prave riječi

unsplash.com

Ne sjećam se kada sam sam zadnji put nešto napisala za Supermame. Davno sam prestala, ne iz razloga što nisam više imala što reći, već iz razloga što nisam pronalazila neke “prave riječi”. Iako živimo u samoproklamiranom, liberalnom vremenu, više nego ikada mi se čini da ta “sloboda”  u biti ne postoji. Čini mi se da ljudi vrlo teško prihvaćaju dijalog kao formu razgovora i često se vrte oko međusobnih monologa s naglaskom na upiranje prstom u onog koji ne razmišlja kao ti. No to je tema o kojoj nisam željela pisati, barem ne ovog puta.

Posljednji su dani, vjerujem, stresni za sve nas. Još jučer, bili smo više ili manje sretno ušuškani u naše rutine, već danas – pitamo se hoće li ikada doći kraj ovom kaosu u kojem se trenutno nalazimo. Ne znam za većinu, ali u meni su se rodile neke emocije za koje nisam ni znala da postoje.

Ako bih samu sebe morala okarakterizirati, okarakterizirala bih se kao “racionalnog idealista”. Volim činjenice, volim istraživanja, volim znanje, volim staviti stvari u svrhovitu perspektivu s jedne strane dok pak s druge, volim vjerovati da plemenite i iskrene emocije mogu i moraju pobijediti svako loše na svijetu. Možda upravo zbog te osobine, posljednjih mi dana iz glave ne izlaze određena pitanja o nama ljudima.

Naime, koje god se suvremene problematike dotakli – stučnjaci smatraju da ključ uspjeha leži u edukaciji i informaciji.

Djecu se treba educirati, ljude se treba educirati. Trebamo im pružiti pravu informaciju u pravo vrijeme. Trebamo ih naučiti da može drugačije. I sama sam duboko vjerovala u to, neovisno o tome radili se o zaštiti okoliša, ugroženih vrsta, pravima ljudi… Edukacija je ključ.

I onda se dogodi koronavirus. Moramo se složiti da je od prvog dana našao svoje mjesto u svim svjetskim i domaćim medijima. Da, većina nas je u početku odmahivala rukom i podsvjesno vjerovala – neće to do nas, Kina je daleko. Nažalost,  vrlo smo brzo shvatili da NIJE tako.

Krenule su kampanje. Da, bilo je upitnih sadržaja, ali ukoliko si želio pratiti relevantne medije, mogao si. Nije bilo pomaka. Bile su tu i lokalne Vlade te zdravstvene organizacije koje su na dnevnoj bazi upozoravale na moguće katastrofalne posljedice. Nije bilo pomaka. Malo po malo, krenula su nešto “agresivnija” upozorenja i upute. Nije bilo pomaka. Zatvorile su se škole, vrtići i fakulteti. Nije bilo pomaka. Virus se “odnekud” širio sve više i više. Nije bilo pomaka. Pjevači su počeli snimati edukativne pjesme. Sportaši slati viralne molbe. Mreže su svakodnevno gorjele od heštegova, molbi, prijetnji, uputa. Liječnici su preklinjali, gradonačelnici psovali. Nije bilo pomaka.

I onda je došla vojska i policija. Došle su drakonske novčane kazne. Policijski sat. Zatvaranje granica. Izdavanje propusnica za izlazak. Dogodio se pomak. SILOM smo “shvatili” da nema dalje. Da nema drugog načina.

Što nam to govori o nama samima? Što nam to govori o ljudskoj prirodi? Zašto informacija nije bila dovoljna? Zašto snimke, članci, studije, primjeri iz drugih zamalja nisu bili dovoljni? Zašto brojke nisu bile dovoljne? Zašto mrtvi nisu bili dovoljni? Zašto briga za drugoga nije bila dovoljna? Zašto ljubav prema nama samima nije bila dovoljna?

Zašto reagiramo samo i isključivo na silu?

Ne znam zašto je trebalo doći do svega ovoga i ne znam hoće li nas ovo iskustvo promijeniti. Neke pojedince zasigurno hoće. Veliku većinu neće i u to sam, nažalost, duboko uvjerena.

Unatoč svoj podršci koju nacije pružaju jedne drugoj, unatoč ohrabrujućim porukama koje svakodnevno izmijenjujemo putem društvenih mreža, unatoč dirljivim videima koji su nastali u ovim teškim danima, unatoč mojoj ili vašoj ljutnji i razočaranju. Možda je po prvi puta u mom slučaju razum u potpunosti pobijedio osjećaje. Da, uvijek ću plakati i biti iskreno dirnuta svakim aspektom ljudske dobrote, snage i milosrđa, ali sumnjam da ću ikada više vjerovati da je jezik ljubavi onaj koji čovječanstvo razumije.

Ivana Merkaš Jelavić
IVANA Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. Ili NE!? Idemo ispočetka… tridesetdvogodišnja Zagrepčanka i ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka.