u mom srcu postoji mjesto…tamo spavaš ti

pexels.com

Nikad neću zaboraviti taj dan, taj glupi 7.3.2016. Sve i da želim zaboraviti, ne mogu. Previše je rana i ožiljaka, previše je slika u glavi koje ne blijede. Ajmo krenuti od početka. Unijela si toliko sreće i radosti u naše živote, nikad neću zaboraviti kad sam saznao da je mama trudna. Ponos, sreća, sve se to vrti po glavi, emocije ogromne, zbog mene, mame, zbog Luke. Kako mi se život posložio, idealno, uvijek sam želio malu princezu (koja će biti samo tatina), i koja će čuvati i brinuti se o svome braci.

Dani su prolazili u maštanjima o tebi, o tome kako ćeš se slagati s bracom, kakva ćeš biti, kako ćeš izgledati. Živio sam za taj dan, za dan kad ćeš nam doći. Već smo imali i par haljinica i bodića spremnih. Lagano su pripreme za dolazak princeze već počele (nikad nije prerano). Tih dana sam sigurno bio 20 centimetara viši, bio sam nezaustavljiv, bio sam na “krovu svijeta”, sve sam to bio zbog silnog ponosa, ponosa na svoju princezu.

A onda, nakon 4 mjeseca, šok, ogroman šok – komplikacije u trudnoći. Kada sam se malo sabrao, shvatio sam da nije tako strašno (barem sam mislio tako), sad nema odustajanja, idem u borbu za svoju princezu, a poslije se ispostavilo i za kraljicu. Bio sam vrhunski pripremljen, u top formi, glavno oružje za borbu mi je bila hrabrost, nada, vjera, vjera u Boga, doza humora, doza pozitive, ma pobijedio bih čitavu vojsku.

Kako su dani odmicali borba je bila sve žešća, ali nisam gubio nadu i vjeru. Nisam posustao ni trenutka. Što je situacija bila gora ja sam bio jači i pozitivniji, valjda je to taj inat koji se probudi u ljudima, taj inat o kojem sam toliko slušao.

I ti si princezo bila borac, nije bilo posustajanja, bili smo snaga jedno drugome.

Imao sam osjećaj da ta naša borba traje godinama, a vjera u pozitivan ishod je i dalje bila prisutna kao prvog dana. A onda je došao i taj 7.3., najgori dan, s jedne strane ja (tvoj tata), a s druge strane ti i mama koje se borite za vlastiti život. Takvi trenutci se nikad ne mogu zaboraviti, ne mogu se izbrisati, da barem postoji neka čarobna gumica koja može sve to izbrisati. Udahnuo sam duboko i sam sebi rekao sad ili nikad, ajmo tu zadnju borbu odraditi pa ćemo doma zajedno (svo troje) doći braci.

U 22:10 si došla na svijet, nisu ti davali puno šanse, ali ja sam i dalje vjerovao (iznenadit ćemo mi njih sve), odjurio sam da te vidim, držao sam te na dlanu jedne ruke, bila si velika kao daljinski od televizora, bila si prava princeza i pravi borac, tako sićušna, a tako velika. Definitivno slika za cijeli život, tako mala, a tako velika! Svaki tvoj udah je od tebe tražio ogroman trud, stvarno si se trudila, dala si mi vremena da te upoznam, dala si mi vrijeme da popričam s tobom, dala si mi da te zamolim i da ti obećam (ono što samo ti i ja znamo), dala si mi vrijeme da te krstim i da ti dam ime. Tada su mi javili da je mama svoju borbu uspjela dobiti (jednu molbu si već ispunila), morao sam poći i do nje. Morao sam i njoj dati snage i pokazati da nije sama. Obećao sam ti da ću se vratiti!

Kada sam ti htio opet doći, došli su do mame i mene, na satu je bilo 23:50, potiho su izgovorili: “Žao nam je zbog gubitka vaše djevojčice, primite našu sućut!” Osjetio sam da sam izgubio dio sebe, u tom trenutku sve svoje oružje (hrabrost, nadu, vjeru, vjeru u Boga, dozu humora, dozu pozitive) sam odložio, grozan osjećaj, srce je puklo. Znao sam da je ova bitka završila, bilo je teško prihvatiti, ali sam morao (jedno od mojih obećanja).

A danas, danas imam još jednu princezu (opet si ispunila molbu), živim za nju, bracu i mamu, sretan jer znam da si i ti sretna kad nas gledaš ovakve i uvijek si tu pokraj mene, u mom srcu postoji mjesto, tamo spavaš TI! F❤