life coach-evi ili kvazi životni treneri

unsplash.com

Neki dan listam po društvenim mrežama, ne znam je li životnih trenera sve više ili sam ja to tek sad počeo primjećivati. I tako vidim ja nekog M.M. kako nudi rješenje za sve životne probleme (posebne metode disanja, drukčiji pogled na stresne situacije, meditacije…). Uspije taj oglas meni privući pažnju, pa uđem ja u profil od M.M. da malo više saznam o dotičnom.

Uglavnom po profilu zaključim sljedeće. Dotični vozi audi, posjećuje fensi klubove, oblači moderne marke, ima 26. godina, nema stalnu vezu (koliko sam uspio skužiti), ima vikendicu na Rabu (od staraca, to sam skužio), jedino ne znam živi li s roditeljima ili ima svoj stan (ako ima, vjerojatno su mu roditelji kupili ili je naslijedio).

I sad ja razmišljam, čovjek od 26. godina, koji praktički ima sve u životu (vjerojatno jer su starci radili čitav život da mu osiguraju budućnost) bi mene trebao naučiti kako da sretno živim i uživam u životu. Pa se zapitam ima li stvarno ljudi koji misle da im treba životni trener (nikoga ne želim uvrijediti, to je samo moje mišljenje na koje imam pravo). Zanimljivo je da nikad nisam dosad vidio niti jednog životnog trenera koji radi za minimalac, živi kao podstanar i preživljava iz mjeseca u mjesec. Pa da mi onda netko takav priča koliko je sretan i kako uživa u životu.

Onda sam počeo još dublje razmišljati o tome. Ima ljudi koji su preživjeli sve i svašta, pretaču iz šupljeg u prazno i sretni su, ali stvarno, baš ono istinski sretni bez pomoći ikakvog trenera. To me je dovelo do zaključka da je svatko za sebe najbolji životni trener. Ako pogriješim, sam sebe sam zeznuo i ne mogu na nikoga prebaciti krivnju (a i kažu da se na vlastitim greškama najbolje uči).

Ako uspijem u nečemu što sam si zacrtao, sam sam uspio i time su moji sreća i ponos još veći, a i znat ću cijeniti taj uspjeh.

Onda razmišljam o psihijatrima i psiholozima. 7-10 godina svog života potroše na školovanje, pa radno iskustvo još jedno minimalno 10-15 godina da bi donekle stekli nekakav ugled u svojoj struci. Što s njima? Dođe M.M. i sav njihov trud pokopa u startu.

A sad za ozbiljno, može li M.M. stvarno pomoći? Vjerujem da određenom krugu ljudi možda i može i sretan sam zbog toga. A je li taj isti M.M. svjestan koliko može odmoći? Kad mu stvarno dođe psihički nestabilna osoba po pomoć, pa se postigne kontraefekt? Kad ta osoba koja je došla po pomoć, nakon par seminara kod M.M. padne u još dublju depresiju? Ili sam sebi, ne daj Bože, učini nešto nažao ili svojim bližnjima? Što onda? Tko je kriv?

Ne želim ocrniti životne trenere i vjerujem da i među njima ima kvalitetnih ljudi, ali smatram da imaju veliki problem. Pojavljuje se sve više onih kao što je M.M., onih koji će ih jednostavno pokopati, a i ljudska psiha nije baš nešto s čim se valja igrati. Moje osobno mišljenje o ovoj temi je da cu ipak ostati sam svoj životni trener sve dok donekle imam zdravi razum, kad ga ne budem imao potražit ću stručnu pomoć, a do tada s osmijehom na licu i punim plućima naprijed u nove pobjede!