jesmo li postali umjetni ljudi?

Umjetne trepavice, umjetni nokti, umjetne obrve. Filteri umjesto real life fotki. Dopisivanja preko društvenih mreža ili nekih drugih aplikacija umjesto susreta uživo. Izražavanje osjećaja kroz emoji radije nego grljenje, izraz nezadovoljstva ili poljubaca u javnosti. Što nam se događa? Moramo li stvarno raditi filter samog sebe, kao i svijeta oko sebe da bismo si bili ok?

U zadnje vrijeme sam aktivnija na društvenim mrežama. Većina toga što gledam i čitam su nekakve verzije filtriranih sadržaja. Priznam da i sama koristim filtere, ali ponekad kad mi fotka ispadne prekrasno, stavim je bez filtera. Jer sam uhvatila prirodu ili stvar baš onako kako sam htjela i nema potrebe da je tamnim/svijetlim/naglašavam boje. Prekrasna je takva kakva jest. A zašto svejedno, onda ponekad ipak filtriram?

Zašto se mi općenito toliko filtriramo? Želimo li biti osobe bez boje? S tamnim bojama? S naglašenim bojama?

Nismo li mi ljudska vrsta posebna? Prirodno šarolika, zanimljiva i jedinstvena? Svaki original za sebe?Zašto nam je odjednom došla potreba da budemo što sličniji nekome drugome? Da svi izgledamo isto, poput klonova? Da izgledamo umjetno?

Došli smo do toga da djevojke izgledaju poput Barbika, gdje im je za šminkanje potrebno par sati da čim manje sliče samoj sebi. Kupujemo umjetne zube jer eto, imaš prenaglašeni očnjak, a to baš nije cool.  Idemo na operaciju nosa jer je van standardnih gabarita poželjnih u društvu. Ovo ide mene. Hvala tata, naš nos, naš ponos, kaj ne?

Moraš biti čim sličnija ostalima. Da se ne izdvajaš jer eto, trebamo što bolje ličiti jedni drugima i koristiti čim više filtera da izbrišemo tragove bilo kakvih osjećaja sa svojeg lica. Da izbrišemo bore. Jer bore, a ne, hvala. Trebamo biti ispeglani. Trebamo baciti kroz vjetar sve one lude provode, smijanja da te boli trbuh i osmijehe upućene nekom jer – bore. Izbrisati sve suze i tuge zbog stvari koje su nam bile ili još uvijek jesu bitne u životu jer – bore. Otkud nam to? Bore su ostaci naših uspomena. Bore su spomen trenucima tvog života, zašto nam sad svima toliko smetaju?

Zašto ih moramo maknuti da budemo ravnog lica koji iza sebe nema i ludih i sretnih i tužnih priča?

Ili recimo, trenutno aktualno, kako smo došli do toga da govorimo djevojci od 17 godina da nije prihvatljivo da nosi naočale? Pogotovo ne na sceni. Jer dušo, trebaš se uklopiti. A naočale su ne, NE. I to ti sve dobronamjerno savjetujemo mi ljudi, s raznoraznim vlastitim operacijama da budemo sretniji i filterima da budemo prihvatljiviji nekome. Jer smo se htjeli bolje uklopiti. Jer je nama isto netko rekao da nam jagodice pa hmmm, nisu baš proporcionalne licu i zbog toga smo odlučili to promijeniti. Eto, zato mi sad tebe savjetujemo da nemaš naočale. Da budeš sretnija i čim sličnija nekome drugome. Da budeš umjetan čovjek.

Dragi ljudi, vrijeme je. Vrijeme je da posložimo stvari na svoje mjesto. Vrijeme je da kažemo svim djevojkama i dječacima da je super što nose naočale, da je super što im se vidi zubno meso kad se smiju, da su lijepe i tanke usne i prćast nos, da je apsolutno sve na njima lijepo. Da su posebni i originalni. Da su najljepši upravo takvi kakvi jesu. Da budu drugačiji, da budu ljudska vrsta. Naučimo ih.

Naučimo ih da budu ljudska vrsta, a ne umjetni ljudi.

Barbara Novak Krainc
Barbara je mama troje prekrasnih zvrkova koja piše lifestyle blog Veetrina i koja ima potrebu sa svijetom podijeliti svoj kutak svemira. Velika podrška u svemu joj je suprug koji vjerno isprobava njezine nove recepte i divi se apsolutno svim diy projektima koje napravi (hahahaha, ovo zadnje je jedna velika laž 😄). Okružena posebnim ženama u životu kojima svaki petak na društvenim mrežama posvećuje #uljepsatcutidan postove. Obožava se smijati i trudi se uvijek gledati na vedriju stranu života.