klijentima kao i samu sebe i vlastite probleme.

No, kad radimo na sebi, ne ide nikad glatko. Zašto? Zato jer jedno je znati (na razini uma: „Ja to ne moram“), a drugo je to i osjećati (na razini tijela ili srca: „Ja to zaista ne moram“). To vam je ono kad „znate“ što je ispravno i dobro za vas ali to jednostavno ne uspijevate. Jer duboko u sebi osjećate nešto sasvim drugo. I to drugo u vama izaziva osjećaje krivnje, ljutnje, tuge, frustracije. To je razlog zbog kojeg motivacijske poruke nemaju utjecaj kakav bi željeli.

Kako si onda pomoći? Za početak, počnite pratiti svoje misli. Mi ih zovemo negativne automatske misli. To su vam one misli kojih često nismo svjesni, a koje nam na brzinu pokvare raspoloženje (tako ćete ih prepoznati). Primjer: vaše dijete ima tantrum. Uz sav trud ništa ne pomaže, ne prestaje plakati i derati se satima. Misao proleti: „Kakva sam ja to majka! Ni svoje dijete ne mogu smiriti!“. Emocije koje nastaju? Tuga. Razočarenje. Ljutnja. Krivnja. Ova misao iza sebe najvjerojatnije krije i neke ideje o majčinstvu poput „Dobra majka uvijek može smiriti svoje dijete“ i „Majka je odgovorna za emocije svog djeteta“. Ova misao krije također još nešto dublje i bolnije, a to je vjerovanje: „Nesposobna sam.“ Takvo vjerovanje o sebi negdje je duboko spremljeno.

Naše ideje i vjerovanja o sebi, o svijetu i o drugim ljudima nastali su kroz život.

Dok ne uđemo u psihoterapijski proces, često nismo ni svjesni da ih imamo. No, imamo ih. I sada ih polako treba osvijestiti i promijeniti. Treba sebi dati sebi šansu da uvidimo da su nam takva pravila, stavovi i vjerovanja samo kočnica, uteg oko noge koji nas sprečava da živimo sretniji život. Od kuda krenuti? Za početak, kad osvijestite takve misli, pokušajte se sjetiti da su to samo misli – da one ne moraju biti istinite, a čak i da to jesu, one vam ne moraju biti korisne (i imate pravo ne postupiti prema njihovim naputcima). U početku će biti teško uopće ih osvijestiti. Budite nježni prema sebi i ustrajni u tom procesu.

Promjena je uvijek bolna. I spora. Ne treba vam još jedan neprijatelj. Dajte si vremena i dozvolite si pogreške, jer samo tako rastemo. Dan po dan. Suzu po suzu. Osmijeh po osmijeh. Samo hrabro i nježno!

Tijana Debelić
Tijana Debelić, psihologinja i kognitivno-bihevioralna psihoterapeutkinja u superviziji s desetogodišnjim iskustvom rada na području psihologije. Smatra se rođenim psihologom i unatoč mnogobrojnim hobijima i interesima koje gaji (skupljanje gramofonskih ploča, kuhanje, fotografija, do-in, jedrenje) ne može zamisliti da radi išta drugo. Otkad zna za sebe, pokušava razumjeti razloge koji utječu na ljudsko razmišljanje, osjećaje i ponašanje. Priroda je njezin izvor osvježenja i nadahnuća, a vježbanje mindfulness-a omogućuje joj novi pogled na život. Njezina najveća strast je pomaganje drugim ljudima da upoznaju same sebe i zadovolje svoju najintimniju želju: živjeti ispunjen život i ostaviti trag. Pred par godina pokrenula je vlastiti projekt, Psi Qonsult. Kako ga ona voli zvati: prostor susreta, bliskosti i promjene. Adresu ureda trenutno je u potpunosti zamijenila onom online i putem ekrana pomaže mnogima „da ostanu normalni“.