trudnoća u doba koronavirusa

pexels.com

U zadnjih nekoliko dana sve je – odgođeno. Kod nas u kazalištu odgođene su sve predstave do daljnjega, nema ni jedne probe idući tjedan, nema plesa, nema dramskog studija. Ne samo kod nas, svugdje su odgođeni koncerti, sajmovi, bilo kakva okupljanja i sve to iz svima poznatog razloga. Više su to mjere opreza sada, što je u redu. Ali neke se stvari ne mogu odgoditi. Činjenicu da sam u trideset i devetom tjednu trudnoće ne mogu sakriti, zanemariti, niti odgoditi. A po tome koliko divlja mala bebica u meni i traži si mjesta, čini mi se kako će uskoro, vrlo uskoro, htjeti izaći van u novi svijet.

Trudnoća sama po sebi nosi puno toga nepoznatog. Mi trudnice, koje nas je sada uhvatilo ovo specifično vrijeme, susrećemo se s raznim prijetnjama koje su još uvijek neidentificirane. Ne znamo jesmo li bile u kontaktu s nekim tko je možda zaražen, ne znamo kako se to može odraziti na nas, netko kaže kako trudnice imaju jači imunitet, neki kažu da spadamo u rizične skupine, neki kažu da bebi ne može biti ništa, neki nas već sažaljivo gledaju i govore nam kako je najbolje da uopće ne izlazimo van, neki kažu da ne prilazimo bolnicama, a neki nas uvjeravaju kako je u bolnici ekstra sigurno…

Toliko toga ne znamo. A sve što nam je nepoznato, donosi nam strah.

Dijele me dani, možda i sati od poroda, a sve što čujem oko sebe je pazi na ovo, pazi na ono, nemoj ovo, nemoj ono, bolje ovo nego ono, nemoj van poslije 18 sati (?!), peri ruke, kupi si ovo i ono, corona, corona, corona… Bilo da se netko šali na račun corone ili da se panično zaključava u svoj dom, za jednu trudnicu koju, kažem opet, dijeli jako malo vremena od upoznavanja svog djeteta, to je dosta veliki stres. Previše informacija, previše savjeta. Kao da sam porod nije dovoljno neizvjestan, nepredvidljiv, poseban. Još se oko nas događaju stvari na koje ne možemo utjecati i stvari na koje nismo uopće bile pripremljene.

Strah. Stalno se potiče strah.

Voljela bih da mogu pokupovati pola trgovine i otići sa svojom obitelji negdje u izolaciju, negdje u malenu kućicu uz rijeku, isključiti obavijesti na mobitelu i uživati s njima u prirodi. Ali trenutno to ne mogu jer se može dogoditi da mi svakog trenutka pukne vodenjak ili me uhvate trudovi. Svjesna sam da svakog trena trebam ići u bolnicu, ako ne roditi, onda na pregled za par dana. Već neki dan kad sam tamo bila, oko mene su šetali ljudi s maskama, poneki već uhvaćeni duboko i debelo u paučinu histerije, šireći svoje neznanje i time strah brže od bilo kakve bolesti. Zakašljala sam se malo dok sam čekala da me ljubazna gospođa na šalteru usmjeri gdje trebam ići vaditi krv, a na taj zvuk, gotovo svi ljudi u čekaoni prostrijelili su me pogledom. Na izlasku iz bolnice, žena ispred mene, s maskom preko lica, ljutito je govorila kako „ih sve treba pobiti“, jer su putovali, a onda se vratili tu među nas.

I onda me netko od mojih prijatelja nazove, čisto da provjeri kako sam i, s najboljom namjerom, pita me bojim li se.

Bojim li se?

Ma ne, sve će biti u redu, odgovaram. Ali kad to kažem, onda mi govore kako se moram paziti, da nije sve tako bezazleno, da ne shvaćam preolako cijelu situaciju i da me neće sad spasiti smisao za humor i pozitivno gledanje na svijet.

Strah je uvijek tu kad ne znaš što te čeka. A sad više nego inače ne znam što me čeka. Ali, iskreno, više se bojim ljudi koji hodaju s maskama i govore da nas sve treba pobiti, ljudi koji se deru na blagajnice jer tako sporo rade i zašto se nisu bolje pripremile, ljudi koji te mrko pogledaju ako kihneš i ljudi koji ne empatiraju s drugim ljudima.

Žao mi je, jako mi je žao, zbog vijesti koja kruži, a to je da nisu dozvoljene ni pratnje na porodu, što znači da je ono jedino sigurno na koje sam računala – potpora mog dragog – možda nestala. Znam koliko mi je značio prvi put kad sam bila u rađaoni i znala sam da će mi stisak njegove ruke, njegov pogled i njegov glas biti dovoljni da mi vrate snagu kad ju izgubim i ako se slučajno pokolebam i pomislim kako ja to ne mogu.

Makar znam da mogu.

Istina je, ne znamo što nas čeka. Ali ako počnemo razmišljati o svakoj informaciji koju čujemo, o svakom histeričnom ispadu, napadu zašto nisi ovo, a trebala si, o svakoj osobi s kojom smo bile u kontaktu zadnjih 5 dana, onda ćemo si samo otežati cijeli ovaj proces.

Nismo same. Ako ništa, imamo jedne druge, prolazimo sve kroz isto i sve želimo svojim bebama osigurati zdrav ulazak u svijet.

Sad trebamo biti mudre, slušati svoje tijelo, slušati svoj unutarnji glas. Paziti na svoju higijenu, naravno, ali higijena podrazumijeva i informacije koje dopiru do nas. Trebamo donositi odluke koje su najbolje za nas i našu obitelj, za naše zdravlje. Ne pokolebajte se u sebe i u svoju snagu. Ne usisavajte strah u sebe. Okružite se ljudima koji potiču pozitivno u vama, makar to bile samo dvije, tri osobe. Izborite se za sebe, bilo to u bolnici, rađaoni, vani na ulici. Imate svoja prava, saznajte koja su i tražite ih. Dijete koje dolazi na ovaj svijet ne zna kakvo je stanje ovdje. Ako mu pružimo ljubav i sigurnost, bez širenja panike od nepoznatog, ne mora uopće osjećati u kako specifično stanje dolazi. Svijet u koji beba dolazi stvaramo mi sami, a ne informacije koje kruže vani. Može saznati sve jedino iz naših priča, jednog dana, kad mu, s osmijehom na licu, budemo prepričavali kako je prva stvar koja je nestala s polica trgovina, tostirani kruh. (Ili je to samo meni smiješno?)

Možda se sretnemo negdje u bolnici, drage trudnice, podijelimo pogled potpore i snage jedna drugoj, ako nam već partneri neće moći biti s nama. Ali ako se ne vidimo, želim vam svima mirno stanje uma i duha. I zdravu bebicu.

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.