život u doba korone

foto: Pepper Atelier

Kako izgleda život u doba korone? Ne znam odakle bih počela. Ono što znam je da ne bih vjerovala da mi je netko rekao kako će prvo pasti meteor i da ću to zapravo vidjeti i čuti dok ću ispijati kavu i pisati kolumnu na svom balkonu. Zatim će uslijediti potpuna psihoza jer se pojavio izrazito zarazan virus koji može dovesti do kolapsa zdravstvenog sustava što će rezultirati velikim brojem umrlih ljudi koji neće moći dobiti adekvatnu zdravstvenu njegu. Zatim će nas udariti potres koji će razoriti pola našeg grada do mjera da ne znam kada i hoćemo li opet šetati ulicama našeg lijepog grada, lizati sladoled i nabacivati selfije. Netko mi je poslao meme koji me nasmijao, a zapravo je poprilično istinit – da sam gledala film ovakvog scenarija, dala bih mu ocjenu 2. Onak’ stvarno? Virus, potres, meteor i snijeg usred proljeća?! No way! A onda me ošamari stvarnost. Eto ti ga!

Odlazak u nabavku u doba korone

Koliko je ovaj scenarij utjecao na sve nas – zasigurno će naši psihijatri najbolje znati kada sve počne jenjavati, a PTSP će zasigurno biti najčešća dijagnoza. Samo pogledajmo koliko nam se život promijenio već sada…? Nema šetnji, ako i odemo vani, bježimo od drugih ljudi. Nema zagrljaja, nema poljubaca, nema kava s prijateljicom, nema parkića, nema DODIRA. Sve će to zasigurno ostaviti posljedice na našu psihu. Da ne govorim o drugom segmentu, onom ekonomskom. Ali, ovo nije kolumna koja će produbiti v(n)aš polupsihotičan um. Ovo je kolumna kojom želim prikazati kako izgleda naša svakodnevnica i onaj najopasniji dio – odlazak u nabavku u doba korone. A dotaknula bih se (ne prije nego dobro operem ruke) i onog škakljivog dijela – kako održati strast u doba korone. A pritom ne govorim o strasti prema hrani.

Naša svakodnevnica je kaotična. Iako sam poprilično organizirana i bez rasporeda se teško snalazim, ovo je situacija koja traži određenu fleksibilnost jer su uvjeti, malo je reći, neuobičajeni. Rasporeda zasada nema jer nemam vremena napraviti raspored. Ali zato hvatam svaki odlazak na wc – za sebe. Ovaj put – ne zaključavam se, jer… potres.

Razmišljanje o životu trenutno mi zvuči kao luksuz.

Kako uključiti druženje s djecom, posao, kućanske poslove i vrijeme za sebe u 24 sata? Čitam savjete o tome kako ovo vrijeme treba iskoristiti za rad na sebi, meditaciju, vježbanje, bližnje, razmišjanje o životu. Hej, pa nemam vremena za LUKSUZ razmišljanja uopće, a kamoli o životu. Druženje s djecom nam se svodi na igre potresa, naš stariji sin drma po drvenoj kućici koju je dobio za Božić, reproducira ono što smo proživjeli. Puno o tome razgovaramo, a kroz njegovu igru vidim kako sve to doživljava, odnosno proživljava. Osim potresa, ubaci situaciju u kojoj njegove male figurice zvane Super Zingsi bježe u male kutijice kako bi se sakrili od padajućih predmeta i od virusa koji je vani. Moram priznati da me zapravo oduševio jer shvaća puno zrelije nego što sam mislila trenutnu situaciju. Možda čak i zrelije od većine naših sugrađana koji i dalje šetaju kao da se ništa nije dogodilo. Osim igara bježanja od potresa i virusa, ubacimo plesanje na Rave de favela, a kada se dobro oznoje, čitamo pričice ili crtamo. Ubacimo i koji dokumentarac, a nakon odgledanih pola sata razno raznih ličinki, paukova, kornjaša, škorpiona, bogomoljki itd, tata preuzima palicu i igraju se rukometa. Tako ti je kad imaš dečke doma.

Ima li ičeg dobrog u doba korone? Ima!

