jesam li se promijenila?

foto: Pepper Atelier

Ovaj tekst trebao je biti kampanja i predstavljanje divne, drvene, dizajnerske stolice za klince, slovenskog brenda pod imenom Froc. Ove fotografije nastale su sa svrhom da vam pokažem kako Froc stolac raste kako rastu naša djeca. Htjela sam vam reći kako se moj Luka osjeća sav važan jer je dobio novi stolac, na kojem se osjeća dovoljno velik kao i mi, odrasli. Htjela sam vam reći kako je dizajn divan i uklapa se u toplinu svačijeg doma. Ali, život se u kratkom periodu promijenio za 180 stupnjeva i pronašli smo se u situaciji u kojoj jesmo. Izolirani. Odvojeni. U strahu. Iz tog razloga, ovaj tekst će biti o tome kako se naša svakodnevnica promijenila. I kako je ta promjena izazvala promjenu i mene kao žene, odnosno nas kao roditelja. Živimo jednu sasvim novu svakodnevnicu.

Bi li bilo pogrešno napisati što me naučilo ovih 3 tjedna izolacije? Ne, definitivno ne spadam u skupinu onih koji će vam dijeliti optimistične savjete kako da postanete dobar čovjek i kako da ovu nenormalnu situaciju gledate kao priliku za vlastitim poboljšanjem. Ne, podijelit ću s vama što sam ja naučila o sebi u ovih 3 tjedna izolacije.

Shvatila sam da mogu puno više toga nositi.

Ne mogu reći da sam snažnija niti hrabrija, ali mogu reći da bih posumnjala u svoju snagu da mi je prije pola godine netko rekao da ću nositi sve što nosim. Tugu, gubitak, strah od neizvjesnosti, zatvorenost, izoliranost. Kada bih si pisala pismo i poslala ga natrag u prošlost, rekla bih si – imaš snagu nositi puno više. I nosit ćeš puno više od onoga što misliš, i nosit ćeš to dostojanstveno. Neće ti biti lako, plakat ćeš i padat ćeš. Ali, nakon svakog pada – ustat ćeš i obrisati suze. Njegovat ćeš osobe u svom životu. Njegovat ćeš odnose u svom životu. Njegovat ćeš uspomene s onima kojih više nema. Pričat ćeš više o onima koji ti fale. Nazvat ćeš i onda kada si mislila da nikada više nećeš. Oprostit ćeš, ali i dostojanstveno ćeš zaželjeti svu sreću i otići. Reći ćeš „oprosti“, ali ćeš i reći “zbogom”. Stavit ćeš svoj ego na stranu i poniziti se za ljubav svojih bližnjih.

Dogodit će se takav dan kada ćeš dozvoliti svojoj djeci da rade sve što žele i njima se neće dogoditi ništa loše zbog toga.

Shvatila sam da se ne moram opravdavati nikome kada se dogodi dan bez rasporeda, bez konstruktivne igre, bez truda. Dogodit će se takav dan kada ćeš dozvoliti svojoj djeci da rade sve što žele i njima se neće dogoditi ništa loše zbog toga. Dapače, oni će uživati u „zabranjenom voću“ taj jedan dan. Neće primijetiti tvoje suze. Nije više stvar toga jesam li kreativna, imam li ideje, tražim li inspiraciju. Stvar je toga da nosim previše tereta u sebi da bih oslobodila tu kreativu, tu slobodu i taj optimizam koji je mojoj djeci potreban.

Jedan dan kada sunce probije kroz rolete, probudit ću se puna snage i svojoj djeci biti sve što im treba.

I biti će to dobar dan. Ali, oprostit ću sebi dane kada sam loše, kada ostajemo u pidžami čitav dan, gledamo crtiće i mazimo se, iako potajno i nervozno, pod plahtom grebem kožu na prstima, jer računam koliko ćemo mjeseci moći izdržati samo s mojim prihodima, jer me obuzmu misli što ako se razbolimo, što ako se razbole moji roditelji… I doći će i takvi dani… I oprostit ću si što takve dane svojoj djeci nisam smišljala DIY projekte, poligone po stanu, što nisam skuhala najzdraviji ručak i što smo većinu vremena proveli pred ekranom. Jer, bez obzira na to, svojoj djeci sam opet najbolja mama koja im treba. Tih dana, ono što im mogu dati je zagrljaj, poljubac i nježnost. I bit će im to dovoljno.

Shvatila sam da sam oduvijek cijenila male stvari.

Shvatila sam da sam oduvijek cijenila male stvari, samo se ambicijom i ljudskim egom popis stvari koje me vesele, linearno širio. I to je ok. Sada me izolacija naučila da mi puno manje treba. Dovoljno će mi biti zagrljaj onih koje volim, kava i razgovor s ljudima koji me opuštaju, vrijeme za sebe koje ću koristiti za ono što me veseli, vrijeme za svoj brak jer smo partneri u svemu. Ono vrijeme nas je odvajalo jer nas je punilo obvezama koje nisu toliko nužne.

Shvatila sam da ne moram nedjeljom u trgovinu i da se mogu organizirati da obavim nabavku za 10 dana. Shvatila sam da mi ne treba životni trener koji će mi govoriti kako ovu situaciju trebam gledati pozitivno. Sama ću doći do tog zaključka.

Shvatila sam da mojoj djeci trebaju baka i dida. I obećala sam sama sebi da se neću više duriti na čokolade, poklone i gluposti koje im uvijek daju. To i je djetinjstvo. Opustit ću se i gledati ih kako uživaju baš onako kako žele sa svojim unucima, pustit ću da djeca neograničeno uživaju u svojim baka i didama bez obzira na skrivena zamjeranja koje život neminovno nametne. Shvatila sam da moramo na život gledati pozitivno, jer je to jedini način da se svi nosimo s težinom koju smo dobili. Zato jer nas gledaju naša djeca i uče od nas kako živjeti. A to jedino i želim. Živjeti. Skromno, zdravo i sretno.

Sonja Švajhler
SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.