nonići

pexels.com

Šetajući danas po kvartu naletjela sam na jednog preslatkog nonića, unuk mu je prepričavao svašta nešto, ja pola nisam pohvatala, ali nonić ga je pozorno slušao i propitivao. Toliko slatkoće, mirnoće i ljubavi u njihovom odnosu. Dva različita svijeta, dvije sasvim druge generacije, a idu ruku pod ruku tako savršeno.

Naša mala Lavica ima jednu veliku veliku sreću: i s jedne i s druge strane obitelji ima žive (i zdrave) djedove i bake. Radno aktivne i zaposlene, što je i logično kada uzmemo u obzir vrijeme u kojemu živimo. U toj njenoj velikoj sreći ima i jednu malu nesreću, nonići joj nisu baš iza ugla. Jedni su bliže, muževi roditelji, a jedni su bome daleko (moji starci) i to na čak 500 kilometara daljine. Moglo je biti i gore, mogli smo otići na drugi kontinent, pa bi još manje viđala i njih i ostalu tugujuću rodbinu. Sve treba uvijek gledati kroz ružičaste naočale, svi smo živi i zdravi, nismo na kraj kugle zemaljske, i dalje smo u istoj državi, a kako nam je država (banana?) mala, to znači da nas dijeli realno nekih po ure leta. Nije jeftin sport, ali ako gori pod nogama, tu smo.

Nedavno su starci došli za vikend kod nas, i moram priznat da sam se baš odmorila. Kao prvo, i najvažnije, nismo je nosali samo Ante i ja po cijele dane. Sad je ušla u neku groznu fazu u kojoj želi sve i ne želi ništa. Znam da, nije to ”grozna” faza, to je faza u kojoj puno toga uči i jako puno napreduje i ne spava po noći jer je došla druga regresija sna i bla bla bla… Kao drugo, otišli smo u kupnju namirnica (nismo išli na izlet ili na wellness, išli smo u Lidl) zajedno i bez malecke. Kako je krenula sezona gripe (i korone zadnjih dana) u kupnju smo odlazili ili muž ili ja, bez male, što je značilo da dok jedan kupuje drugi dadilja. Ranije smo je vukli sa sobom. Nemamo je kome ostaviti, a tada je bila previše sitna da bi potražili tetu čuvalicu. Kasnije smo našli tetu ali se odselila prije nego je uspjela pričuvati Leonu. Ne znam je l’ povezano. Nadam se da nije baš toliki zvrk da tete čuvalice zbog nje sele u drugi grad. Uskoro nam dolazi nova teta na razgovor, poželite nam sreću… Bilo kako bilo, često nam baš fali baka servis. Ne teta, baš baka. Drugačije je to. Ja bakama slijepo vjerujem, i jednoj i drugoj. Sveki uleti kad može, ne mogu reći da nije tako, ali to je sve nešto na sat dva na tjedan, taman da opeglam veš. Nije ona kriva, takav je ritam života.

View this post on Instagram

Evviva i nonni ❤

A post shared by Elena Vian Projić (@sefica_evp) on

Lavica, tata, mama i pes. To je naš mali čopor. Često sam ljubomorna na sve one koji žive kat ispod/iznad jednih od roditelja. Znam da ni te situacije nisu nimalo idilične ali (izvana naravno) izgledaju kao zlatna sredina između suživota s nonićima u ista 4 zida i života koji je udaljen kilometrima od baka servisa. Brojne su pogodnosti života na katu iznad/ispod kao:

  • zajednički ručak – ako taj dan ne stignete skuhati ima tko će. Nećete ostati gladni ili jesti kruha i paštete ili naručiti nezdravu dohranu. Been there.
  • čuvanje bebe/djece: ako idete u Lidl, banalno rečeno. Ili ako želite odmoriti minutu.
  • čišćenje: ako imate posla po stanu možete jednostavno klince poslati ”na igru kod bake” kat niže/poviše i u roku od dva sata napraviti sve ono što solo roditelji rade kroz dva do tri tjedna.

Naravno da ove pogodnosti ne vrijede onda kada vam je svekrva rošpija. Onda ste naje***, jbga.

Super je i kad djeca krenu u jaslice, vrtić, školu, a vi morate na posao… ako nonići ne rade uvijek mogu skupiti klince pa ne morate ranije izaći s posla ili pustiti dijete u vrtiću do 17h jer nemate gdje s njim. Ili kao nonić s početka moje priče, koji ne žuri nego pažljivo sluša svog unuka, uživa u svakoj minuti šetnje parkom.

Nama roditeljima nije baš uvijek jednostavno uživati u trenutku jer uvijek žurimo.

Treba otići na posao, skuhati ručak, promijeniti posteljinu… i svašta nešto. Naravno da, ponavljam, život s bakama i djedovima, osim mnogobrojnih pluseva donosi i koji minus, ali ja sam danas baš umorna i zato ne biram previše riječi (u nadi da ću naići na razumijevanje a ne na osude). I baš bih voljela popiti kavu u miru s gorom polovicom bez kmekmetanja.

Bit ću fer pa ću naglasiti i par sitnica koje su super kada živite sami. Sami odgajate svoje dijete, kako god znate i umijete, pa vam nitko ništa ne može ”sugerirati”, upravo zato što ste sami u ovom ludom ringišpilu. Često se bake i djedovi previše petljaju u odgoj djeteta pa svojim popuštanjem unucima ‘miniraju’ autoritet roditelja, što rezultira sukobima u obitelji. Toga kad ste sami nema, pa svaka greška u odgoju je apsolutno vaša i samo vaša. Jupi. Pokušavam se dobrih 15 minuta sjetiti još nekog plusića ali ne ide… sorry, takav je dan.

Mislim da je vrijeme da promijenim ime bloga i da ga jednostavno nazovem Elenine muke i jadikovanja. Prikladnije je.

Elena Vian Projić
ELENA Mama male Lavice, supruga jednog IT-evca i profesorica u čizmama marketingaša. U slobodno vrijeme (iliti kad beba spava) pišem upravo o nama na blogu Šefica https://sefica.home.blog/