Kada smo kod virusa, ono što je taj zločesti virus donio dobro kod nas je činjenica da je muž prestao gristi nokte i ima zaista lijepe ruke, što nisam do sada primjetila u ovih 15 godina koliko smo zajedno. Jedan sasvim novi segment u našem braku – njegove lijepe ruke. Ali vratit ćemo se na lijepe ruke nešto kasnije. Moja dva dječaka koja su donedavno nakon piškenja vikali „ne moram prati ruke jer nisam ništa dirao“, (op.a. mame sinova znat će što to znači i kako wc nakon piškenja u tom slučaju izgleda) – sada peru ruke. Redovito, kako bi oprali virusiće. A u svemu tome nam je super došao pokus koji sam vidjela kod jedne od naših blogerica – papar u vodi + sapun. Fantastičan i vizualan prikaz djeci zašto je sada važno prati ruke. Sada više nemamo problem s tim.

Odlazak u nabavku podsjeća me na one priče o špiljskom čovjeku koji ide u lov kako bi prehranio obitelj. On se oblači, tenisice ga čekaju pred stanom. Pozdravljamo se kao da ide u rat. Stavlja masku, rukavice i u džepu nosi sprej za dezinfekciju. A povratak doma? E to je jedna zasebna avantura koja nam barem skrati vrijeme u ovoj izolaciji.

Senzualno skidanje do gaća pred stanom.

Dakle to izgleda otprilike ovako: muž stoji na vratima, ja vadim staru plahtu i on na nju odlaže vrećice iz trgovine. Zatim se ispred stana skida do gaća. Sada smo već u fazi da to skidanje djeluje senzualno haha. Jakna i majica koju je nosio ispod jakne – ide na balkon na zračenje 24 sata. Na zasebnu vješalicu koja tamo stoji puna 3 tjedna predviđena za kontaminiranu odjeću. Hlače, čarape idu odmah u mašinu za pranje rublja. Cipele ostaju pred stanom nakon što ih poprskam dezinficijensom do mjere da djeluje kao da je došao onaj stvor iz Aliena i izbalio pola haustora. Ispred našeg stana bi se netko mogao obogatiti opusom tenisica dječjih i naših, poredanih i izglancanih do sjaja. Muž nakon senzualnog skidanja, ide pod tuš. Sam. Da me ne bi krivo shvatili.

Biohazard traka u kuhinji

Kada sam završila s dezinficiranjem muža, krećem na one vrećice na plahti. Fali nam policijska ili biohazard traka kojom bih obljepila kontaminirano područje i spriječila svoja dva dječaka od kopanja da vide je li tata kupio čokoladu (zaboravio je, naravno, a ja sam zahvalna svima koji su nam za vrijeme adventa donijeli 798 svetih Nikola koji sada vesele moju djecu nakon ručka – spasili ste me poprilično glasnih tantruma).

Nego, gdje sam stala? Dezinfekcija proizvoda iz trgovine? Uzimam maramice za dezinfekciju i vadim jednu po jednu stvar. Sve što mogu izvaditi iz ambalaže -vadim i odlažem na kuhinjski element dok ne operem ruke. Kada operem ruke, sve odloženo stavljam u zasebne posudice i u frižider. Svu nepotrebnu ambalažu bacam u za to predviđene kante. Nakon toga perem ruke. Sve ostalo što ne ide van svoje ambalaže dezinficiram i ponovno odlažem na ormarić, pa perem ruke i onda spremam na predviđena mjesta. U ovom slučaju mi posebnu noćnu moru stvaraju npr. mali sirni namazi, jer nije bilo velikog pakiranja, male bočice jer nije bilo većih pakiranja, pa onda moram svaku od tih sitnih stvari zasebno dezinficirati kako ne bih slučajno što kontaminirano ušlo u naš frižider. A to traje dulje od reklama na RTL i Nova TV…

Plahta, zajedno s kontaminiranim platnenim vrećicama ide odmah u mašinu za pranje rublja i kreće pranje. Nastupa mir, sve dok ne proradi centrifuga koja me svaki put zbije iz cipela jer pomislim da je potres. Prošlo je sat vremena od kada je muž došao doma. Naravno da za čitavo to vrijeme djeca 379 puta žele dodirnuti stvari iz vrećica, na što vrištim iz petnih žila kao dabar kada osjeti opasnost.

Strast u doba korone i potresa?

I sada smo došli do onog dijela održavanja strasti u doba korone. Za svo to vrijeme dok ja čistim i dezinficiram, on se nakon tuširanja pojavljuje kao Adonis i gleda. U mojoj glavi se u tom trenutku samo vrti – džabe gledaš.

Život u doba korone je zaista osebujan. Kako će izgledati kada sve ovo završi? Svakako drugačije.

Ono što znam je da ću dobro, dugo i čvrsto zagrliti one koje volim. Jer to je jedini luksuz koji mi zaista najviše fali.


SONJA Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, obožavateljica kave i sarkazma.